"Noćni portir" Drage Glamuzine: Zapisi iz umornog doma

”Sve što vidim, odmah i zapišem, može se i tako ići kroz svijet.”

Drago Glamuzina, “Noćni portir”

Dnevnička edicija koju uređuje Semezdin Mehmedinović u izdavačkoj kući Buybook dobila je još jedan naslov. Drago Glamuzina, već odavno poznato ime na književnoj sceni, pridružio se Lani Bastašić, Alminu Kaplanu, Marku Pogačaru, Predragu Finciju i Olji Savičević Ivančević, i napisao „Noćnog portira“, dnevnik u kojem se osvrnuo na jedan dio svog života i za čije se teme i motive– kao i u noćnim razgovorima  u njegovom posljednjem romanu „Drugi zakon termodinamike“ ili u epizodama romana „Tri“ – jasno nameću romantični odnosi, preljub, žudnja, i teret iznevjeravanja monogamne ljubavi.

Najzad, pred nama je knjiga koja će se dovršavati dok je njen autor živ jer je ono u njoj ispisano upravo život sam – proces neprekidnog kretanja između ljudi i prostora. Najbolji opis sižea ovog dnevnika – a nije da se nisam trudila – ipak je dao Glamuzina, negdje na samom početku svojih zapisa.

„Zasad znam da će to biti umorni zapisi, jer ću ih pisati noću, od tri do šest ujutro, nakon što sam pročitao i napisao sve što sam morao za posao. Tad je i oprez manji, granice propusnije, umoran mozak manje je inhibiran. Ali i rečenice će vjerojatno ponekad biti nemuštije. Pa će ih trebati naknadno dorađivati. Ti će se zapisi naslanjati na knjige koje čitam, ali tako da od njih uvijek idem k sebi, onom što se meni dogodilo, i što mi se događa. Još nisam siguran koje ću događaje izabirati iz mog dnevnog života, da li samo one koji su na kraju dana najživlji u meni, bez obzira na to o čemu je riječ, ili ću se držati jednog skupa tema i zbivanja. Ili ću možda ipak najviše pisati o ženi koja odnedavno spava sa mnom. Možda se na kraju sve pretvori u roman o pokušaju da ponovo budem s nekim.“

Fotografije i tekst

 

Iako poglavlja nisu određena datumima, pojedini opisani detalji nam otkrivaju u kojem smo trenutku u vremenu pozicionirani. Pa se tako spominju početak ruske invazije na Ukrajinu i posljednja pandemijska godina. Specifičnost Buybookove edicije ogleda se u fotografijama iz privatne arhive autora/ca koje su inkorporirane u tekst i dobro se naslanjaju na poglavlja koja im prethode, te ni Glamuzinin dnevnik nije izuzetak i nakon nekoliko stranica teksta redovno nas sačekaju prikladne i znakovite crno-bijele fotografije.

“Noćni portir” ima hronološku crtu iako se autor kad-kad odmetne u ispisivanje pojedinih promišljanja (najčešće o književnosti ili prirodi emotivnih odnosa) koja se čine razbacana u vremenu i prostoru, ali to svakako ne narušava kontinuitet poglavlja. Dnevnička forma ipak trpi nešto više proizvoljnosti i nije strukturalno rigidna, a to u “Noćnom portiru” dosta solidno funkcioniše. Istina i objektivnost, koji se često podrazumijevaju, ovdje su predstavljeni dokumentarnim pa čak i putopisnim ispisivanjem pojedinih sekvenci i nismo u potpunosti podređeni nekakvom suhoparnom nabrajanju dijelova tuđeg dana.

Kada je zaokupljen pitanjima iz svijeta književnosti, Glamuzina poseže za knjigama koje u tom trenutku čita (Moravijin roman “Bračna ljubav”, “Dnevnik” Maxa Frischa, Elizabeth Strout “Zovem se Lusi Barton”, “Uvod u drugi život” Mirka Kovača, priče Paula Bowlesa i Srđana Gavrilovića), ali je njihova uloga u dnevniku instrumentalizirana. Kroz njih, on iznosi svoje stavove i opisuje i sopstvene osjećaje, najprije prema Ivi sa kojom dijeli stan i krevet. Najviše sličnosti nalazi sa Isaacom Singerom čiju knjigu “Sjene nad Hudsonom” uređuje, a sa kojim tvrdi da dijeli žudnju, jednu od njegovih velikih tema. Singerovi muški junaci često su rastrzani između više žena, a ne dvije kao što je obično slučaj u literaturi, tema je koja se provlači i kroz Glamuzininu poetiku.

