Vréjan Tomic i diletanti u Louvreu

Sredinom septembra ove godine u Prirodoslovnom muzeju u Parisu je ukradeno zlato u vrijednosti od 1,5 milijuna eura. Događaj nije došao do izražaja, jer ovih dana svi govore o amatersko-diletantskoj krađi draguljā u Louvreu, u vrijednosti od približno 88 milijuna eura, koja je osramotila cijelu Francusku.

Pljačka svih pljački

Ali to nije najimpozantnija krađa na svijetu. Mediji su podsjetili da je “Vréjan Tomic” autor najveće pljačke svih vremena, koja je po procijenjenoj vrijednosti prevazišla aktualnu u Louvreu. Tomic je u nekoliko minuta, u pet poteza, 20. maja 2010. mahnuo pet slika u Muzeju moderne umjetnosti u Parisu, ukupne vrijednosti 110 milijuna eura. Budući da me je to zaprepastilo, a ime Vréjan mi se učinilo čudnovato, potražila sam informacije.

Ustanovila sam da je ovaj čovjek, kao i sve ostale, zbunio i istraživačke novinare: zove se Vjeran i preziva Tomić. Ime i prezime mirišu na Bosanca, a on kaže da je 1968. rođen u hrvatsko-bošnjačkom braku, doduše u Parisu. Majka je bila povrijeđena u prometnoj nesreći i jednogodišnji Vjeran je poslat stricu u Bosnu. Prepušten sam sebi, odgajala ga je ulica, a snalazio se otimajući šta je stizao. Sa 10 godina se u Mostaru popeo na krov zgrade da bi u knjižnici ukrao dvije knjige: obećavajući početak provalničke karijere. Kad mu je bilo 11 vraćen je u grad svjetlosti.

Prvi put je uhapšen 1999, a mediji su ga nazvali “čovjek pauk”, zbog lakoće sa kojom se pentrao uz zidove višekatnica i preskakao kose pariške krovove, odakle je ulazio u stanove i prisvajao dragocjenosti. Uvidio je da su stanovi bliže mansardi i krovu manje zaštićeni i nadgledani nego oni iznad prizemlja. Operirao je uvijek u izrazito bogatim gradskim četvrtima.

Za provalu u Muzej moderne umjetnosti dobio je narudžbu od Jean-Michel Corveza, propalog antikvara, koji je živio od preprodaje ukradenih umjetnina. Za kontakt u Ujedinjenim Emiratima od Tomića je tražio sliku “Mrtva priroda i svjećnjaci” Fernanda Légera. Za uspješno obavljen posao obećao mu je 50.000 eura.

Pauk se pripremao temeljito i ozbiljno. Muzej je mjesecima obilazio noću, izviđao i kroz prozore posmatrao kada i kako čuvari provjeravaju da li je sve na svom mjestu. Vidio ih je kako u mraku sa lampama obilaze sale. Uočio je da alarm ne funkcionira, inače se ni noćni čuvari ne bi mogli tako kretati kroz Muzej. Jedne večeri je glumio beskućnika: prerušio se, nabacio kapuljaču, donio nešto hrane i “odspavao” u prozoru Muzeja, na nivou gdje se nalazi slika koju je naumio uzeti. To krilo se nalazi uz rub vrlo prometnog mjesta, na obali Seine.

Odvrnuo je i izvadio loše pričvršćene vijke na prozorima, jedan po jedan. Izbrusio je svaku maticu i udubljenje profesionalnom opremom, koju je za 200 eura kupio u dućanu Uradi sam. Da se ne bi vidjelo da šarafa više nema, odmah je bojom i lakom zabašurio nastale rupe. Da u proceduri ne bi bio ometan, na prozore je sa vanjske strane postavio karniše, na koje je vješao ogromne, crne zavjese. Sklanjao se iza njih i u miru vadio vijak po vijak iz okvira prozora.

