Zlatna palma za slobodu: Jafar Panahi i moć otpora kroz film

Žiri takmičarskog programa 78. Kanskog festivala, kojim je predsjedavala francuska glumica, oscarovka Juliette Binoche, 24. maja je objavio da je Zlatna palma dodijeljena Irancu Jafaru Panahiju (1960), za film “Obična nesreća”. Juliette Binoche je obrazložila: “Mi smo ovdje sa svima koji pate, ne u političkom smislu, nego nas povezuju srce, suosjećanje i nježnost u želji da proslavimo pronađenu slobodu, i da se mrak pretvori u oprost i novi život.”

Žene, Život, Sloboda

U Panahijevom filmu su predstavljene sve velike preokupacije današnjeg iranskog društva, Islamske Republike sa 90 milijuna ljudi, na čijem čelu je vrhovni vođa Ali Khamenei: korupcija režima, zanemarivanje i ugnjetavanje ljudskih prava, uvjeti života pojedinaca, realnost zatvora, prijetnje, mučenja, simulacije egzekucija.

Film prati situaciju skupine nekadašnjih zatvorenika suočenih sa svojim dželatom iz zatvora. Pitanje je: treba li se osvetiti, ili ne? Treba li se, da bi se preživjelo, odreći vlastite ljudskosti, uloge u kojoj je dželat briljirao? Film je i autentična slika iz života Jafara Panahija: 2010. bio je osuđen na zatvorsku kaznu od šest godina, a iza rešetaka zloglasnog Evina je ponovno proveo još sedam mjeseci, između 2022. i 2023.

Redateljeva poruka, koju je ponovio i nakon dodjele odličja, poziv je na okupljanje svih Iranaca, jer je riječ o slobodi i sudbini zajedničke domovine. Kritičari navode da je to naročita vrijednost ovogodišnje Zlatne palme, koja je čvrsto utemeljena na dva uporišta: film je vrhunsko umjetničko djelo i izrazito rječita politička poruka. Cannes je širom otvoren prozor u realni svekoliki svijet u kojem živimo, a Panahi je jezikom kamere sročio ključne riječi: sloboda i demokracija. To je i dugogodišnji zalog ove filmske smotre: izuzetna umjetnička ostvarenja su istovremeno isturena politička poruka. Na Kanskom filmskom festivalu umjetnost, kao čin otpora, poprima svoj puni ljudski smisao.

Zlatna palma filmu “Obična nesreća” je počast i iskupljenje iranskom redatelju Mohamadu Rasulofu, koji je također bio politički zatvorenik u Evinu, a Festival mu je 2024. dodijelio Specijalnu nagradu žirija za film “Sjeme divlje smokve”. Mnogi su se prošle godine osjećali prikraćeni, jer film Rasulofa nije uvršten među kandidate za tradicionalne nagrade Festivala: dodijeljena mu je ad hoc Specijalna nagrada žirija, “poput medalje od čokolade”, a neposredno nakon prikazivanja u Cannesu, film je pogledalo preko pola milijuna francuskih ljubitelja. To se nije nikada dogodilo nekom iranskom filmu. Ovogodišnja Zlatna palma Panahiju je stigla 30 godina nakon njegove prve nagrade, Zlatne kamere, koju je u Cannesu dobio za film “Bijeli balon”.

“Obična nesreća” je film i duhovit i blago pomjeren na iranski način, sa svim sastojcima: uglađenost, očaj, humor, ironija, apsurd… Nikada daleko od luđačke košulje, kamera opisuje odnose nekadašnjih političkih zatvorenika, nesnađenih i nesigurnih u novim okolnostima i ulogama: šta uraditi sa slobodom? Od ironije i apsurda se lakše diše, i lakše vjeruje u budućnost. U posljednjoj minuti filma gledatelju stane dah.

