Manjak redateljske hrabrosti

U ljeto 2022. godine, kao specijalna predfestivalska projekcija na 28. Sarajevo Film Festivalu, prikazana je “Radna verzija filma Blum” u trajanju od 83 minute, čime je redateljica Jasmila Žbanić na svojevrstan način najavila svoj novi dokumentarni film o sarajevskom vizionarskom industrijalcu i znanstveniku Emeriku Blumu, koji je skoro 30 godina bio direktor kompanije Energoinvest, pretvorivši ju ne samo u jedno od vodećih jugoslavenskih poduzeća nego i u svjetsku elektroinženjersku silu, sa uredima i uposlenicima diljem zemaljske kugle, donoseći tako prosperitet Sarajevu, Bosni i Hercegovini te cijelom jugoslavenskom društvu.

Šta film (ne) nudi?

Dvije godine i tri mjeseca nakon radne verzije film je doživio premijerno prikazivanje u ispunjenoj dvorani Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu, 8. novembra 2024. godine, pod konačnim nazivom “Blum: Gospodari svoje budućnosti” (u nastavku teksta samo Blum), u finalnom trajanju od 86 minuta. Film je odmah sutradan nastavio svoj život na redovnom repertoaru kina Meeting Point u Sarajevu, a u trenutku pisanja ovog teksta, skoro tri mjeseca nakon premijere, još se prikazuje. Također, u trenutku pisanja ovog teksta, Blum još nije prikazan u drugim bosanskohercegovačkim gradovima i mjestima. Isto tako, Blum nije bio prikazan ni na jednom regionalnom ili svjetskom filmskom festivalu.

U trenutku kada je Jasmila Žbanić napravila radnu verziju filma, o Emeriku Blumu znao sam najosnovnije - da je bio dugogodišnji direktor Energoinvesta i važna ličnost za Sarajevo 20. stoljeća te da je bio u koncentracijskom logoru Jasenovac - a to svoje kratko istraživanje sproveo sam zato što jedna ulica u sarajevskom naselju Kovačići nosi njegovo ime, pa me je zanimalo tko je taj čovjek, za mene tada, neobičnog imena i prezimena. Nadao sam se stoga da ću, kad pogledam film o Blumu, izaći iz kina s još dubljim poznavanjem tog čovjeka i da će glavna vrijednost filma o Blumu biti taj biografski aspekt sazdan od velike količine materijala iz različitih izvora, pomisao na koju su me naveli utisci drugih ljudi i javnog mnijenja. Konačno, u osvit 2025. godine, otišao sam na film, u kino na redovnu projekciju u 20 sati. Iznenadio sam se kad sam, napustivši kino-salu, shvatio da o Emeriku Blumu znam više-manje sve što sam znao i prije sat i po, i da sva pitanja koja me sada dodatno zanimaju, a koja su se neprestano pojavljivala i tijekom gledanja filma, moram sam istražiti.

Prije nego nastavim pisati o onome što nisam vidio, osvrnut ću se na ono što film u svom sadržaju zaista nudi. Dakle, Blum je stilski koncipiran kao komercijalni povijesni dokumentarac čija je jasna svrha informirati, odnosno educirati publiku o životu i djelu protagoniste Emerika Bluma. I, uistinu, jednim dijelom Blum funkcionira na taj način, gdje kroz nelinearnu strukturu priče gledatelj saznaje da je Blum sudjelovao u osnivanju umjetničkog kolektiva Collegium Artisticum u Sarajevu 1939. godine, zatim da je tijekom Drugog svjetskog rata bio zarobljenik u koncentracijskom logoru Jasenovac, gdje su njegovi roditelji i sestra ubijeni, da je iza njega ostala unuka Sonja Blum, koja gaji rana sjećanja na djeda, a potom i da je bio potpredsjednik Komiteta za organizaciju XIV zimskih olimpijskih igara održanih u Sarajevu 1984, neposredno prije svoje smrti. Osim ovih relativno kratkih digresija, ostatak filma tiče se pretežno kompanije Energoinvest, njenog načina poslovanja, ekonomske politike, međunarodnih uspjeha, humanog odnosa prema radnicima i njenog jedinstvenog položaja kao glavnog katalizatora prosperiteta sarajevskog i bosanskohercegovačkog društva u vremenu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). To su sve, naravno, ideje i zasluge samog Bluma, koje je on nesebično sprovodio preko Energoinvesta, čime Žbanić zapravo izjednačava direktora sa svojom firmom -Energoinvest je Blum, Blum je Energoinvest.