U noći 19. na 20. maj u Muzej je ušao u dijelu koji se zove Njujorški zaljev, a gleda na obalu Seine – to je najdiskretniji dio pročelja institucije. Nejasan snimak nadzorne kamere je pokazao da je operacija trajala od 3h35 do 3h51. Vantuzom je skinuo staklo i ušunjao se. “Otvorio sam Muzej kao konzervu”, opisao je. Platno Fernanda Légera je skinuo bez problema i iznio ga do vanjske ograde. Alarm se nije oglasio. Prilika čini lopova, a “bila je savršena”. Skinuo je još nekoliko slika, a ne zna se koja je dragocjenija: Picassov “Golub sa graškom”, Matisseova “Pastorala”, “Maslinjak pored Estaquea” Georgesa Braquea i “Žena sa lepezom” Amedea Modiglianija. Iznosio je jedno po jedno i u okvirima ih slagao uz ogradu Muzeja.

Sve je išlo lako i jednostavno, da mu se učinilo da bi bilo šteta ne uzeti još. Kad se vratio, poderale su mu se bermude, pa je odustao. Platna je izrezao iz okvira radi lakšeg prenošenja do automobila preko ceste, koja je bila priličito frekventna, mada je bilo 4 ujutro. Okvire je ostavio uz ogradu, a za njim je sve ostalo tiho i uspavano, “kao da su slike htjele izaći iz Muzeja” - rekao je. Ubrzo ga je slučajno zaustavila policijska patrola i odmah mu dala znak da produži. Sutradan dopodne je plijen predao naručitelju.

Dogovor je bio da će za svaku ukradenu sliku dobiti 50.000 eura. Corvez ga je prevario: platio je samo za sliku Fernanda Légera. Tomiću su tako potonule sve lađe. Ovom krađom je namjeravao završiti karijeru, 250.000 eura je bilo dovoljno da kupi brodicu i ode iz Parisa. Želio je “gledati ribe i more kako pleše”. San mu se nije ostvario, pomišljao je nabaviti pištolj i ubiti Corveza, ali – “nije čovjek za to, nije nasilnik”. Silom prilika je nastavio krasti za istog naručitelja. U tome je briljirao, a drugo nije znao raditi.

Policija je dugo istraživala i nije našla doslovno ništa. Brigada za suzbijanje banditizma nije ništa uspjela saznati iz dokaza ni ispitivanja osoblja i zaposlenih na osiguranju. Zaključili su da je riječ o “pljački stoljeća” i da ju je izveo profesionalac.

Napravljen je pregled svih poznatih provalnika i ocijenjeno da to ne može biti Tomić, jer on krade na visinama, noću, plijenu prilazi sa krova, odšarafi prozore i uđe u stan dok ukućani spavaju, a provala u Muzej moderne umjetnosti je izvedena u prizemlju. Ali, budući da je imao reputaciju briljantnog profesionalca-kradljivca slika, policija je prisluškivala njegov telefon. Uočeno je da vrlo često komunicira sa nekim brojem lociranim u VII arondismanu: izrazito bogataškom. Trag je doveo do njegovog drugara sa ulice, beskućnika Guillaumea, koji se hranio iz kanti za smeće pored vila i stanova onih koji svega imaju na pretek. Guillaume je bio Tomićev jedini bliski sugovornik. Često ga je vodio na ručkove i večere u skupe restorane. Tako mu je jednom, mortus pijan, rekao da je opljačkao Muzej moderne umjetnosti. Policija je presrela tu informaciju, ali nije povjerovala, jer je Pauk bio sve osim trijezan: nije djelovao uvjerljivo.

Vjeran Tomić je često telefonski razgovarao i sa preprodavačem Corvezom. Policija je u razgovorima uočila da se spominje slikar Fernand Léger. Pauk je slučajno uhapšen maja 2011. i privremeno zadržan na ispitivanju u istrazi jednog drugog slučaja pljačke. Tad je iskoristio priliku i osvetio se Corvezu, jer mu nije isplatio ono što je obećao: priznao je krađu u Muzeju i da je slike predao Corvezu.