Netom nakon proglašenja nagrade, Jafar Panahi nije ustao, uzviknuo je, podigao ruke na potiljak, i dugu minutu odsjedio na svojoj stolici u publici, zabacivši glavu unazad: bio je u samo svom filmu. Poslije je objasnio: “Prikazivanje filma u Cannesu je val nade za iranske sineaste, naročito mlađe. Mislim da je tračak nade stigao čak i do političkih zatvorenika. Kad je objavljena nagrada na svečanosti zatvaranja Festivala, nisam se uspio pomaknuti. Pred očima su mi se pojavili svi zatvorenici, imao sam dojam da defiliraju preda mnom, da se grle, ljube i čestitaju si, i rekao sam si: Evo, platio sam svoj danak. Poslije svega. Tek nakon toga sam bio sposoban ustati.” Prepuna sala je entuzijastično pljeskala: odzvanjale su ovacije.

Da li Panahi ima dug prema svim ostalim hapšenicima, onima koji su bili u zatvoru u isto vrijeme kad i on, prema onima koji su s njim podijelili njihove prilike, strahove, košmare, ono što su proživjeli za vrijeme seansi torture? Redatelj prenosi da ima: neki od njih su ostali pet, deset godina u zatvoru, neki su preživjeli trećinu života u kazamatima. I on je za vrijeme ispitivanja imao zavezane oči i bio opsjednut glasom i vonjem čovjeka, čiji lik ne bi mogao prepoznati. “To se dešava političkim zatvorenicima. A kad ste politički zatvorenik, hapšenika se stavi u samicu, i čim prekorači prag ćelije zavežu mu oči. Odvedu ga u prostoriju, postave ga na 50 cm od zida na stolicu, daju papir i olovku, da odgovara na postavljena pitanja. Glas koji postavlja pitanja je iza leđa. Jedini zvuk koji se čuje je taj glas ispitivača, koji obilježi zatvorenika i nikada ga ne ne napušta. Nema drugih glasova ni zvukova, i čovjek ostaje opsjednut, uklet… Sjećam se da sam i poslije oslobođenja iz zatvora, i kad sam se vratio kući, nekad imao osjećaj da prolazi neka sjena, ili da je neko nešto rekao. Ustajao sam, tražio po kući, svuda, a nije bilo nikoga. To je bio strah, koji nastavlja opsjedati.”

Prvi put u Cannesu nakon 15 godina, neposredno nakon dodjele nagrade, u dužem, angažiranom govoru, Panahi je izjavio: “Mislim da je došao trenutak da se obratim svim Irancima, svih političkih usmjerenja, u Iranu i u cijelom svijetu, i uzmem slobodu tražiti: ostavimo sve probleme po strani. U ovom trenutku najvažnija je naša zemlja i najvažnije pitanje je njena sloboda. I da se niko ne usudi reći nam šta treba nositi od odjeće, šta treba reći, šta treba raditi. Na isti način, film je društvo, i niko nam nema pravo govoriti šta treba reći i šta treba raditi… Iranski film je svašta proživio da bi stigao ovdje. Nikakva vlast ne može zaustaviti taj put. Moja generacija je uložila sve što je mogla u film i nikada nije dozvolila da joj neko zapovijeda.”
Ove riječi laureata kanske Zlatne palme 2025. povodom nagrade njegovom filmu “Obična nesreća” najupečatljiviji su momenat svečane ceremonije zatvaranja 78. izdanja Kanskog filmskog festivala.

Javnosti je dao na znanje da je u Cannes stigao sa povratnom kartom za Iran, sa datumom odmah nakon završetka Festivala. “Ne bojim se više ni zatvora, ni ispitivanja. Kad je čovjek jednom bio u zatvoru, zna šta je to i to ga više ne plaši.” Panahi zna da se može desiti da ponovno bude uhapšen. Na to kaže: “Kad čovjek pravi ovakve filmove, zna da postoji cijena koju mora platiti. To može biti zatvor ili hiljadu drugih stvari. Ali to nije važno. Ako se to desi, odmaraću se u zatvoru i čuti nove storije. Vidjeće kakvu su mi zamku postavili.” Na pitanje zašto se vraća u Teheran, znajući izvjesno šta ga čeka, odgovorio je: “Ne mogu pobjeći u inostranstvo, jer nemam snage, odvažnosti, nemam taj kapacitet. Ne mogu se prilagoditi drugoj državi. Nisam sposoban živjeti izvan Irana.” Na instagram je postavio sliku svoje filmske ekipe sa komentarom: “Putnici se vraćaju kući.”

