Užas - mjesto prikazivanja Boga?
Predstava Tri prikazivanja Boga/
“Od skromnih početaka do danas, pozorište je bilo neumoran čuvar svjetlosti umjetnosti i prostor gdje su se u srdačnom susretu družili umjetnici i publika. Kroz kvalitetne predstave, izazovne projekte i angažovane umjetnika Narodno pozorište Tuzla postalo je nezaobilazna institucija koja hrani duh zajednice, a ova značajna godišnjica ne samo da slavi prošlost već i označava početak novih umjetničkih podviga i inspirativnih priča koje će nastaviti oblikovati kulturni pejzaž našeg grada, države i šire.”
Umjetnička izvrsnost
Riječi su to Mirze Ćatibušića, direktora Narodnog pozorišta u Tuzli, otisnute u programskoj knjižici predstave “Tri prikazivanja Boga” autora i redatelja Aleša Kurta, čijom praizvedbom je obilježen jubilej ove pozorišne kuće - 75 godina umjetničke izvrsnosti, kulture i inspiracije. Aleš Kurt eminentno je ime u teatru Bosne i Hercegovine i regiona, režira, piše i bavi se produkcijom još od 1986. godine, diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a u najnovijoj predstavi u Tuzli suradnici su mu: kostimografkinja Vesna Teodosić, scenograf Daniel Premec, dok mu je asistentica, ujedno i suradnica na scenskom pokretu bila Belma Lizde Kurt, a muziku potpisuje Z&O. Veoma uhodan i ideji redatelja vjeran glumački ansambl čine: Boris Balta, Elmir Krivalić, Ivana Perkunić Mešalić, Adnan Omerović, Mirza Pinjić, Siniša Udovičić, Irma Zukić i Edis Žilić.
Teatar Aleša Kurta, odavno je rečeno, jedinstven je i nije ga moguće doslovno oponašati, njegov redateljski rukopis uvijek nosi tu jednu specifičnu notu toliko karakterističnu za njegov doživljaj pozorišnog čina što gotovo svaku predstavu kojom nam se obraća čini s jedne strane prepoznatljivom po znaku, kodu i kazališnom jeziku i postupku svog tvorca, a s druge, paradoksalno, novom i začudnom, kao da se prvi put susrećemo s nekim djelom tog umjetnika. Možda je upravo to “brechtovsko očuđenje”, ta “začudnost” koja iz prizora u prizor razbija iluziju kojom nas teatar najčešće želi zaogrnuti i zamagliti nam bar na trenutak oporu i surovu stvarnost, ono što ćemo u predstavama Aleša Kurta uvijek pronaći - a ne treba nikada zaboraviti da kod Brechta to očuđenje nije samo estetički nego i politički čin, jer, kako to navodi i Patrice Pavis u Pojmovniku teatra: “... efekt začudnosti ne dovodi se u vezu s novom percepcijom ili komičnim efektom, nego s ideološkim otuđenjem, očuđenje omogućuje prijelaz s razine estetičkog postupka na razinu ideološke odgovornosti umjetničkog djela...”.
Ili, najkraće, kako bi sam Brecht rekao: “... slika što začuđuje je takva slika koja dopušta, doduše, da se predmet prepozna, ali u isto vrijeme čini da on izgleda začudan - očuđenje je postupak koji omogućuje da se prikazani postupci prikažu kao čudni...”. U navedenom priručniku, Pojmovniku teatra P. Pavis, naišao sam na još jedan žanr ili oblik kazališnog djelovanja, opisan kao “fantazmatski teatar” koji, mislim, u nekim objašnjenjima približava i teatar Aleša Kurta, citiram: “... Kazalište je stalno osciliranje između simboličkog i imaginarnog, polje metaforičkih dijaloga i kretanja, prostor kojem želja teži, ali da bi se na koncu razočarala, mjesto gdje se fantazam širi u nedostižno, i odakle se “stvarno ja” vraća još usamljenije i ogoljenije nego prije, u nostalgičnom sjećanju na tu drugu pozornicu na koju je prava pozornica naglo prešla...” (Le Galliot). Dakle, kazališnoj predstavi i fantazmu, nije teško zaključiti, zajedničko je to miješanje temporalnosti i to prepletanje stvarne i fantazmatske pozornice. A upravo o tome, naravno, i ne samo o tome, svjedoče i progovaraju predstave Aleša Kurta, pa tako i najnovija - “Tri prikazivanja Boga”, upravo praizvedena u Narodnom pozorištu u Tuzli.
