U ogledalu uspomena. Gradovi i lica: Pet vrlina Jasnine knjige
Jasna Šamić, autorica
Jasna Šamić je bosanskohercegovački pisac, orijentalist i prevodilac. Objavila je mnoštvo djela na francuskome (više od devetnaest) i mnoštvo djela na bosanskome (više od trideset dva), mnogo prijevoda na francuski jezik i mnogo prijevoda na bosanski i na hrvatskosrpski jezik, režirala je mnoge predstave i priredila dvije pjesničke antologije, bila je član redakcije mnogih časopisa, dobila je mnoge domaće i međunarodne nagrade.
Bila je izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za orijentalistiku, a otkaz bez obrazloženja uručen joj je 1992. Surađivala je u mnogim međunarodnim projektima. Završila je studij turskoga jezika i književnosti, arapskoga jezika i književnosti, s perzijskim kao trećim jezikom. Osim s francuskoga, prevodila je i s engleskoga i s talijanskoga, kao i s orijentalnih jezika. Osobito se bavi sufizmom i sufijskom književnošću, derviškim redovima i osmanskom književnošću, ali i modernom turskom književnošću. Urednik njezine najnovije knjige je Dušan Janić, a autor ilustracije na koricama David Šamić.
Lošinj i Poreč
U Prologu svojoj knjizi Jasna Šamić citira Milana Kunderu, koji kaže da “postojanje nije ono što se dogodilo, postojanje je polje ljudskih mogućnosti”. Zatim navodi kako Margueritte Duras tvrdi da pisac nikad nije prisutan ovdje i sada. S ovime se slažem, ali to tumačim na sljedeći način. Treba reći da je prošlost ono što se dogodilo. Slovenci imaju krasnu riječ za povijest – zgodovina, a Nijemci – Geschichte, koja dolazi od glagola geschehen, što znači dogoditi se. Ako nismo razumjeli ono što se dogodilo, dakle, svoju prošlost, nećemo moći razumjeti ni ono što nam se sada događa (našu sadašnjost), ni ono što će nam se dogoditi (našu budućnost). Kad smo razumjeli svoju prošlost, otvara nam se ono Kunderino polje ljudskih mogućnosti.
Doista, Jasna Šamić svoju knjigu posvećuje zanimljivim gradovima i zanimljivim licima u njima. Ova njezina knjiga ima više aspekata. Nije ona samo autoričin autobiografski spis nego i povijest književnosti, glazbe i slikarstva, odnosno povijest umjetnosti, povijest gradova, povijest sufizma i sufijskih redova (osobito Bektašija), povijest kulture i politike, povijest morala i nemorala, povijest istine i dobra te povijest laži i zla.
U prvom dijelu knjige pod naslovom “Jugoslovenski gradovi i lica” Jasna Šamić opisuje Lošinj i Poreč te ljude koje je u njima upoznala, jer su u ovim gradovima ona i njezin brat Senad, njezini roditelji Midhat i Subha Šamić svake godine ljetovali. Još kao djevojčica Jasna je čitala Agathu Christie i Tolstojev “Rat i mir”. Jasna je voljela maštati zavaljena u ligeštul, dok je njezina baka čitala ljubavne romane, a majka filozofska djela. Bila je gimnazijalka kad je posljednji put otišla u Lošinj. Jasna opisuje Azru, kćer svoje tetke Đulse, kao pravu ljepoticu, koja će kasnije postati psihijatar i živjeti u Zagrebu. A Azra je po ocu bila rodica profesora na sarajevskom Filozofskom fakultetu, akademika Muhameda Filipovića. Posljednji je put Azru vidjela u Zagrebu dok je rat bjesnio u Sarajevu.
Jasnin životni pratilac Vanja divio se Đulsinoj energiji. Nakon što se Jasna onesvijestila u autobusu na putu u Rijeku, nekoliko je dana bolovala u Poreču, ali se tješila da će se odmah onesvijestiti kad je budu mučili oni koji su joj često prijetili smrću. Jasna ističe da je uvijek mrzila novopečene bogataše, jer oni uništavaju naš planet koji se zove Zemlja. Nije joj se svidjelo novofolklorno muzičko smeće u Poreču. Spominje romantični otok Sv. Nikola kod Poreča. Na terasi kavane u Poreču direktor Beogradske televizije predložio joj je da bude kandidat za Miss Jugoslavije. Još jedanput to joj je ponuđeno, ali su joj nudili da bude i glumica ili manekenka.