Stvari su se počele zapetljavati. Iako je Corvez uhapšen, slike nisu pronađene. Propali preprodavač je izjavio da ga je Tomićeva “nezajažljivost” u Muzeju iznenadila, a plijen se pokazao neupotrebljiv: afera je obišla svijet i slike je bilo nemoguće preprodati ozbiljnom kolekcionaru. Corvez je rješenje našao kod prijatelja, krajnje kontroverznog Yonathana Birna, takođe verziranog za preprodaju ukradenih slika.

Birn je izjavio da se na prvi pogled zaljubio u Modiglianijevu sliku “Žena sa lepezom”. Časopis Beaux Arts prenosi da ju je otkupio za 80.000 eura i sklonio u sef u banci. Ostala četiri platna je navodno smjestio iza ormara u svom atelieru, a kad je policija vršila pretres – nije obratila pažnju. Kad ga je dvije godine kasnije istražni sudija ispitivao, ispričao je da je u panici uništio i u kantu za smeće pored svoje zgrade bacio ostatke svih slika koje je kupio od Coreza.

Na tu vijest beskućnik Guillaume je pred kamerama izjavio da mu se Birn “gadi”, da su te slike blago, nacionalna i svjetska baština, s kojom se tako ne postupa.

Suđenje Vjeranu Tomiću, Corezu i Birnu je održano februara 2017. Nijedan alarm u Muzeju nije reagirao na Tomićev upad. Taj je podatak prenerazio javnost. Glavni alarm nije radio već dva mjeseca, a drugi, koji je mogao biti koristan, isključili su službenici Muzeja, jer se palio svaki čas i ometao i posjetitelje i službenike. Kontrolni ekran, koji se morao aktivirati u slučaju pokretanja tijela, bio je pokvaren. Tri agenta, zadužena za nadzor, otkrila su provalu tek u 7h.

Birn je na suđenju hinjio nervni rastroj, istakao žutu židovsku zvijezdu i u suzama tvrdio da mu je žao što je uništio slike, koje nikada nisu pronađene. Tomić, koji je do tada već bio proveo petnaestak godina u zatvoru zbog sličnih rabota, osuđen je na osam godina i novčanu kaznu od 200.000 eura. Corvezu je konfiskovana kuća u Val d’Oiseu, a on i Birn su osuđeni na sedam i šest godina zatvora i po 150.000 eura. Duguju i solidarnu kaznu Muzeju moderne umjetnosti u iznosu od 104 milijuna eura, koliko je iznosila odšteta.

Tužiteljica je na suđenju izjavila da su “okrivljeni izazvali nepopravljivu štetu baštini cijelog čovječanstva, a propusti u osiguranju ništa ne mijenjaju na stvari”. Policajci su sa poštivanjem govorili o Tomiću: “On nikoga ne ozlijedi. Nikome ne prijeti. Nije nasilan. Nije naoružan. U njemu ima nešto aristokratsko. To kako on radi je neviđeno umijeće.” Tomić je iz zatvora pušten 2022.

Niko ne može biti siguran da su slike uništene. Corvez i Birn nisu ostavili dojam istinoljubaca. Za sada se vjeruje da su slike odmah 2010. završile u inostranstvu, najvjerojatnije u Izraelu, gdje Birn često poslovno boravi.

Ova nevjerojatna storija je privukla pozornost Netflixa, pružatelja usluga streaminga, koji za mjesečnu nadoknadu nudi opsežan katalog filmova, serija i dokumentarnih filmova, bez oglasa. Netflix je u dokumentarcu “Čovjek-pauk iz Parisa” (2023, 1h26 min) od provalnika Vjerana Tomića napravio zvijezdu. Nije jasno zašto Netflix delinkventima i kriminalcima daje pozornost, ali njihova usluga je na upit, a cijena za vizioniranje filma je 4,90 eura. Računajući na našu radoznalost i žeđ za senzacijama, Neflix odlično posluje.