Naizgled s mirom u duši, u ponedjeljak, 26. maja, 48 sati nakon dodjele nagrade, Panahi je stigao na Međunarodni aerodrom u Teheranu, gdje su ga dočekali fanovi, što je objavio i opservatorij za ljudska prava Dadban. Čuo se uzvik “Žene, Život, Sloboda!” Sve je ovjekovječio i na društvene mreže proslijedio Jafarov kolega, iranski redatelj Mehdi Naderi, što je emitovano na Iran International Channelu, iranskom mediju sa sjedištem u inostranstvu. Informaciju o povratku u Teheran prenijela je i Udruga žena Azadi. Legitimno je upitati se: koliko će trajati sloboda?

Hapšen i zatvaran u nekoliko navrata, snimanje filmova mu je bilo zabranjeno 20 godina. Film, kojeg je žiri takmičarske selekcije, između 22 kandidata odabrao i nagradio, najvećim dijelom je snimljen u tajnosti. “Obična nesreća” (u engleskom prijevodu It was just an accident) je moćna kritika režima na vlasti u Iranu. Redatelj je predstavio mučeništvo iranskih zatvorenika kroz epizodu sa kamionetom i postavio pitanje: kad sloboda dođe, a doći će, kako se postaviti? Osvetiti se dželatima i tako postati mučitelj, ili ne? Da li je došao red na bivše zatvorenike da i oni postanu zločinci?

Jednog dana kad režim padne, redatelj cijeli Iran postavlja pred njegovu budućnost pitanjem: hoće li se svi svetiti svima? Hoće li izbiti građanski rat? Panahi prenosi da “ovakve vrste filmova pravi vremenski odmaknut, sa distance. Ali film jeste anticipacija. Pretpostavimo da je režim već pao: šta treba uraditi sa tim čovjekom-mučiteljem, sa njegovim nadređenima, koji su upravljali njime? Kako postupiti da se ne podlegne nasilju? Mislim da je važno napraviti ovakav film da bi se postavila takva pitanja prije pada režima. Potrebno je da naš stav unaprijed, prije raspada vlasti i sustava, bude određen. Da se tog dana ne bismo našli u situaciji o kojoj se razmišlja, i da u cijeloj zemlji ne zavlada nasilje.”

Film slika tragične, komične i poetične nijanse bivših političkih zatvorenika, koji slučajno naiđu na svog mučitelja iz zatvora, a sve je obavijeno moralnom dilemom koju je proizvela situacija. Gledatelj se na momente smije i onda smrzne od strave. Više nego njegovi prethodni, ovaj film je frontalni atak na političku represiju koja je u posljednje vrijeme još izraženija nego 2022, na početku pokreta Žene, Život, Sloboda! u Iranu. Redatelj nije imao finansijsku podršku Iranaca, a film je snimljen u koprodukciji Irana, Francuske i Luxembourga. Prikazivanje u europskim kinima počinje u septembru 2025.

Poznajemo li se?

“Obična nesreća” počinje tako što prosječna familija nepažnjom, noću, na slabo osvijetljenom putu, zgazi psa: banalna nesreća. Onda se pokvari automobil. Pater familias daje vozilo u garažu da se prekontroliše. Automehaničar Vahid (glumi Vahid Mobasseri), koji je svojevremeno bio hapšen, jer je tražio da mu se isplati plata, ne vidi lice čovjeka koji je došao, ali je alarm upalilo nekoliko pojedinosti. Uvjeren je da je to glas njegovog mučitelja iz zatvora, zvanog Eghbal (glumi ga Ebrahim Azizi).

