Majstor dramske tradicije
Početkom godine, preciznije u martu, na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku Olja Đorđević postavlja komad “Maratonci trče počasni krug”, tu već za naše kazališne i filmske prostore kultnu dramu Dušana Kovačevića, odnosno “priču o najstarijoj balkanskoj obitelji, toliko staroj da joj ni smrt ne može ništa” kako je o njoj govorio sam autor. Dušan Kovačević (1948. Mrđenovac kod Šapca), srpski akademik, književnik, dramski pisac, scenarist i redatelj, “Maratonce” piše kao polaznik treće godine studija dramaturgije na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, godina je 1972, već iduće godine je praizvedba u beogradskom Ateljeu 212, potpisuje je redatelj Ljubomir Draškić. Ovih dana predstavu je mogla vidjeti i pozorišna publika u Bosni i Hercegovini, budući da je gostovala na dva festivala: 17. Zlatnoj vili u Prijedoru i XLI internacionalnim teatarskim susretima u Brčkom.
Humor i tragična drama
Već tom prvom dramom/groteskom/komedijom Kovačević vrlo točno i precizno nagovještava oko čega će graditi svoje dramsko pismo - pozorišna kritika to odmah prepoznaje, Vladimir Stamenković će zapisati: “Kovačevićevi junaci su mračni, opsesivni ljudi, opsednuti manijom, koja uslovljava posebnost njihovih položaja u društvu. U stvari, Kovačevićeva komedija se oslanja na dramske priče u koje je utkan humor, sačinjen od građe koja može da se unese i u tragičnu dramu”. To zapažanje svakako vrijedi za “Maratonce”, Olja Đorđević ih tako i čita i prenosi na pozornicu, a posebno se može uočiti kod drame “Balkanski špijun” postavljene početkom oktobra u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, u režiji Vanje Jovanovića - scenograf Matej Kniewald, kostimograf Mario Tomašević, autor glazbe Šimun Matišić, glumački ansambl, u naslovnoj roli, predvodi Ljubomir Kerekeš, on je taj mitski Ilija Čvorović, antijunak u kome, ne bez nelagode i strepnje, lako možemo prepoznati i same sebe u nekim trenucima vlastita života, u onim situacijama i okolnostima kada smo “vođeni nepogrešivom paranoidnom logikom totalitarizma”. Čemu smo sve tada skloni, što sve možemo napraviti i kakve kobne greške počiniti, Kovačević nam postupno dočarava pitko, jasno i jezgrovito - paradoks i apsurd koji se odjednom, nenajavljeno, mogu pojaviti u našim životima i pretvoriti ih u pakao, grotesku i tragediju je ono što se ne tako često viđa u teatru.
Povodom praizvedbe u Jugoslovenskom dramskom teatru u Beogradu 1983. godine Jovan Hristić zapaža: “’Balkanski špijun’ počinje kao nušićevska komedija, nastavlja se kao groteska i završava kao kafkijanski košmar od koga nas obuzima jeza... Jednom rečju, u ‘Balkanskom špijunu’ Kovačević nam se pokazuje kao majstor dramske tradicije. Nema nikakve sumnje da je Dušan Kovačević dostojan poslednik i naslednik Nušićev u našoj dramskoj književnosti...”
Varaždinska predstava, u režiji mladog Vanje Jovanovića, nastoji tu paranoju pojedinca poistovjetiti s paranojom društva jer, kako sam redatelj kaže u programskoj knjižici: “U ‘Balkanskom špijunu’ Dušan Kovačević se bavi paranojom jednog društva izgrađenog na temeljima straha. Kako se čini, ni danas nismo pretjerano odmakli od istih postulata, samo su načini zastrašivanja elegantniji. Izgleda da su sloboda govora i mediji, iz ideje o slobodi mišljenja i informiranja javnosti, postali oružje moćnika za kontroliranje ljudi strahom. Lik Ilije Čvorovića upravo je žrtva toga. Iz straha od kažnjavanja od strane sistema, on zauzima gotovo militantni stav u svrhu održavanja tog istog sistema. Time upada u jedan začarani krug paranoje koji sam sebe održava, a jedini izlaz iz toga je zločin...” Ta paranoja, strah koji je pogoni i dovodi do zločina prisutni su od prvih minuta igre, no vrhunac dostižu u furioznom završetku, koji se zaista pretvara u “košmar od koga nas obuzima jeza”.
Ulazeći u taj nepostojeći svijet špijuna, Čvorović uvjeren u svoje poslanje vodi se samo jednom mišlju, a to je “sve je suprotno od onoga što se čini da jeste” - upada sve dublje u svoje deluzije, povratka više nema, tragičan kraj se više ne može izbjeći. Sam priznaje: “...ceo život sam na ivici da nekog ne ubijem...”
Paranoja društva
Vanja Jovanović mlad je redatelj, rođen deset godina nakon praizvedbe “Balkanskog špijuna”, diplomirao je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, potom magistrirao kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, o samoj drami kaže:
“...Možda je dobro što sam ja generacijski odmaknut od samog teksta, same tematike, pa i samog filma, koji mi nisu odredili djetinjstvo kao nekim drugim, ozbiljnijim i starijim redateljima. Mislim da je to integralni tekst vremenski vrlo određen u mišljenju. Mi danas nemamo tu vrstu paranoje koju su ljudi doživljavali u tom vremenu, odnosno koju na neki satirički način doživljava Ilija Čvorović. No, u nekom osjećaju straha, paranoje cijelog društva, u doživljaju teksta i same predstave mislim da se može reći da se radi o univerzalnoj priči”.
Dušan Kovačević bit će gost i Satiričkog kazališta Kerempuh u Zagrebu, sam o tome kaže: “Moje književno veče u teatru Kerempuh biće posvećeno sećanju na mnoge prijatelje iz sveta pozorišta, filma i literature. U ova tri sveta proveo sam više od 50 godina i imao zadovoljstvo i čast da radim sa najznačajnijim majstorima umetničkih poslova. Biće to veče priča o vremenu koje se udaljava”. Ujedno, predviđeno je i gostovanje beogradskog Zvezdara teatra koji će u njegovoj režiji izvesti komad “Udovica živog čoveka”, praizveden 8. oktobra ove godine, a povodom 40 godina djelovanja ovog kazališta. O samom komadu autor, ne bez njemu svojstvenog humora i ironije, kaže: “Da li je to moguće, biti udovica živog čoveka? Jeste, ako nekoga sahranimo dok je živ, jer vam je naneo veliki bol. I da bi se tako teška drama mogla gledati, potrebni su elementi komedije kao kad se pije gorak lek obložen slatkim ukusom”.
Gorko i slatko, komedija/groteska/farsa i tragično - na tragu Nušića, a tako drugačije!