Ja nisam uspjela odoljeti, i ne samo to: preporučujem da se pogleda ovaj odlični dokumentarac. Lik Vjerana Tomića nije poučan, ali jeste fascinantan. Iskusna francuska policija je ocijenila: “To nije samo krađa umjetničkog djela, to je čista umjetnost.” U jednom trenutku glavni lik kaže: “Muzej me je privlačio 110%.” Kroz cijeli film stvar predstavlja i detaljno komentira Vjeran Tomić. Na neupitno bosansko porijeklo ukazuje tečni kolokvijalni francuski i debela zlatna narukvica na desnoj ruci. Dugometražni film inspiriran Paukom i ovim događajem, “Pravila umjetnosti” (januar 2025), snimio je Dominique Baumard, scenarista čuvene serije u 50 nastavaka “Biro legendi”. I nema se ništa drugo reći nego da izgled vara i da to ima samo u Bosni.

Koloplet apsurda

Samo me zanima da li je iz ovoga iko išta naučio. Brojni TV kanali prenose da je David Declos, bivši pljačkaš banaka, u međuvremenu postao humorista, nakon krađe u Louvreu izjavio: “Trebali su me poslušati”: muzejske dužnosnike je prije nekoliko godina upozorio na očite sigurnosne propuste, među njima i vitrine uz prozore prema ulici uz obale Seine, koje su mačji kašalj za provalnike.

A sjećam se kako mi je prije par godina, prigodom svečanosti u sarajevskoj Vijećnici, čuvar rekao da se “na stub ne naslanja, jer čuvamo baštinu”. Drugarica iz razreda, u Americi nekoliko decenija, koja je obišla inkriminiranu galeriju Apollon – gdje je Louis XIV nazvan Kralj Sunce – odakle su ukradeni dragulji, kaže da u Americi za Francusku ovih dana imaju samo jednu riječ: diletantizam. “Lopovima ispala caričina kruna”, pronađena je polomljena u kanalu u blizini Muzeja. Predmet je ukrašen sa 1.354 dijamanta, 56 smaragda i lukovima u obliku orlova od brušene zlatne žice.

Direktorica Louvrea Laurence des Cars je odmah nakon krađe predala Rachidi Dati, ministrici kulture, ostavku – koja je nije prihvatila. Des Cars je Senatu priznala nedostatke u funkcioniranju i davila se pravdajući svoju godišnju plaću od 38.000 eura. Time debakl nije manji. Predložila je da se u krugu Muzeja postavi policijski komesarijat. Louvre se nalazi u dijelu grada koji je premrežan policijskim ophodnjama, a postojeća prefektura se nalazi neposredno pored institucije: nakon što se oglasio alarm, policajci su za tri minute stigli na mjesto događaja. Prekasno da uhvate lopove, ali su spriječili da zapale dizalicu sa korpom, koje su poslužile za uspinjanje do galerije Apollon.

Mada je mnogima teško razumjeti ovaj događaj, British Museum i Met iz New Yorka su poslali poruke podrške direktorici des Cars: “Treba se baviti našim zbirkama, a ne podlijegati senzacionalizmu.”

Tog uspavanog nedjeljnog pariškog jutra u središtu otimačine vrijedne 88 milijuna eura nije bila umjetna inteligencija, vrhunska tehnologija, ni sofisticirana aparatura, nego ona građevinska dizalica. Poetično ili prozaično: 10. oktobra je oteta u prigradskoj općini po imenu Louvres. Forenzičari su sa njene korpe i ukradenih predmeta, koji su lopovima ispali, prikupili 150 papilarnih i drugih DNK uzoraka. Sindikati su iskoristili priliku da zahtijevaju otvaranje dodatnih radnih mjesta i podsjetili kako mjesecima upozoravaju na nedostatak resursa. Zbunjeni Muzej je naredni dan prvo bio otvoren, pa zatvoren, pa otvoren, a Ured za odnose sa javnošću je imao muke, u strahu da ne ugrozi rad istražitelja. Nikome nije promaklo da je ustanova sa svoje web stranice uklonila reklamni oglas “Pobjegnite u Louvre”, kojeg je prošle godine posjetilo 9 milijuna ljudi, od čega je 80% stranaca. Najjeftinija ulaznica u Muzej košta 24 eura.