Iz Poreča je posjećivala Veneciju, koju je povezivala ne samo s “Tisuću i jednom noći”, nego i sa “Smrću u Veneciji”, doduše, više s filmom pod tim naslovom nego s knjigom. Nakon Poreča, često je boravila u Kumboru, u kojem su njezini roditelji kupili kućicu. Povremeno je iz Kumbora išla s Vanjom, Jasnom i Zoranom Đuričićem u inozemstvo. Tako su bili i u Tunisu. Na povratku iz Tunisa u Dubrovnik upoznala je u avionu jednoga od najvećih svjetskih violinista Ivryja Gitlisa, koji je rekao da je iz Izraela i da živi u Parizu. S njime se družila u Dubrovniku i u Parizu. Prije njegove nedavne smrti priređen mu je hommage u kojem su sudjelovali najveći glazbenici svijeta, kao i njegova prijateljica Marta Argerisch, vrsna pijanistica koja ga je pratila na klaviru cijeloga života.
U poglavlju pod naslovom “Kumborska rivijera” Jasna nas izvješćuje da je u Parizu upoznala francusko-armenskoga pjesnika Roubena Melika, koji je bio oduševljen Sarajevom. S njegovom kćeri Nathalie postala je nerazdvojna prijateljica. Jasnina teta Bedra poučavala je Jasnu u kuhanju kad su je posjetili francuski prijatelji Claude Coustou i njezin pratilac Michel Bernard. Iz Kumbora su Jasnini roditelji posjećivali Herceg-Novi, a ona i Nathalie Dubrovnik. Ondje je upoznala glumce Relju Bašića i Zijaha Sokolovića. Nju i Nathalie posjetio je u Kumboru Jasnin prijatelj Ferid Feđa Karajica, istaknuti redatelj. Kad se Nathalie vratila u Pariz, napisala je pismo zahvale Jasninim roditeljima, a Jasnin otac Midhat rekao je da Nathalie spada u izuzetne stiliste. Nathalie je u Parizu igrala u Jasninim predstavama i čitala odlomke iz njezinih knjiga, a u Sarajevu nakon ovoga najnovijeg rata Minka Muftić redovito je čitala odlomke iz njezinih knjiga.
U poglavlju pod naslovom “Svi putevi vode u Rim, Sarajevo - Beograd” Jasna naglašava da za nju svi putevi vode u Sarajevo, kao što se nekad govorilo da svi putevi vode u Rim. Zagreb joj je ostao stran grad, bliži joj je bio Beč u kojem je sve odisalo Schnitzlerom, Freudovom dvojnikom. U Beču je pročitala “Zločin i kaznu” Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, a iz ovoga romana ostat će joj rečenica u sjećanju koju ovdje parafrazira: Zašto je gore ubiti staricu sjekirom, nego bombardirati cijele gradove i narode? U avionu za Zagreb upoznala je čuvenoga glumca Ljubu Tadića, a prije njega upoznala je Slobodana Šnajdera; kasnije je upoznala i komičara Miju Aleksića. U Beogradu je živjela njezina rodica Vesna Hamšić, koju je Jasna prvi put ondje posjetila u sedamnaestoj godini. Doživjela je rođenje Vesnina sina Nebojše Zulfikarpašića i smrt svoga druga Miška. S Vesnom i njezinim mužem Eminom Bracom Zulfikarpašićem izlazila je svuda u Beogradu.
U svojoj knjizi Jasna Šamić je prikazala umjetnički i ljudski karakter pojedinih književnika, jasnije rečeno, skicirala je precizne portrete ljudi s kojima se družila i prijateljevala. Osobito su upečatljivi ljudi kakvi su Ivan Čolović, odličan esejist i izdavač, čija je Biblioteka XX vek glasovita i dan-danas, čak i mimo granica Jugoslavije, u kojoj je objavio trista djela, a sam je napisao deset knjiga i do danas ostao borac protiv svih zala, zločina i nacionalizama. Jasna se rado družila sa Sinanom Gudževićem, vrsnim piscem i prevoditeljem s klasičnih i modernih jezika. S Mirkom Kovačom dopisivala se sve do njegove smrti i s njim se zajedno pitala o smislu književnosti i umjetnosti. Cijenila je pjesnika Boru Radovića, a osobito velikoga pjesnika Vaska Popu. Za izdavačku kuću Nolit, čiji je urednik bio Boro Radović, Jasna je prevela pjesme turskoga pjesnika Nazima Hikmeta, ali se taj prijevod nikad nije pojavio, vjerojatno zato što je na vlast došao Slobodan Milošević. Objavila je tekst u svome časopisu Književna sehara o spisateljici Biljani Jovanović, koja je bila nekonformistička osoba u književnosti i u životu. Jasna je posebno prijateljevala s velikim slovenskim pjesnikom Tomažom Šalamunom, koji je Jasnu uspoređivao s grčkim pjesnikom Kavafisom, a Šalamunove su pjesme bile pohvala tajni života.
