Vizija nevinog i progonjenog čovjeka

Predstava “Iskupljenje”, rađena po istoimenom romanu Branimira Šćepanovića, u režiji Veljka Mićunovića proglašena je za najbolju u cjelini na upravo završenom XXVII Teatar Festu “Petar Kočić”, održanom od 3. do 9. juna u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjoj Luci. Tako je odlučio žiri festivala: Željko Đukić, redatelj i kazališni pedagog, Maša Mihailović, pozorišna producentica i menadžerica, i Nikolina Friganović, glumica, prvakinja drame NPRS-a.

Tkanje značenja

Ujedno, Veljko Mićunović nagrađen je za režiju, a Boris Isaković odigrao je najbolju mušku ulogu u istoj predstavi. Prema obrazloženju žirija, on je pokazao “izuzetnu glumačku sugestivnost, preciznost i uzdržanu snagu izraza”, dok je redatelj nagrađen za “maštovito i uvjerljivo poigravanje poetikama i žanrovima, za otvorene, nadahnute scenske postupke koji publici ne nude gotove odgovore, već je pozivaju da učestvuje u tkanju značenja: za precizan, filigranski rad sa glumcima iz kojeg isijava dinamika ansambla te za cjelokupan scenski doživljaj”. Predstava je to što je na nedavnom Sterijinom pozorju nagrađena za najbolju dramatizaciju koju potpisuje Slobodan Obradović, Boris Isaković je i tamo nagrađen za rolu Grigorija Zidara, a praizvedba u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu bila je početkom oktobra prošle godine.

Mićunović će o predlošku za predstavu reći: “Prozno tkivo romana ‘Iskupljenje’ Branimira Šćepanovića (1937. Podgorica - 2020. Beograd - vodeći prozni pisac srpske književnosti XX stoljeća) višeslojno je i uobličeno modernom tehnikom pripovedanja kojom se osvetljava tragikomična donkihotovska borba s vetrenjačama mraka i licemerstva. Predstava kroz priču o malom čoveku Grigoriju Zidaru provlači teško strastveno i halucinantno razmišljanje; viziju nevinog i progonjenog čoveka koji u okrutnom ogledalu društva čita njegov raspad, ali istovremeno i obmanu sopstvenog postojanja. Sve je tu u dvojstvu i dvostrukoj protivurečnosti: zajedljivost i sažaljenje, strah i mržnja, ljubav i izdaja, razobličavanje jednoumlja i lažno herojstvo. Demistifikacijom i razaranjem mitova jednog, odnosno svih sistema, govorimo o velikoj prevari istorije koju pišu pobednici, o obmani jednog vremena koje se reflektuje i u našoj stvarnosti.”

Ono što u ovoj vrlo dobro glumački vođenoj i redateljski pročitanoj, a zahvaljujući i sjajnoj dramatizaciji Slobodana Obradovića, kazališnoj interpretaciji jednog proznog teksta, posebno privuče pažnju je sam zaplet koji je u središtu predstave, a koji nam je odmah prepoznatljiv, kao da smo se sa njim susretali i u našim životima. Jedan čovjek, sasvim slučajno, biva optužen da se lažno predstavlja, uzalud su svi njegovi napori da dokaže istinitost svog identiteta i postojanja, sile oko njega, ugrožene njegovom pojavom ne dozvoljavaju da istina iziđe na vidjelo - tragedija se ne može izbjeći. Dramaturg i autor dramatizacije u programskoj knjižici zapisuje: “Sukob pojedinca sa sistemom (ali i obrnuto) je tema dramatizacije. Ta vrsta odmeravanja snaga je inače nešto što je primetno fasciniralo pisca u svim njegovim delima. Njegova naoko bezazlena i jednostavna pripovedačka višeslojnost postala je integralni deo dramskog predloška kako bi se izoštrila sudbina čoveka čiji se identitet drugima čini kao lična uvreda. Njegovo postojanje druge podseća na njihovu neostvarenost. Njegova inatna snaga ih razjaruje. Njegova moć da se zdravim razumom usprotivi neistini oštri čula njihove pasje prirode koja ne preza ni od čega. Retrospektivne i poetične sekvence iz romana zadržane su u pripovedačkom tonu (one su odjek sukoba trenutaka iz prošlosti i sadašnjosti), kao i dijalozi koje neretko boji ironičan i opor humor nastao iz očaja.”

