Tanja Stupar Trifunović, književnica: Poezija mora pomicati okvire i nadilaziti očekivanja
Književnica Tanja Stupar Trifunović/Borislav Brezo
Između zbirke pjesama “Razmnožavanje domaćih životinja” i zbirke “Zmijštak”, koju ste nedavno objavili, prošle su četiri godine. O kakvoj poeziji je riječ u “Zmijštaku”? Osvrćući se na Vaše prethodne knjige i ovu sada, kakav odnos između njih zapažate?
- “Zmijštak” ima manje strana, pjesme su mahom kraće nego u prethodnoj knjizi. Jezik je također nešto svedeniji. Mogla bih reći da sam bila sklonija sažimanju, ali prošlo je i manje vremena između ove dvije i prethodne dvije knjige pjesama, pa je zbog toga “Razmnožavanje domaćih životinja” obimnija i razuđenija knjiga jer su u njoj na neki način završile tri knjige uobličene u jednu. “Zmijštak” je nešto “atmosferičniji”i slikovitiji od ostalih mojih knjiga pjesama - posuđujem utiske prvih čitalaca koji su mi tako nešto natuknuli i mogla bih se složiti s tim.
Ljubavi, partnerske i porodične, djetinjstvo i zavičaj, važni su motivi i u ovoj Vašoj zbirci. Što ste njihovim ujedinjenjem u ova četiri pjesnička ciklusa željeli (po)kazati? Na koji način ste razmišljali o preplitanju tema i stila?
- Čini mi se nemogućim pisati poeziju o onom što ne osjećamo pa tako mislim da je na izbor motiva uticao moj odnos prema istima. Naši odnosi sa ljudima oko nas i okruženje imaju uticaj i na to kako se osjećamo i na način na koji osjećamo stvarnost. Mene je od pominjanog djetinjstva do danas zanimalo kako svijet funkcioniše i taj naš najbliži mikrosvijet, kao i onaj u širim krugovima zavičaja, zemlje, jednog vremena, najzad i opštečovječanski.
Aura vječnog metafizičkog
Poezija bi za mene bila i neki pounutarnjeni razgovor između unutarnjeg i spoljašnjeg, prošlog i budućeg, intimnog i društvenog, na šta ukazuju i pomenuti ciklusi. Bilo mi je važno kao što mi je i kod razgovora važno da bude sadržajan i jasan da i poezija bude ista takva, da sve ima svoje mjesto, smisao i značenje.
U pjesmi “Krik” stoji: “kad raspremaš posteljinu /koža i znoj još su tu /i miris hljeba koji svjedoči da su smrti prolazne /iako su tuge što se prostiru za njima trajne” – kakav je Vaš odnos prema smrti – i opšti i poetski? Jesu li smrti nešto sa čime se sada češće susrećete i kako ih podnosite? Ispravnije, kako podnosite tugu?
- Smrt je nezaobilazna tema. Teško ju je misliti, a nemoguće ju je ne pokušati misliti. Malo je onih koji su u vezi s njom ravnodušni. I taj nelagodni naboj, ta neprozirnost i nemanje odgovara uvrštavaju je u bitnu i neiscrpnu književnu temu. Kada nas život suoči sa smrću bližnjih, ona pored svoje aure vječnog metafizičkog problema dobija i taj bolni, intimni pečat. Neko je prošao s onu stranu i mi sada osim naših misaonih spekulacija i straha od prolaznosti jače živimo sa sviješću o konačnom jer smo sa njom neposrednije suočeni. Nisam sigurna da bih znala odgovoriti kako podnosim tugu, čini mi se samo da je bolje prihvaćam kao dio života nego prije i da su ta povremena mirenja sa njom učinila da mi je duboko osjećanje tuge koje me sa vremena na vrijeme ispuni podnošljivije.
Treći ciklus u zbirci nosi naziv “Istina je destruktivna sprava” i tu zaista možda i pjesnički najkonkretnije ukazujete na neuralgične društvene tačke. Živimo li danas jedno opšte stanje poraza?