U Parizu joj je najbolja prijateljica bila Claire, što znači Jasna. Voljela je glumicu Brigitte Bardot. Zatim je prijateljevala s Alexandrom Popovićem, svojim mentorom na Sorbonni. Upoznala je orijentalista Darka Tanaskovića, koji je zajedno s Popovićem prešao na teren vrućega srpskog nacionalizma. Dala je odmjeren sud o Vojki Đikić i o Sarajevskim sveskama koje je Vojka uređivala. Surađivala je i s Predragom Matvejevićem. Velik prostor u knjizi zauzeo je nobelovac Ivo Andrić, kojega je Jasnin otac svojom knjigom učinio slavnim u Parizu. Jasna ističe sljedeće misli Ive Andrića: “Tada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savesti”. Zatim: “Kad god sam i gde god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost”. Nadalje: “Bosna je zemlja mržnje i straha”. Zatim: “Dođe vreme kada pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati”. Nadalje: “U zemlji mržnje najviše mrze one koji ne mrze”. Zatim: “Kad bi ljudi znali kako malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha”. I još jedan: “Zašto čovek jednu ženu voli, i zašto upravo tu – to još nikad nije objašnjeno”.
Ljubav je uvijek tajna
Jasna Šamić se divi Dželaludinu Rumiju, koji je rekao: “Jučer sam bio pametan, želio sam da mijenjam svijet. Danas sam mudar i mijenjam sebe”. A upravo je ovo bit poruke naših triju abrahamskih religija, koje poučavaju ljude da svaki čovjek mora mijenjati sebe nabolje od rođenja do smrti. Jasna je prevodila perzijskoga pjesnika Džafera Muhammada Rudekija, koji je rekao: “Ljubav je uvijek tajna – dolazi od Boga”. Glavni Bektašija Hadži Bektaš Veli kazao je: “Nisam došao na svijet da ratujem”. U svom filmu pod naslovom “Gdje su Bektašije iz Bosne” Jasna Šamić odgovara da je Bektašijama najvažnija ljubav prema jednoj Istini, prema jednoj Realnosti, prema jednome Bogu. Sufije su bili veliki ljudi, ljudi slobode i ljubavi. Na ovom je svijetu malo slobode, pa je zato malo i ljubavi. Nosioci moći i vlasti zatvarali su, spaljivali i ubijali sufije, koji su svojom smrću za slobodu i za ljubav ovaj svijet učinili boljim. Njima možemo zahvaliti da i danas sloboda i ljubav čine bit ljudskoga bića: ljubav prema Stvoritelju, jednom za sve, uključuje i ljubav prema svim njegovim stvorenjima. A vrijedi i obratno.
Na kraju želim istaknuti pet vrlina Jasnine knjige. Prvu vrlinu prepoznajem u njezinu jasnom mišljenju. Znamo da nam je René Descartes isporučio zahtjev da moramo misliti jasno i razgovijetno (clare et distincte). Drugu vrlinu vidim u njezinu jasnom pisanju, a znamo da je Ludwig Wittgenstein zahtijevao od nas da jasno govorimo (klar sagen). Treću vrlinu prepoznajem u tome što Jasna govori istinu, koja je većini ljudi gorka, pa su je zato napadali sa svih strana. Četvrtu vrlinu vidim u njezinoj iskrenosti, a biti iskren prema svojim čitateljima znak je istinoljubivosti i hrabrosti. Petu vrlinu vidim u njezinom poštovanju moralnih normi, a naučili smo od Ivana Dunsa Škota i od Immanuela Kanta da kategorički imperativ, to jest bezuvjetna moralna zapovijed, nastaje iz čovjekove slobode.