Vahid postaje središte radnje. Čovjek kojeg je zatvorio u kamionet ima sa sobom djevojčicu i ženu koja samo što se nije porodila. Vahid pretenduje da je prepoznao dželata. Vahid, kojeg je mučila vladina milicija, uvjeren je da je čovjek koji je ušao u garažu njegov mučitelj, čije lice nije nikada bilo otkriveno: prepoznao mu je glas. Iskoristi priliku da razmisli kako mu se osvetiti i od nekadašnjih zatvorskih sapatnika traži pomoć u prepoznavanju. Ode do jednog od njih koji je postao knjižar i koji se nastoji udaljiti od zatvorske epizode, i Vahidu ponudi adresu fotonovinara, koji je istraživao slučaj ovog dželata. Fotonovinar je usred snimanja para koji se sprema na vjenčanje – mlada je u prikladnoj vjenčanici od bijelog tila. Svi su uključeni u događaj, a još jedna nekadašnja žrtva režima iz zatvora se priključi i potvrdi: to jeste Eghbal. Šta će njegove žrtve odlučiti da bi popravile prošlost? Univerzalno pitanje za uporedive situacije: kako ne podleći mržnji i ne biti “kao oni”? Kako ostati ili postati čovjek?

Njih petoro čine skupinu koja bi trebala procijeniti da li je to njihov mučitelj: žena pretenduje da je prepoznala njegov vonj, a drugi misli da prepoznaje zvuk njegovih koraka po nožnoj protezi, jer čovjek šepa: izgubio je nogu u ratu u Siriji. A mučitelj je mučio, ponižavao i silovao. Vahid, sav usijan, organizira kako čovjeka onesposobiti, i već sutradan ga nokautira i onesvijesti. Ali u trenutku kad ga namjerava živog sahraniti, obuzme ga sumnja: je li to stvarno Eghbal? Bivši zatvorenici vjeruju da su ga prepoznali, ali čekaju njegovo priznanje. Niko nije sasvim siguran da ga može sa stoprocentnom izvjesnošću identificirati, ali svi skupa zajedno… Treba li se osloboditi dželata? Zar ubiti Eghbala ne znači popustiti pred osvetoljubivošću i nastaviti sa nasiljem, kojeg protivnici režima osuđuju? A ostaviti ga živog je rizik da će ih opet proganjati i mučiti. Napetost raste. Pet “istražitelja” se u trenucima zateknu i sami za volanom karavana Scooby doo, zahvaćeni u paniku i smicalice… U pozadini je noć krvavog neba. Može li čovjek ostati human spram svog mučitelja? Panahi majstorski spaja ljepotu, humor, pa i poeziju, da izrazi tragediju vremena u kojem je zastala njegova domovina. Svijet zna da je Iran kolijevka civilizacije.

Ovaj Panahijev film je vjerojatno najjednostavniji i najdirektniji do sada. Pokretački motor storije nije osveta, nego ljutiti krik. A postavlja se pitanje da li su okupljeni bivši zatvorenici zaista sposobni i željni preći preko crte vlastitog morala i i sami postati mučitelji.

Autor je svjestan kompleksnosti situacije i ne boji se suočiti se sa vlastititim pitanjima o grotesknom apsurdu. Ošamućen nakon dodjele nagrade i upitan šta namjerava poduzeti, odgovorio je: “U nedjelju se vraćam u Teheran, miran i vedar. Sve što mogu je strpati me ponovno u zatvor.”

Francuski ministar vanjskih poslova Barrot je ovim povodom osudio “ugnjetavanje u Iranu i naglasio da ovaj film predstavlja nadu za sve borce za slobodu u cijelom svijetu”. Iranska službena novinska agencija IRNA je objavila: “Nakon uvredljivih primjedbi i neutemeljenih optužbi francuskog ministra vanjskih poslova na račun Irana, otpravnik poslova Veleposlanstva Republike Francuske je pozvan na razgovor.” Iran osuđuje “zloupotrebu francuske vlade” Kanskog filmskog festivala u cilju promoviranja svoje političke agende protiv Islamske Republike.

