Manipuliranje uvrnutom stvarnosti
Detalj iz predstave "Sokrat se ne boji biti ismijan"/Kerempuh
“Starogrčko društvo je robovlasničko; žene i robovi bez ikakvih prava. /To majkom demokracije nazivamo! No, sadašnje stanje - ne razlikuje li se?/Što je to što potrošačima zovemo, ljudskim resursom, kreditno sposobnima?/Slobodni su to građani ili roblje? Novo roblje, staro groblje, gladno droblje!”
Dva Sokrata
Prva su to pitanja/zagonetke/konstatacije što ih izgovara jedno lice, nazvano Tragedija, u novom autorskom projektu/drami/satiri “Sokrat se ne boji biti ismijan”, praizvedenoj u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh koncem prošloga mjeseca. Na prvi pogled komad o suvremenoj temi vječnoga duga, zaduživanja preko mjere i nemogućnosti vraćanja tih dugova, što suvremenog čovjeka današnjice smješta u istu ravan sa robovima bez ikakvih prava u staroj Grčkoj - iz duga se, kao ni iz ropstva, ne možeš izvući, to je bilo jasno čovjeku onda, kao i čovjeku danas. No, to je ipak samo prva razina tog, novog Pakovićevog komada koji postavlja na Kerempuhovu scenu - suradnici su kostimografkinja Danica Dedijer, scenografkinja Irena Kraljić, autori glazbe Nenad Kovačić i Mak Murtić, koreograf Branko Banković i kao i uvijek sjajni autor začudnih i uznemirujućih maski Miljenko Sekulić. Dva su Sokrata Pakoviću potrebna da objelodani svoje ideje u ovoj drami/groteski/satiri: donose ih Vilim Matula i Josip Brakus, Strepsijada, lice iz Aristofanovih “Oblaka”, stalno u sukobu sa Sokratom, ali bez kojega ne može igra Marko Makovičić, u roli već spomenute Tragedije gledamo Lindu Begonju, a kao Komedija pojavljuje se Josipa Anković, uz njih u predstavi igraju i Matija Šakoronja, on je veliki Aristofan, komediograf iz vremena antičkih, Pakoviću važan u ovom komadu, kao i Jakov Zovko, Karlo Mlinar i Tomislav Dunđer. Zašto Aristofan? Njegova satira “Oblaci”, Paković smatra da je bolji prijevod “Oblakinje”, to su te nove božice koje uvodi Sokrat u igru i zbog čega će biti i osuđen jer time kvari mladež, jedna je polazna točka ovog komada, druga je Platonova zaostavština - “Obrana Sokratova”.
- Aristofanova satira nas osvješćuje da ako nam netko na političkoj sceni za sebe tvrdi da je dobar, to uistinu znači da je loš, ako veli za sebe da je domoljub, to sasvim sigurno znači da radi o glavi vlastitoj državi. Radi se o aristofanovskom kazališnom izvrtanju i manipuliranju uvrnutom stvarnosti, da bi predstava bila zrcalo suvremenom manipuliranju koje se samoimenovalo kao postistina. Prije gotovo trideset godina fascinirala me je komplementarnost “Oblakinja” i “Obrane Sokratove” i čudio sam se kako nitko prije nije radio na kritičkom spajanju tih spisa. Satira je presudna jer nam metodom aktualne političke manipulacije javnim mnijenjem raskrinkava tu manipulaciju, kaže autor i redatelj Paković.
I tako dolazimo do još jednog vrlo bitnog pitanja koje Paković postavlja u svojoj novoj drami: što su nama antički dramatičari danas, što vidi kao suštinsku zadaću kazališta, kako onda, u staroj Grčkoj, kao i u vremenu današnjem? U jednom intervjuu uoči premijere komada “Sokrat se ne boji biti ismijan” on to ovako obrazlaže: “Antički dramatičari nas podučavaju da biti kritičan znači kritizirati sakrosanktne instancije moći... Rad u kazalištu je imaginarni život koji vas vodi, a ne realni život koji vi vodite. U kazalištu se, kao ni u jednoj drugoj umjetnosti, ozbiljuje potencijal čovjeka kao jedinstvenog bića imaginacije. Sredstva imaginacije u kazalištu pripadaju u potpunosti realitetu. Jednom riječju, kazalište je direktna intervencija imaginacije u realnost.”
