Zvjezdana karijera jedne primabalerine: Život Suade Kavazović-Mušović u pokretu
Suada Kavazović-Mušović: Želja mi je pomoći mladim balerinama/Damir Deljo
Od davne 1950. traje tradicija baletne umjetnosti u Bosni i Hercegovini, tačnije, u njenom glavnom gradu. Naime, te godine je izvedena prva premijera jednog baleta ikada – u Narodnom pozorištu Sarajevo izvedena je “Žetva” Borisa Papandopula.
Skoro od samih početaka, udio u tim prvim koracima sarajevskog baleta imala je i legendarna solistica, prva primabalerina Narodnog pozorišta Sarajevo Suada Kavazović-Mušović.
- Te prve godine sarajevskog baleta obilježio je, iskreno, pošten i težak rad. Još se sjećam velike posvećenosti svih koji su učestvovali u osnivanju baleta i njegovom uzdizanju na zaista visok nivo, govori za Oslobođenje Kavazović-Mušović dok pijemo kafu u sarajevskom hotelu Europe.
Neobična ljubav
U društvu smo i sa njenim mužem, legendarnim fudbalerom FK Sarajevo Džemaludinom Mušovićem i kasnije hvaljenim trenerom. Njihova ljubavna priča je posebna legenda koja je sjajno opisana u knjizi “Suada i Muše: Fudbaler i balerina”, koju je započeo veliki novinar Oslobođenja Dinko Omeragić, a dovršili je njegovi sinovi Daniel i Darko i Indira Kučuk-Sorguč.
- Svašta smo prošli, bilo je tu i fizičkih razdvajanja, ali smo uvijek čekali jedno drugo, uglas govore.
Tako golema, a opet vrlo neobična ljubav zaslužuje neku zasebnu priču, a mi se odlučujemo vratiti našoj sagovornici koja, iako u dubokoj starosti, ipak isijava vitalnošću jedne balerine. Čiji život nije uvijek bio bajan.
- Sjećam se tih ratnih vremena dok su još Nijemci hodali Sarajevom a saveznici nam pokušavali pomoći. Naša kuća je uvijek bila puna muhadžira iako smo bili jako siromašni. Jedno vrijeme je moj otac od četnika u kući čak sakrivao i Ratu Dugonjića, prisjeća se primabalerina.
Znajući sve to, put jedne mlade djevojke ka baletu, u tom turbulentnom vremenu, izaziva još veće poštovanje.
- U školi nisam bila baš dobar đak jer mi je uvijek u mislima bilo kako da svojim prijateljima napravim neku predstavu i zabavim ih. Moj otac mi je tu išao naruku, pa mi je razvlačio štrik na koji je stavljao platno i onda su roditelji donosili stolice kako bi pratili te predstave, govori naša sagovornica.
- Čak ni u svijetu baleta nisam imala sreće u početku. U školi me nisu primili u dječiji ansambl kada se pravila jedna baletna predstava, a ni u Pionirsko pozorište nisam primljena prvi put, dodaje.
Iz zlatnih trenutaka karijere
Ipak, to je nije pokolebalo, pa je snagom volje i odlučnošću jedne istinske umjetnice nastavila tražiti mogućnosti kako da slijedi svoj san. Upis u Pionirsko pozorište došao je u jednom od kasnijih pokušaja, a nakon toga se desila najveća prekretnica u njenom životu.
- Koreograf Franjo Horvat, veliki umjetnik i vođa tadašnjeg baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, dolazio je redovno kod nas kako bi tražio talante jer je valjalo oformiti cijeli ansambl. Tu me je primijetio i rekao da dođem kod njih. U to vrijeme mi je još bila slomljena ruka, pa sam imala i dodatnu prepreku. Međutim, sve je prošlo odlično i primljena sam u ansambl iako još nisam bila ni punoljetna, pojašnjava Kavazović-Mušović.
Horvat je zaista donio prekretnicu u njen život i karijeru. Pod njegovim okriljem Suada je postala prva umjetnica muslimanka koja je primila 27-julsku nagradu, što je u to vrijeme bio nevjerovatan uspjeh. Karijera je krenula prema vrhu, a za mladu sarajevsku baletanku počeli su se otimati i internacionalni ansambli. Ali, sam Horvat je zbog svega toga dospio u nevolje.
- Tadašnja moja konkurencija, Katarina Kocka, bila je ljubomorna što dobijam glavne uloge i onda je preko svog supruga i Saveza komunista izlobirala da Horvata proglase homoseksualcem i da zbog toga nije podoban biti na funkciji na kojoj je bio. Bukvalno je protjeran iz Sarajeva, prisjeća se primabalerina.
- Ali, moja satisfakcija je stigla kada sam slavila dvadeset godina rada. Tada sam imala mogućnosti zovnuti koga želim da radi sa mnom i zovnula sa Franju, naravno. To je zaista bilo velika zadovoljština, zaključuje.
Poražavajuće spoznaje
Za Suadu Kavazović-Mušović, u jeku njene plodne karijere, otimala su se slavna inostrana pozorišta, pa čak i Boljšoj teatar iz Moskve. Ali, njeno srce je ostalo u Sarajevu, u ansamblu gdje se ostvarila kao umjetnica i gdje je doživjela zvjezdane trenutke svoje karijere.
Danas, u poznim godinama, žali kako se balet tretira u našoj sredini.
- Ja sam užasno tužna što se ne radi bolje sa današnjim baletankama i što se ne zadržava klasični pristup baletu. Nažalost, danas u Sarajevu više nema bijelog baleta, ne igra se u baletskim patikama, nego bos i to je poražavajuće. Ja bih voljela da sam mlađa i zdravija da se više angažujem, ali to sada nije moguće. Čak bih i platila ako je potrebno, samo da te mlade baletanke dobiju pravu izobrazbu, poručuje prva primabalerina Bosne i Hercegovine.