Ipak, koliko god bilo nužno posvetiti najviše vremena Energoinvestu kao apsolutnom Blumovom dostignuću, ostaje nejasno zašto se redateljica odlučuje započeti i završiti film sa nečim što nema previše veze sa životom samog Emerika Bluma. Film počinje reportažama i izjavama koje čujemo u offu preko uvodne špice, a koje se tiču teškog položaja radnika u suvremenom kapitalističkom sistemu, često prožetog štrajkovima zbog malih plaća, pobunama, otkazima; na kraju filma, redateljica nas suočava sa posljedicama rata u BiH, prizorima Energoinvestovih bivših zgrada i pogona, danas propalih ili upotrijebljenih u druge svrhe, koji su praćeni vapajem sugovornika za prošlim vremenom, u kojem je Emerik Blum na čelu Energoinvesta, uvjerenih da bi on, i u ovoj surovoj, kapitalističkoj, postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, digao Energoinvest iz pepela i donio boljitak cijelom društvu.

Plakat filma Jasmile Žbanić/

Gomilanje materijala

Čini se da je to predmet za polemiku druge vrste i teško da ima mjesta romantičnom nagađanju - ipak je tu riječ o dva različita vremena i dva različita ekonomsko-politička sistema, onog u kojem je zaista postojao neki sistem i ovog danas gdje sistema ima samo na papiru - ali od početka filma naslućujemo da Žbanić ne uspijeva uhvatiti jasnu dramaturšku nit oko koje bi tkala strukturu filma. Time se i montažni pokušaj nelinearne naracije filma pretvara u jedan kaotičan skup velikog broja sugovornika koji izlažu hvalospjeve o Blumu i Energoinvestu, od kojih vrlo mali postotak zapravo doprinosi razvoju priče filma, od kojih se značajan postotak ponavlja ili pojavljuje preformuliran drugim riječima, od kojih bi dobar dio mogao vrlo lako biti izrezan bez da šteti strukturi priče. Najplastičniji primjer toga je pojavljivanje Blumovog vozača Hamida Demira, koji u rečenici-dvije govori o prijateljskom, gotovo familijarnom odnosu koji je Blum imao prema njemu, dok u prizoru neposredno prije njega George Shaw priča o Blumovom prijateljskom, humanom odnosu prema vozaču, ali i ostalim uposlenicima, što smo svakako već nebrojeno puta dotad čuli u filmu. Pritom, nespretan vizualni identitet snimljenih talking head intervjua, od njihovog plošnog osvjetljenja u krupnim i srednje krupnim planovima, do dječje apstraktne crveno-crne pozadine koja se nazire iza njih, ima za svrhu potpuno lišiti sudionike filma bilo kakvog karaktera, svodeći ih samo na informacije, izgovorene riječi; u takvoj postavci, gledatelj biva zatrpan informacijama bez uspostavljanja bilo kakvog odnosa sa sugovornicima, što na kraju samo otežava praćenje glavne pripovjedačke niti filma.

Gomilanje materijala, kako izjava, tako i brojnog arhivskog sadržaja, po svemu sudeći, ima za cilj navesti gledatelja na potpuno krivi trag - time se, gotovo tautološki, prikriva manjak dubine u bavljenju glavnom temom filma, a to je svakako život i ličnost Emerika Bluma. Nisam imao priliku gledati radnu verziju filma Blum, tako da sam uskraćen mogućnosti primijetiti sve promjene koje su se desile u finalnoj verziji; ali, možda nisam ni trebao pogledati radnu verziju jer, strogo gledano, na 83 minute filma o ovako kompleksnoj temi, dodatne tri minute sigurno ne mogu napraviti bitnu razliku. Jednako tako, sama činjenica da je radna verzija trajala 83 minute, dovodi me do dva zaključka: ili je to bila nedovršena, nedorečena verzija filma kojoj je nedostajalo još 80 minuta da bude kompletirana ili je bila, uz manje kozmetičke promjene, ista kao i finalna verzija. Samim time, redateljska odluka Jasmile Žbanić da filmu Blum podari, ili čak ostavi, konvencionalno i konformističko trajanje između 80 i 90 minuta ukazuju na manjak redateljske hrabrosti. Tim više, manjak hrabrosti postaje izraženiji kada se uzme u obzir da je Emerik Blum bio sve samo ne konvencionalni konformist i da je u svom pristupu poslu i razmišljanju bio napredan, zapravo bio vizionarski hrabar, često ugrožavajući i vlastitu egzistenciju.