- Ne bih rekla da ekskluzivno danas živimo u nekim lošim vremenima. Bilo je i gorih. Ali ono što je izvjesno da aktuelni trenutak u svijetu jeste poprilično izazovan. Ciklično se smjenjuju vremena napretka i kriza, urušavanja. Nekada granice nisu tako jasno određene. Mi jasniju i zaokruženiju sliku nekog perioda dobijemo udaljavajući se vremenski od njega, pa možemo sa tom “naknadnom pameću” da tumačimo stanje stvari. Ta vrsta zebnje za neposrednu ili dalju budućnost se u književnosti pojavljivala i pojavljuje oduvijek, pisci su često pokušavali ukazati na opasnosti određenih ideologija, ali, nažalost, domet njihovih apela nije stizao do masa koje su često kao sa nekim ludim nestrpljenjem hrlile ka ratovima i propasti jer vođe imaju glasniji i zavodljiviji glas od pisaca. Nije da nije bilo u Njemačkoj glasova uoči Drugog svjetskog rata koji su upozoravali na moguće posljedice Hitlerove politike. Nažalost, i mnogi pisci i mislioci se često povedu za masama jer je lakše ići sa masom nego stajati nasuprot nje jer lako možeš biti zgažen. Mase su rijetko kad u pravu.
”Ministarka spušta roletnu preko stvarnosti /škole se zatvaraju, djeca odlaze, to ne treba da vidimo”, stihovi su iz “Zmijštaka”. Je li u njima sažeta cijela naša stvarnost?
- Ono što me frustrira, a vjerovatno i još puno stanovnika naše i ostalih zemalja u okruženju jeste što mi gledamo jednu realnost, a ljudi koji su izabrani da oblikuju i upravljaju društvom negiraju tu prisutnu stvarnost, ne reaguju na nju, nemaju nikakve konkretne odgovore ni planove, nego govore fraze, neprestani tok ispraznih riječi koje ne znače ništa, najčešće su mazanje očiju i ne referišu se na stvarne probleme. Kada počnemo od stvarnih problema, možda dođemo i do nekog skromnog rješenja i napretka. Taj stih ilustrativno govori upravo o jednom od jako vidljivih problema koji je opšte mjesto naših života. Postoji razlog zašto djeca (i njihovi roditelji) idu odavde iako je ovo lijepa zemlja, sa prijatnom klimom koja ne bi ni po kojem osnovu trebala biti ovoliko siromašna. Postoji razlog zašto skoro trideset godina nakon rata ljudi, ispravnije je reći bježe odavde nego odlaze, iako tu imaju porodične kuće, zemlju, roditelje, rodbinu. Oni ne idu iz pukog hira.
Vaša poezija se ni u jednom trenutku nije udaljila od toga da bude shvatljiva čitateljima. Pjesnički jezik često postavljate na nivo svakodnevnog razgovora i tako nam omogućavate neposredniji pristup stvarnosti.
- Moji prijatelji i poznanici bi kada bi htjeli izdvojiti neku moju karakteristiku rekli kako volim pričati i sada kada razmišljam o ovom pitanju, u tom vidim dio odgovora. Volim razgovarati sa prijateljima, poznanicima, poznatim i nepoznatim ljudima, volim kroz te razgovore čuti eho drugih i eho svijeta u kojem živim. Mislim da su razgovori za nas ljude veoma važni, ne prestaju me fascinirati mogućnost, složenost i raznolikost komunikacije. Dio tog mog odnosa prema ljudima i razgovorima je završio u mom pisanju. I da, dijelom i pisanje doživljavam kao mogućnost dijaloga i susreta sa drugima.
Šta je, po Vašem sudu, pjesnikova zadaća?
- Onog trenutka kada mi pjesniku/pjesnicima damo zadaću, mi smo ih metaforično ubili. Ubili smo poeziju u njima. Najveće vrline i svoje fascinantne uzlete pjesništvo je postizalo kada je pomjeralo zadate okvire, kada je nadilazilo očekivanja društva pa i same književnosti, kada je bilo na svom putu ka sebi – različiti autori će na ovom putovanju pronaći mnoštvo različitih stvari i artikulisati ih na gotovo nezamislivo zanimljive i raznolike načine i upravo to je ushićujuća ljepota poezije. To da li će izreći svoja “pjevanja svijeta” kroz rimu, bez nje, u strogim metrima ili u divljim i nezauzdanim bujicama riječi, to su “pomoćna sredstva” na koja često utiče i duh vremena, ali nisu suština poezije. Zaključila bih da je jedina pjesnička zadaća biti slobodan/na i ne dati da vam nametnu zadaću.
