Borba protiv propadanja planete

Razlika između globalnog zagrijavanja od 1,5°C i 2°C možda zvuči beznačajno – tek pola stepena – ali posljedice koje ona donosi su monumentalne. Ta “mala” razlika određuje sudbinu glečera, nivo mora, dostupnost hrane, opstanak biljaka i životinja, pa čak i broj smrti izazvanih ekstremnim vrućinama.

Iako je međunarodna zajednica u okviru Pariskog sporazuma 2015. postavila cilj da se globalno zagrijavanje ograniči na 1,5°C iznad predindustrijskog nivoa, danas smo u prosjeku već na oko 1,6°C. Januar 2025. bio je najtopliji januar u istoriji mjerenja – čak 1,75°C iznad prosjeka iz perioda 1850-1900. Mart ove godine bio je 20. mjesec od posljednjih 21 koji je premašio 1,5°C. Dakle, prag koji je postavljen kao sigurna granica već se redovno probija.

Apstraktno, ali konkretno

Možda vam sve ovo djeluje kao gomila suvih brojki, ali iza njih stoje sudbine miliona ljudi i budućnost života na planeti. Ključne razlike između scenarija od 1,5 i 2°C ogledaju se u svakodnevnim, egzistencijalnim pitanjima:

Na 1,5°C još postoji šansa da se zaustavi urušavanje ledenih ploča Grenlanda i Antarktika. Na 2°C, rizik kolapsa znatno raste, a to bi izazvalo ubrzan porast nivoa mora. Ljetni arktički led pri 1,5°C opstaje. Na 2°C, Arktik bi ljeti mogao ostajati bez leda jednom u deceniji, umjesto jednom u stoljeću.

Na 1,5°C ekstremne vrućine su rjeđe i manje smrtonosne. Na 2°C broj ljudi izloženih opasnim toplotnim talasima gotovo se udvostručuje, naročito u urbanim sredinama. Na 1,5°C, oko 6 posto insekata, 8 posto biljaka i 4 posto kičmenjaka izgubiće veliki dio svog staništa. Na 2°C, te brojke se više nego udvostručuju. Radi se o ozbiljnom kolapsu ekosistema.

Klimatolog Michael Mann s Državnog univerziteta u Pensilvaniji izjavio je za Reuters:

“Ako se zagrijavanje zadrži na 1,5°C, postoji dobra šansa da možemo spriječiti veći dio ledenih ploča Grenlanda i zapadnog Antarktika da se uruši”.

Naučni rad objavljen 25. jula 2025. u časopisu Science bavio se promjenama u rezervama kopnene vode. Uz pomoć podataka sa NASA satelita GRACE i GRACE-FO, autori su pokazali da su kontinenti od 2002. doživjeli ogroman gubitak zaliha slatke vode. Površine koje se godišnje isušuju odgovaraju dvostrukoj površini Kalifornije, stvarajući tzv. megasušna područja.

Danas 75 posto svjetske populacije živi u 101 zemlji koje gube zalihe pitke vode. Suše ne znače samo suvu zemlju – one znače manjak hrane, propast usjeva, gubitak posla, migracije i sukobe.

Problem nije samo u znanju, već u nečinjenju. Fosilna goriva se i dalje masovno koriste. Tehnologije za hvatanje i reciklažu ugljičnog dioksida postoje, ali se ne razvijaju dovoljno brzo, jer niko nije spreman da se odrekne profita. Trumpova administracija negira klimatske promjene, a poduzetnički sektor u razvijenim zemljama ulaže u infrastrukturu vještačke inteligencije koja troši ogromne količine struje i vode. Evropa, iako je lansirala Zelenu agendu, sve manje o njoj govori.

Niti jedan način proizvodnje energije nije bez utjecaja na okoliš – ni solarni paneli, ni baterije na bazi litijuma. Čak i obnovljivi izvori zahtijevaju rijetke materijale i imaju ekološku cijenu. Uprkos svemu, borba za 1,5°C nije izgubljena. Razvijaju se baterije na bazi natrijuma, čija je proizvodnja manje štetna i pristupačnija. Raste svijest kod mladih ljudi, raste broj inicijativa koje promovišu održivost i cirkularnu ekonomiju. No s druge strane, u pri političkim eskalacijama sukoba, klimatske promjene i ulaganje u održivi razvoj bacaju se u drugi plan.

Današnji izbori

Ne radi se o apokaliptičnim najavama. Radi se o izborima koje donosimo danas, i o razumijevanju da je pola stepena razlike pitanje života, a ne statistike. Najveći problem predstavlja to što borba sa klimatskim promjenama zahtijeva i promjenu modusa svjetske ekonomije, a danas, ekonomija bazirana na neoliberalnim načelima ne pruža utočište za planetu.

Ako ne djelujemo, klimatske promjene neće samo biti toplije ljeto – one će značiti glad, siromaštvo, migracije, ratove. Ali ako reagujemo sada, još imamo šansu da ublažimo udar i sačuvamo ono što se sačuvati može.

Vrijeme je da prestanemo gledati na odricanje kao na slabost, i da ga počnemo doživljavati kao odgovornost i brigu za budućnost. Jer u klimatskoj matematici, 0,5°C razlike može značiti 500 miliona ljudi više pogođenih sušom, poplavama ili glađu.

A to više nije stvar stepena, nego savjesti.