Ministrica kulture, desničarka Rachida Dati (1965), je izjavila: “Odgovornost je u 40 godina zanemarivanja sigurnosnih pitanja. Prašina je zgurana pod tepih. Je li se neko upitao o sigurnosnim i zaštitnim dispozitivima u kulturnim institucijama? Ne vjerujem!”

Rachida Dati je na poziciji ministrice kulture od januara 2024. U politici je od malena. Prije ovog ministarstva, bila je savjetnica Nicolasa Sarkozyja kad je 2005. do 2007. bio ministar unutarnjih poslova, i glasnogovornica njegove uspješne predsjedničke kampanje. U vrijeme kad je Sarkozy bio predsjednik države, Dati je bila ministrica pravosuđa od 2007. do 2009. Sarkozy je trenutno u zatvoru, osuđen na pet godina robije, zbog zločinačkog udruživanja i zavjere u vezi sa finansiranjem njegove predsjedničke kampanje.

Ljudi zdrave pameti očekuju da Dati podnese ostavku. A ministrici kulture (i kandidatkinji za gradonačelnicu Parisa) će maja 2026. biti suđeno za korupciju i trgovinu utjecajem, jer je između 2010. i 2012. primila 900.000 eura od podružnice Renault-Nissan za konsultantske usluge koje nisu postojale. Njezin ugovor, kojeg je potpisao izvršni direktor proizvođača automobila (za kojim je izdata međunarodna potjernica, onaj Carlos Ghosn, koji je u vrijeme kućnog pritvora iz Japana pobjegao u Libanon u kutiji za audio-opremu), je prema informacijama finansijskog tužitelja, korišten za pokrivanje lobističkih aktivnosti, u vrijeme kad je Dati, od 2009. do 2019. bila poslanica u Europskom parlamentu. Dati je po zanimanju odvjetnica. Onih 40 godina, kad se “niko nije bavio sigurnosnim i zaštitnim dispozitivima u kulturnim institucijama”, kako pretenduje, podrazumijevaju i razdoblje kad su Sarkozy i ona suvereno vladali političkom scenom.

Louvre, nekadašnja rezidencija francuskih kraljeva, kao muzej funkcionira od 1793. Najveći i najposjećeniji muzej na svijetu (72.000 m², 404 sale, 20 km hodnika i 35.000 umjetničkih eksponata) nema odgovarajuće sigurnosne dispozitive, ni dovoljan broj kamera za video nadzor. Lopovi su se popeli dizalicom, slomili dvije blindirane vitrine, poslužili se, kroz isti razbijeni prozor izašli i otišli na scooterima. Sve za sedam minuta.

Louvre je državni projekat mnogoljudne Francuske, a rekao bi čovjek da se nalazi u Sarajevu i da ga od nemila do nedraga šutaju lokalni politikanti, koji neće državu, nego svoju prćiju. Sreća ili utjeha, da nam bude običnije: Sarajevo je svuda oko nas. U Francuskoj je izgleda prirodnije u samoposluzi postaviti protuprovalni dispozitiv na čokoladu ili vrećicu instant juhe, nego profesionalno zaštititi makar one dragulje u vrijednosti oko 90 milijuna eura.

Jedan naslov u italijanskom tisku je glasio: “Louvre je zatvoren zbog krađe, manje-više iz istog razloga zbog kojeg je otvoren.” Vatikanski muzeji, koji zapošljavaju 400 čuvara, javno su izrazili svoju solidarnost, naglašavajući da se i unutar njihovih zidova “može tako nešto dogoditi”. Kad razmislim, ovaj elektrošok u Louvreu jedino može razumjeti Božji izaslanik na zemlji. Ali za sada ne vjerujem da iko može pomoći. Jer kad bogataši ukradu, onda su pogriješili, a kad siromasi varaju - onda su ukrali.