Reformistički dnevni listovi Etemad, Shargh i Ham Mihan na sajtovima su objavili informaciju o nagradi u Cannesu bez komentara, dok su većina medija i državna TV ignorirali tu činjenicu. Akcenat izvještavanja je bio usmjeren na Filmski festival Otpor, službeni događaj koji nagrađuje propalestinska djela ili ona posvećena iransko-iračkom ratu 1980-1988.

Jafar Panahi je jedno od najmarkantnijih i najutjecajnijih imena iranskog novog vala. Dobio je tri najveće nagrade tri najrenomiranija filmska festivala: 2000. Zlatnog lava na Mostri u Veneciji za “Krug”, Zlatnog medvjeda za “Taxi Teheran” na Berlinaleu 2015. i ove godine Zlatnu palmu. Povodom nagrade u Berlinu za najbolji film, novinskoj agenciji Islamske Republike je izjavio: “Zaista sam sretan zbog iranske kinematografije i zbog mene, ali ova nagrada nema vrijednost sve dok moji zemljaci ne mogu vidjeti moje filmove.” Osim ovih najviših odličja, dobio je Zlatnog leoparda na Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu 1997. za “Ogledalo”, nagradu za najbolji scenario u Cannesu 2018. za “Tri lica” (tajno snimljen kamerom skrivenom u automobilu) i specijalnu nagradu žirija na Mostri u Veneciji 2022. za film “Nijedan medvjed”. (Te godine je režim u septembru zbog nepokornosti, tj. nepokrivanja kose, ubio Mahsu Amini, rođenu 1999, što je izazvalo tsunami protesta u cijelom svijetu i organiziranje pokreta Žena, Život, Sloboda!)

U vrijeme dok je bio osuđen na kućni pritvor nagrađen je u Berlinu, u Cannesu i u Veneciji, a nijedno odličje nije mogao osobno preuzeti.

Marta 2010. uhapšen je skupa sa svojom ženom i kćerkom i drugih 15 ljudi (koji su pušteni nakon 48 sati) i zadržan u zatvoru Evin sve vrijeme do održavanja Kanskog festivala, mada je bio pozvan biti član službenog žirija. Iranski sud ga je osudio na šest godina strogog zatvora, zabranu snimanja filmova i napuštanja zemlje u periodu od 20 godina zbog njegove propagande protiv režima.

2012. je skupa sa Nasrin Sotoudeh, iranskom odvjetnicom (stručnjakinjom za ljudska prava i dobitnicom alternativne Nobelove nagrade, političkom zatvorenicom u Iranu) dobio nagradu Saharov, koju dodjeljuje Europski parlament. Budući da nije mogao izaći iz Irana, u Strasbourgu je nagradu preuzela njegova kćerka Parmiz Panahi, skupa sa Shirin Ebadi, nobelovkom za mir, koja je predstavljala Nasrin Sotoudeh. 2013. mu je dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Strasbourgu. Kako su ga vlasti spriječile napustiti zemlju, predstavljala ga je kćerka Solmaz Panahi. U govoru kojeg je pročitala, redatelj je poručio: “Mašta je najveće bogatstvo koje umjetnik može posjedovati. Spriječiti stvaranje i širenje njegovog djela je moguće, ali niko ne može okovati maštu umjetnika.” Počasni doktorat je posvetio svim profesorima istjeranim sa iranskih fakulteta.

Na uvjetnoj slobodi je bio sve dok ga 11. jula 2022. nije uhapsilo državno tužiteljstvo u Teheranu. Nakon štrajka glađu i odbijanja konzumiranja vode, 3. februara 2023. je pušten na slobodu. Film “Obična nesreća” je snimio bez zvanične dozvole Vlade Irana, a nakon što je bio u zatvoru sedam mjeseci.

Sjećam se kako je rekao Mak Dizdar: “Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo, ovdje se ne živi samo da bi se umiralo, ovdje se i umire da bi se živjelo.” Iranac Jafar Panahi snima filmove, po cijenu života, da bi se borio, pa šta bude. Drugačije ne može. Vjerujem da je Zlatnu palmu 2025. dobio i za film i za hrabrost.