“Vidjeti Boga, svojim očima, praktično nije moguće, izraz se više koristio u filozofskom i poetskom značenju, a nikako u bukvalnom. Postoje jasna ljudska ograničenja koja onemogućavaju takvo nešto. U našem stanju palog čovjeka, kad bi nam se Bog u potpunosti otkrio, bili bismo uništeni...”, zapisuje u programskoj knjižici predstave Aleš Kurt, a time i otvara svoj komad: “... Biblija nam govori da niko nikad nije vidio Boga osim Gospoda Isusa Krista. U Izlasku 33:20 Bog objavljuje: ‘A ti moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i u životu ostati...’ Prema tome, Bog se ne otkriva potpuno i pojavljuje se u formama, u kojima ga možemo ‘vidjeti’...” A te forme u predstavi prizori su strahota i ljudskog stradanja kroz povijest, Kurt odabire ona što su se zbila ne tako davno, u prošlom stoljeću, gotovo u našem susjedstvu pa tako i kod nas. Ta mjesta, ponori ljudskosti i čudovišne monstruoznosti zla koje samo čovjek čovjeku može prirediti su, u komadu i predstavi: bitka za Staljingrad, Koncentracijski logor Auschwitz i Goli otok. Sva bestijalnost rata, smrzavanja na frontu, gladi i kanibalizma koji se tu može javiti, užasi stradavanja iza logorske žice, okrutnost ideologijske isključivosti i nemilosrdnog pokoravanja svakoga tko drugačije misli sažeti su događanjima na ta tri mjesta. Kaže redatelj: “ ...Niko ko je pojeo drugo ljudsko biće nije pisao o tom iskustvu ako je ostao živ i relativno normalan. Niko nije pričao o tome kako je bilo u gasnoj komori, jer niko nije izašao živ iz nje. Niko nije objektivno govorio o Golom otoku ako je uopće smio i da govori o njemu. Tri različita mjesta u kojima se dešavaju tri različita užasa. Dakle, drama o krajnjim granicama čovjeka...”.
Nijemi posmatrači
Predstava “Tri prikazivanja Boga” poput je neke freske pronađene u ruševnim ostacima povijesti zakopane u naslagama vremena koje, nažalost, možemo prepoznati i kao naše vrijeme, koje se, igrom slučaja, ne događa trenutno i sada ovdje, među nama, što ne znači da nam se opet ne može dogoditi, kao što nam se desilo jučer. Freska je oslikana izuzetno snažno i moćno, široka je to i raznobojna paleta kazališnih postupaka i poteza kojima se redatelj i glumački ansambl služe kako bi nas uveli u te tri priče i oživjeli njihove antijunake i antiheroje: vojnici, logoraši i logorašice, ribar i Isus, poručnik, kapo i udbaš u jednom liku, vrlo pamtljivoj i snažno odigranoj roli Borisa Balte, žena u crvenom, glasnica, žena u bijelom, dijete smrti - svi su oni samo nijemi promatrači, uostalom, poput nas samih, u velikoj i okrutnoj igri Historije pred kojom smo, nažalost, nemoćni. Kurt ovim komadom ispisuje krik čovjeka koji se kazalištem protivi tom Usudu Povijesti, ali i zlu koje se provlači kroz ljudsku historiju, svojevrsna je to poetska groteska koja humorom osjenčenim crnilom progovara o tom užasu u kojem se može prikazati Bog.
Imre Kertesz, čovjek koji je kao dijete preživio pogrome u Auschwitzu, kako to navodi Francois Fejto u knjizi/studiji “Bog, čovjek i njegov đavao”, na jednom mjestu piše: “U ljudskoj sudbini holokaust Židova i Cigana bio je posljednja stanica velike pustolovine europskoga čovjeka, okončanja njegove etičke kulture i morala starih dvije tisuće godina. Uvjeren sam, međutim, da ne griješim kad ideje i djelovanje rasizma nazivam apsolutnim zlom”. Predstava “Tri prikazivanja Boga” autora i redatelja Aleša Kurta suprotstavljanje je, koliko je to naravno u teatru moguće, tom apsolutnom zlu, nezaboravna je jedna od replika logoraša u gasnoj komori Auschwitza, koji na izjavu jednog od svojih sapatnika: “Jedino što možemo je da sačuvamo dostojanstvo” rezignirano, ali ne bez prkosa uzvraća: “Kako da budem dostojanstven pred gasom?”.
Mladen BIĆANIĆ