Vratit ću se sada na ono što u filmu ne postoji, a to su razna pitanja u vezi s Blumovim životom koja su mi se konstantno javljala tijekom gledanja filma i gotovo uvijek učinila zanimljivijim od same radnje filma: Kako je izgledala Blumova mladost? Gdje je završio školu? Kako je završio školu? Šta je radio u godinama prije Drugog svjetskog rata? Kakav je bio kao otac, kao muž? Tko su njegova djeca i jesu li živi danas? i brojna druga. O potresnom i tragičnom periodu njegovog boravka u logoru saznao sam jako malo, o Collegiumu Artisticumu još manje. Nisam saznao ništa o njegovoj partizanskoj aktivnosti nakon bijega iz logora, niti o njegovom usponu u socijalističkom sistemu poslije rata, a prvenstveno me zanimalo kako je uopće došao na poziciju direktora Energoinvesta. Poslije projekcije odlučio sam naći odgovore na neka od tih pitanja i uvidio sam da je Blum zapravo proživio jedan gotovo epski život koji je, nakon već proživljenih lijepih i ružnih trenutaka, samo okrunio svojim prometejskim činom davanja vatre ljudima u zaostaloj poslijeratnoj SFRJ, i da jedan takav čovjek zapravo zaslužuje dokumentarni film epskih razmjera koji bi u barem 180 minuta trajanja pokušao obuhvatiti cjelovitost Blumove ličnosti i koji bi, sa pažljivo odabranim sugovornicima i vješto postavljenim pitanjima koja daju konkretne odgovore, prodro u suštinu Blumovog bića i djela, a na taj način bi, sasvim prirodno i spontano, odao počast i Energoinvestu.

Suprotan efekt

Gledajući Bluma u kinu, osjećao sam se kao da mi netko sve vrijeme priča neku bajku ili legendu iz narodne prošlosti, kao da se forsiranjem romantičnog prisjećanja na Energoinvest i Olimpijadu pokušava prikriti određeni nedostatak u sadržaju filma, kao da se stalnim vraćanjem na Montenov nostalgični šlager Energoinvest, Energoinvest (koji mi je, na planu otkrivanja zanimljivih informacija, na top tri mjesta u ovom filmu) želi uljuljati gledatelja u romantičnu zanesenost prošlosti s ciljem da se sadašnjost, odnosno trenutno stanje na filmskom platnu, što bolje zataška. To me neodoljivo podsjeća na općenito stanje duha u bosanskohercegovačkom društvu koje kolektivnu ogorčenost sadašnjosti želi prikriti reminiscencijom neke ljepše prošlosti, daleke i bajkovite, čime sebi potpuno onemogućava pogled u budućnost. Iako Žbanić filmom “Blum: Gospodari svoje budućnosti” želi podići svijest, posebno kod mladih ljudi, o stvaranju bolje budućnosti na lekcijama iz bolje prošlosti, mišljenja sam da film paradoksalno proizvodi suprotan efekt jer se svojim sladunjavim i nostalgičnim stilom, bez redateljske vizije, potpuno uklapa u postojeću društvenu, ali i političku retoriku. Isto tako, na mikroplanu bosanskohercegovačke kinematografije, smatram da bi ovaj film u određenoj mjeri možda ispunio svoju namjeru kada bi se pored njega proizvela i u kinu prikazala još dva ili tri filma mladih bosanskohercegovačkih redatelja i redateljica, čime bi stvorili protutežu i pokazali kako mladi zapravo doživljavaju svoju sadašnjost i kako žele vidjeti svoju budućnost, ne samo kroz nove priče, nego i kroz novu viziju filma.

U posljednjih 20 godina nije se uradilo ništa značajno na planu razvoja kinematografije u Bosni i Hercegovini, a tome u prilog idu neznatna sredstva koja se i dalje izdvajaju za financiranje filmova, malena količina proizvedenih filmova na godišnjem planu, rijetka pojava debitantskih igranih filmova, nepostojanje kvalitetne filmske kritike, ali i ono najvažnije, stagnacija i odsustvo stila. Pritom, ponosni smo na uspjeh našeg filma u svijetu, gdje su se osvajale brojne prestižne nagrade, od Oscara, preko berlinskih medvjeda i venecijanskih lavova, do nagrada Europske filmske akademije. Nažalost, to su sve individualne nagrade i one nisu suštinski unaprijedile kinematografiju, nego su u prvom redu donijele uspjeh i slavu pojedinaca. Stoga bih radije pristao na stvarnost u kojoj bosanskohercegovački film nije dobio niti jednu jedinu nagradu, ali u kojoj je kinematografija sustavno uređena, s jasnom strategijom razvoja i vizijom budućnosti. Život Emerika Bluma uči nas zapravo kako je jedan čovjek sav svoj ugled u inozemstvu, svu svoju moć koju je imao u svijetu, sve svoje znanje koje je prikupio, odlučio usmjeriti u izgradnju boljeg društva i stvaranje novih naraštaja koji će svojim znanjem nadmašiti i njega samog. Bosanskohercegovačka kinematografija i scenska umjetnost nemaju svog Bluma; one imaju samo razne pojedince koji vole nositi masku Emerika Bluma i glumiti njegov lik. Možda nešto najbliže Emeriku Blumu danas imamo ostvareno ne u jednoj osobi, nego u formi Sarajevo Film Festivala koji u posljednjih 30 godina, zahvaljujući ljudima koji su ga osnovali i njegovali, i dalje redovno upali plamičak svjetlosti u tmini bosanskohercegovačkog društva.