Ko vjeruje u teorije zavjera?

Često čujem pitanje kako to neko može vjerovati u teorije zavjera i pseudonauku i vjerovati šarlatanima i vrlo opskurnim receptima iz alternativne medicine. Međutim, to je lakše nego što mislite. Zapravo je potreban trud i mnogo energije da se ne vjeruje. No, istina je i to da i neko ko ima visoko obrazovanje može vjerovati u ovakve stvari ili ih čak propagirati. Nismo jednom vidjeli doktore nauka, pa i medicinskih nauka, kako to rade. No, postoji neki skup osobina ličnosti koji je skloniji tome da konspirativno misli.

Odraz tribalizma

Vjerovanja u teorije zavjera definišu se kao uvjerenja u tajne, namjerne i zlonamjerne radnje jednog ili više aktera. Vjerovanje u teorije zavjere često je odraz tribalizma - ako ljudi oko vas vjeruju u to, veće su šanse da ćete se priključiti. Ljudi često traže osjećaj sigurnosti, kontrole i pripadnosti. Teorije zavjere nude jednostavna objašnjenja za kompleksne i zastrašujuće događaje, čime umanjuju osjećaj nemoći ili nesigurnosti.

Jednom sam znala osobu koja je malo-pomalo prihvatala teoriju po teoriju zavjere. Od antivakserskih stavova, 9/11, trovanja stanovništva fluorom, chemtrails, HAARP. Osoba je imala osjećaj da je proganjaju i htjela je ići u nenaseljene krajeve, bez pokrivenosti mrežom. Na kraju je nađena zapuštena, neoprana, dijagnosticirana sa vaskularnom demencijom, usljed oštećenja krvnih sudova u mozgu, koje je posljedica netretiranog visokog krvnog pritiska, gojaznosti i zloupotrebe alkohola. Osoba je prije imala sklonost vjerovati da je bolja od drugih. Ovo je samo jedan primjer.

Studija iz 2022. objavljena u Journal of Reasearch in Personality opsežna je metaanalizu koja istražuje povezanost ličnosti i sklonosti vjerovanju u teorije zavjere. Autori su analizirali 686 korelacija iz 127 nezavisnih uzoraka, prikupljenih iz istraživanja objavljenih od 1999. do 2020. godine, kako bi identifikovali koje osobine ličnosti najčešće koreliraju s vjerovanjem u teorije zavjere. Analiza je obuhvatila ukupno 12 ličnih karakteristika, uključujući religioznost, narcizam, sklonost pseudonauci, kognitivne sposobnosti, paranoidne ideje, šizotipiju, te osobine iz modela “Velikih pet”. “Velikih pet” je najprihvaćeniji model ličnosti u psihologiji koji opisuje ličnost kroz pet osnovnih dimenzija: ekstraverzija, ugodnost, savjesnost, neuroticizam i otvorenost za iskustva.

Ključni zaključak studije jeste da su osobe koje vjeruju u pseudonauku, pokazuju znakove paranoje i šizotipije, izraženog narcizma, religioznosti ili duhovnosti, te imaju niže kognitivne sposobnosti, u prosjeku sklonije vjerovanju u teorije zavjere.

Suprotno tome, faktori poput samopoštovanja i osobina ličnosti iz modela “Velikih pet” nisu pokazali značajnu povezanost s vjerovanjem u zavjere.

Zanimljivo je da su religioznost i osobine ličnosti iz modela “Velikih pet” bile među najčešće proučavanim varijablama, ali su pokazale relativno slabe veze sa zavjereničkim razmišljanjem. Pseudonaučna uvjerenja i paranoidne ideje, s druge strane, pokazale su konzistentnu i jaku povezanost sa sklonošću vjerovanju u teorije zavjere.

Osobe sa ovim poremećajima često imaju jaku karizmu, mesijanski kompleks, dobri su govornici, ubjedljivi su, neki, ne svi, mogu biti i dobri manipulatori. Često imaju vrlo posjećena kanale društvenih mreža i od marginalizovanih čudaka postaju karizmatični propovjednici kojima se (i čijoj se sljedbi) teško suprotstaviti činjenicama.

Praktična vrijednost

Autori su koristili bajesovsku trostepenu metaanalizu kako bi uzeli u obzir varijabilnost između različitih studija i potencijalne moderatore. Utvrđeno je da dio heterogenosti rezultata može biti objašnjen vrstom mjerenja - npr. opća zavjerenička mentalnost nasuprot vjerovanju u specifične teorije (poput onih vezanih za 9/11 ili Covid-19). Nisu pronađeni značajni dokazi o publikacionoj pristrasnosti, što dodatno učvršćuje pouzdanost rezultata.

Jedan od važnih aspekata ove studije jeste njena praktična vrijednost: na osnovu identifikovanih osobina ličnosti moguće je preciznije definisati ciljne grupe za intervencije koje imaju za cilj prevenciju štetnog uticaja teorija zavjere. Budući da zavjere često vode ka društveno štetnim ponašanjima (npr. nepovjerenje u vakcine, širenje mržnje, ignorisanje naučnih činjenica), razvijanje personaliziranih preventivnih mjera postaje od posebne važnosti.

Ograničenja studije uključuju činjenicu da se korišteni korelacijski pristupi ne mogu koristiti za zaključivanje uzročno-posljedičnih veza. Također, moguće je da neke veze između varijabli nisu uočene jer nisu linearne. Ipak, ovo istraživanje nudi do sada najopsežniji pregled psiholoških karakteristika koje predisponiraju ljude na vjerovanje u teorije zavjere.

Međutim, kako naglašavaju Greenburgh i Raihani, 2022, paranoja i vjerovanje u teorije zavjere su povezani, ali različiti pojmovi - paranoja je uglavnom usmjerena na lične, specifične strahove, dok su teorije zavjere često kolektivne i uključuju percepciju zajedničke štete. Nije tačno da svi koji vjeruju u teorije zavjere imaju paranoju, niti da su svi paranoični skloni vjerovanju u zavjere.