Selektorica XXVII Teatar Festa “Petar Kočić”, glumica Nataša Ivančević, pogledala je 38 prijavljenih predstava i odabrala pet za natjecateljski program festivala. O selekciji kaže: “Za razliku od prošle godine, kada smo imali veliki broj predstava rađenih po motivima ili adaptacijama romana i filmova, ove godine uočavam veliki broj mladih autora, dramskih pisaca i reditelja, koji progovaraju o današnjoj stvarnosti...”, naglašavajući da sve odabrane predstave razotkrivaju društvene anomalije, a rade to lucidno, duhovito i hrabro, zaključuje: “Sve te predstave nam otkrivaju da smo svi polako, nekada i nekako, preselili ispod površine i životarimo okruženi lažnim titulama, statusima i životima. Stoga sam odlučila da slogan ovogodišnjeg Teatar festa “Petar Kočić” bude - Ispod površine.”

Ovu renomiranu kazališnu reviju otvorila je predstava “Kiselina” autorice Asje Krsmanović, u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i Scene MESS, Sarajevo, ona potpisuje i dramaturgiju, redatelj je Nermin Hamzagić - to je njen dramski prvijenac, o njemu kaže: “Pišući ovaj dramski tekst, željela sam govoriti ne samo o smrti i gubitku nego i o našim životima i načinu na koji ih oblikuje prisustvo ili odsustvo nama dragih ljudi. O porodici i svemu onome što je čini. O ljubavi, sreći, tuzi, riječima koje jedni drugima izgovaramo i prešućujemo, te odgovornosti koja stoji iza toga. Željela sam pisati o tome da li jedan čovjek želi i može da se promijeni...”. Vrlo je to vješto i odlično strukturirana komorna drama, uronjena u obitelj i sve ono što porodica podrazumijeva, sve padove i uspone kroz koje njeni članovi prolaze, u vječitoj želji čovjeka za dostojnim životom. Žiri Teatar Festa nagradio je glumicu Gordanu Boban za najbolju žensku rolu zato što “...donosi saosjećajnost i autentičnost u svaki aspekt svoje uloge...”, a predstavi dodijelio nagradu za scensku poetiku.

Surova realnost

Iz Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici stigla je predstava “Naličje”, autorski projekt Borisa Liješevića, dramaturzi su bili Stela Mišković i Stefan Bošković, a Liješević je za režiju nagrađen i na spomenutom Sterijinom pozorju. U Banjoj Luci predstavu je nagradio žiri Javnog servisa RTRS (Jelena Kojović Tepić, Tatjana Bursać i Sanja Popović), priznanjem Korak u hrabrost, uz obrazloženje da je “Crnogorskom narodnom pozorišu pošlo za rukom da nas u dva i po sata odlično odigrane surove realnosti dovede do katarze upravo time što je poništilo osnove dramske forme. Raspleta nema jer ga ni u stvarnosti nema. Kraj je beskonačno ponavljanje istog zla, samo uz sitne varijacije...”. Žiri Teatar Festa dodijelio mu je specijalno priznanje za vizuelni identitet, znači scenografiju i kostimografiju. U najkraćem, gotovo aforistički, redatelj zbivanja u predstavi definira: “Čovjek je u kandžama mafija, bosova, dilera, zelenaša. Oni postaju autoriteti, uzori i persone grate. Jedinica za uspjeh u životu je milion...”, a Stela Mišković dodaje: “Rekli bismo da je ‘Naličje’ distopijska slika svijeta u kojem živimo, međutim, nažalost, nije tako. Ne možemo zažmuriti nad činjenicom da je organizovani kriminal ušao u svaku ćeliju društva, da razara porodice, da smo svi, svjesno ili nesvjesno, postali zupčanici tog mehanizma. Načini na koje čovjek biva usisan u takav sistem su različiti, a žrtve tog sistema smo svi mi - kao pojedinci, kao članovi manjih zajednica i na kraju kao društvo i upravo o tome ovdje govorimo...”.

Koprodukcija HNK-a Zagreb i HNK-a Varaždin u takmičarski program ušla je predstavom “Drvene ptice” Lidije Deduš u režiji Ivana Plazibata i osvojila nagradu za scenski govor “Milorad Telebak” za ljepotu melodičnosti govora. Beogradsko narodno pozorište odigralo je “Centralu za humor” autora Đorđa Kosića, u režiji Olje Đorđević, intrigantnu dramsku priču o nastupima nekih beogradskih glumaca tokom II svjetskog rata na pozornicama Beograda, njihovim dilemama, sukobima i posrtanjima u tom pozorištu i umjetnosti uopće nesklonom vremenu ratnih užasa, postavljajući vječno pitanje: moraju li muze šutjeti dok topovi govore?