„No ono što sam želio naglasiti jest da me uvijek zažulja kad netko kaže da čovjek u istom trenutku može voljeti samo jednu osobu. Iz osobnog iskustva znam da to nije istina. I upravo je to problem Singerova junaka, on ih voli sve tri i želi biti sa svima, ali to je naravno nemoguće, pa bježi od jedne do druge, i treće, odlazi i vraća se, laže, preispituje se i ždere.“

Govoreći o tome, najveći dio dnevnika je posvećen romantičnoj vezi dnevničara i Ive koja se pojavljuje u gotovo svakoj noći provedenoj u pisanju. I ta veza nije uvijek dobra, traži kompromise koji autora nagone na stalna propitivanja njenog opstanka. “Meni je problem to što ne mogu čitati kad dođem u krevet, a njoj to što ne idemo spavati u isto vrijeme. Zajednički je odlazak u krevet ritual koji pokazuje i stvara bliskost, i teško ga je bilo čim nadomjestiti, smatra ona.” Kako dinamika muško-ženskih ljubavnih odnosa prati kontinuitet tema kojima je pisac u svojoj književnosti okupiran, možemo slobodno kazati kako je ovo i ljubavna knjiga.

Glamuzina piše i jer ne želi zaboraviti. “Sve što vidim, odmah i zapišem, može se i tako ići kroz svijet” - želi zapamtiti događaje, ljude i stvari. On prelama stvarnost kroz vlastitu prizmu, ali ostavlja i prostora za čitatelja da o njegovim zapisima može dati svoj sud. U dnevniku se normalizira smrt, razdvajaju poligamna ljubav i preljub, ali ih autor ne romantizira, već naprosto dijeli svoje proživljeno intimno iskustvo i pojašnjava sopstvene osjećaje i postupke. Ovdje nema zauzimanja strana jer je jedina strana na koju se stoji u ovakvoj formi - ona na kojoj je sam autor. I to je sasvim uredu jer je pregršt drugih žanrova u kojima se takve intencije mogu eksplicitnije iskazati.

Blago terapeutski učinak

Dnevnik je pisan korektno, stil nije razbarušen, ali ni strogo sistematičan; nema nametljive pretencioznosti niti uvjeravanja u vlastito znanje i erudiciju. Nakon čitanja, možemo pretpostaviti da je za autora pisanje “Noćnog portira” imalo blago terapeutski učinak i da je sebi pokazao ili makar potvrdio neke razloge zbog kojih piše i bavi se književnosti uopšte. A ne moramo čak ni to pretpostaviti jer ovo nije knjiga koja se nužno mora iscrpno interpretirati, već je dovoljno u nju biti uronjen tokom čitanja. To svakako ne znači da je dnevnik pred nama nezanimljiv, već da bi potencijalna polemiziranja možda bila suvišna. U tom je smislu “Noćni portir” sasvim pristojan primjerak vrste kojoj pripada.

Ipak, dnevniku bi se mogla zamjeriti povremena repetitivnost koju možemo pripisati piščevoj poetici i temama kojima je u svojoj književnosti najviše sklon, možda čak i “deadlineu”, ali se ta sporadična manjkavost u svakom slučaju ne može autoru uzeti za veliko zlo. Makar ne u ovoj formi, a mogla bi mu se mogla zamjeriti, recimo, u posljednjem romanu.

Zaključno, Drago Glamuzina u dnevniku piše jasno, razotkrivajući pogled na jedan dio (iz) zajedničkog života muškarca i žene, prikazuje ili nagovještava vlastite unutarnje borbe, a upravo ta sasvim lična priča utire put univerzalnosti. I to je možda i najznačajnija posljedica pisanja “Noćnog portira”.