Prisjećam se što je, svojedobno, o Pakoviću kao pozorišnom čovjeku i umjetniku teatra zapisao Viktor Ivančić: “Cjelokupno kazališno stvaralaštvo Zlatka Pakovića, opsesivno posvećenog suočavanju s najneugodnijim istinama, možda se može predočiti kao kontinuirani prkosni krik koji odjekuje u podvojenom ambijentu: u užem smislu pred konkretnom teatarskom publikom, a na širem socijalnom planu pred streljačkim strojem. Pakovićevo dramsko stvaralaštvo predstavlja jedinstvenu odu nemirenju sa sudbinom.”
A Aristofan, rođeni Atenjanin iz petog stoljeća prije Krista, tvorac tog toliko osebujnog komičkog žanra, u kojem se vrlo lako prepoznaju raznolike stilske razine, od lakrdije, groteske, prikaza zbilje i fantastike, lirizma i satire, travestije i parodije, psovačke poruge i fine ironije i autoironije, sve do opscene šale i direktnog poziva publici-gledatelju da “sudjeluje” u predstavi, da se “spontano” u nju uključi - upravo je onaj tip dramskog pisca i komediografa koji savršeno odgovara kazališnom nervu redatelja i dramatičara poput Zlatka Pakovića. Jer upravo Aristofanove komedije, kako to zapaža i Dubravka Crnojević-Carić u studiji “O kazalištu i drami tijekom stoljeća”, “...pune su aluzija na aktualne društvene, političke i kulturne činjenice. Njih obilježavaju fantastični zapleti, otvorena politička kritika, poimenično ismijavanje suvremenika, duhovito komentiranje književnih i filozofskih tema. U središtu su njegove dramske strukture agon (živa rasprava dvaju suprotstavljenih likova u čijim je pojavama utjelovljen komički sukob) te parabaza (u kojoj se kor obraća izravno publici i komentira aktualna zbivanja, napadajući i ismijavajući istaknute građane).”
Glas savjesti
Mnogo od svega toga blisko je Pakoviću, vidjeli smo to i u brojnim drugim inscenacijama njegova bogata dramskog i redateljskog opusa. A evo što pravi Sokrat poručuje, negdje pred kraj komada, prije negoli će saznati da je osuđen i kakva mu je kazna: “...Ovaj glas u meni jedino je čega se bojim. Strah me je da se ne obrukam pred njim. Građanke i građani atenski, veoma vas cijenim, ali prije ću se pokoriti ovome glasu savjesti u meni nego vama i, dokle taj glas bude u meni, neću prestati tražiti istinu i neću vas prestati upozoravati. Atenjanin si, građanin po mudrosti najuglednije države, a nije te sram što brineš samo za bogatstvo, za slavu, za čast, a za pamet, istinu, za dušu ne haješ nimalo. Bogatstvo nije vrlina. Vrlina je bogatstvo. Imam pouzdanog svjedoka za to. Tko je to? Siromaštvo moje”. A jedan drugi lik, Melet, tužitelj Sokratov, reći će nam malo kasnije nešto potpuno suprotno: “Pamet pametuje ako je lukava. Ako je lukava, pamet pobjeđuje. Nije zločin kad si uspješan i moćan. Uhljebiš li sebe, spašavaš čovjeka! A jedan čovjek, to cijeli je kozmos! Nauči bezopasno kritizirati - beskompromisno i za lijepu plaću, sa vicevima iz totalitarizma! Zabava je najviši stadij kritike. Filozofija je mudrost ugodnosti.”
U tim i takvim suprotstavljanjima protječe 90 minuta satiričke tragedije Zlatka Pakovića “Sokrat se ne boji biti ismijan”, praizvedene u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh - predstave ukorijenjene u drevnom antičkom tekstu što progovara o sadašnjosti, trenutku u kojem jesmo i koji živimo.