Da li se Vaše mišljenje o Vašoj književnosti promijenilo kako ste postali nagrađivanija i uspješnija autorica?
- I jeste i nije. I dalje sam stroga prema sebi, ali me je to ohrabrilo da sa više samopouzdanja prilazim svom pisanju i ponudim to nekom da objavi. Kao penzioner što je dobio na grebi pa ga pitali kako je sada i on rekao – komotnije je - i ja bih zaključila da je malo komotnije u odnosu na lični unutarnji pritisak i vječna preispitivanja da li je to što radim dobro i vrijedi li to uopšte raditi.
Uspješno artikulišete kolektivni glas koji teži da ispiše prostor koji pripada ženama, ironično i kritički se osvrćete na pretpostavljene društvene norme. U svemu tome, Vaša poezija nije lišena i humora.
- Drago mi je da ste primijetili humor i voljela bih da ga ima i više. Teško je biti humorističan u književnom tekstu, naravno da to ne budu puke anegdote. Cijenim dobar humor koji ne počiva na omalovažavanju ili mizoginiji kakav često možemo čuti od naših satiričara. Žene su predugo bile ušutkivane i osujećene u svojim stvaralačkim sposobnostima i potrebama da se kreativno izraze.
Eksplozija stvaralaštva
Savremena eksplozija ženskog stvaralaštva pokazuje nam da žene u tom smislu nisu inferiorne u odnosu na muškarce. Teško je ne biti ironičan u odnosu na neke društvene norme poput onih koje su potcjenjivale više od polovinu stanovništva na osnovu spola. Puno je još sličnih društvenih anomalija koje uzimamo zdravo za gotovo samo zato što su dugo prisutne te im ljudi rado pripisuju auru normalnosti, a zapravo se radi o naviknutosti.
Pišete, uređujete i imate dosta dobar uvid u recentno književno stvaralaštvo. Koga bi trebalo da čitamo i zašto?
- Ono što je karakteristično za bosanskohercegovačku, a i regionalnu književnu, posebno pjesničku scenu je da je ona dinamična, raznolikija nego što mi to kroz medije možemo steći dojam i pokušava odgovoriti na kompleksno vrijeme u kojem živimo i u kojem se slika svijeta mijenja vrtoglavo brzo. Ono što naša scena nema za razliku od takvih sličnih poetskih scena po svijetu je brzina recepcije iste. Zato stalno imamo osjećaj da kasnimo, da smo mi arhaični da se kod nas pišu prevaziđene stvari, a izdavači nude superzanimljive prevode stranih autora koji pišu baš o tom što nas zanima. Imamo vlastite autore koji su podjednako i aktuelni i atraktivni, samo nemamo razvijenu strukturu u kojoj će ti autori biti prepoznati. Posebno je ovo karakteristično za Bosnu i Hercegovinu. Ilustrativan primjer neka bude sportistkinja Lana Pudar i cijela priča oko nje od ignorisanja do razmetanja sa Laninim upjehom. Da, Bosna i Hercegovina ima u svim oblastima Lanu Pudar. Ima odličnih pjesnika i pjesnikinja, prevodilaca, pisaca, ali metaforično nemaju bazen u kojem bi plivali, plivaju godinama na suvom i mahom odlaze tamo gdje će imati makar minimum uslova za rad ili što je još tragičnije, zanemaruju svoj talenat i bave se drugim poslovima od kojih mogu živjeti jer je književni rad kod nas obesmišljen. Što se tiče konkretnih imena, mogla bih izdvojiti puno autorica i autora koje vrijedi čitati i za koje su vaši čitaoci sigurno već čuli, ali zbog ograničenog prostora daću prednost novim i zanimljivim pjesničkim glasovima poput Selme Asotić, Mihaele Šumić, Nikoline Todorović i Vladane Perlić koje su nedavno objavile uglavnom prve, odnosno druge zbirke poezije.
