Svojim je razmišljanjima promijenio svijet: Njegove ideje i danas oblikuju historiju i politiku
Georg Wilhelm Friedrich Hegel, rođen 1770. godine u Stuttgartu u vojvodstvu Württemberg (današnja Njemačka), ubraja se među najutjecajnije filozofe 19. stoljeća, čiji su radovi snažno obilježili razumijevanje historije, politike i ljudske svijesti. Kao predstavnik njemačkog idealizma, oblikovao je sistem mišljenja u kojem se svijet posmatra kao stalni proces razvoja, u kojem ideje i društva nastaju, sukobljavaju se i prevazilaze kroz pomirenje. Njegov život obilježili su akademski usponi i padovi, ali i politički potresi u vrijeme Napoleonovih ratova.
Hegel je državu promatrao kao vrhunac slobode, a historiju kao napredovanje duha. Upravo zbog toga njegove ideje su često bile predmet kritika – optuživan je da opravdava autoritarizam i eurocentrizam, a kasnije su različite ideologije, od marksizma do liberalizma i egzistencijalizma, njegove misli tumačile, osporavale ili zloupotrebljavale. Ipak, njegova filozofija predstavljala je pokušaj da se opiše kako čovječanstvo kroz historiju napreduje ka većem stepenu samospoznaje i slobode.
Rođen u porodici državnog službenika, Hegel je rano učio latinski i obrazovao se u Stuttgartu, a zatim upisao teologiju i filozofiju na Univerzitetu u Tübingenu. Tamo je sklopio prijateljstva s Friedrichom Hölderlinom i Friedrichom von Schellingom, što ga je dodatno usmjerilo ka filozofiji. Bio je oduševljen Francuskom revolucijom, koju je posmatrao kao početak nove ere slobode. Nakon završetka studija radio je kao privatni učitelj u Bernu i Frankfurtu, gdje je pisao rane, neobjavljene spise o religiji i društvu, udaljavajući se od tradicionalne teologije i istražujući povijest i ekonomiju.
Nakon smrti oca, 1801. godine odlazi u Jenu, gdje postaje docent i sarađuje sa Schellingom. U tom periodu objavljuje svoje prvo djelo Razlika između Fichteovog i Schellingovog sistema filozofije, a 1807. završava Fenomenologiju duha, jedno od svojih najznačajnijih djela. Napoleonova okupacija Jene prisilila ga je da potraži nove izvore prihoda – radio je kao urednik novina u Bambergu, a zatim kao direktor gimnazije u Nürnbergu, gdje je napisao Znanost logike.
Kasnije je predavao na univerzitetima u Heidelbergu i Berlinu, gdje je do smrti 1831. godine (najvjerovatnije od kolere) ostavio snažan trag na čitave generacije učenika. U Berlinu je 1821. objavio Osnovne crte filozofije prava, a brojna njegova predavanja o religiji, umjetnosti, filozofiji i historiji objavljena su posthumno zahvaljujući bilješkama studenata.
Hegelova metoda dijalektike – u kojoj svaka ideja u sebi nosi proturječnost koja vodi njenom prevazilaženju i stvaranju višeg oblika – postala je ključno obilježje njegovog filozofskog sistema. Iako se često pojednostavljuje kao shema “teza – antiteza – sinteza”, kod Hegela je riječ o daleko složenijem procesu razvoja mišljenja i historije. Njegov apsolutni idealizam tvrdio je da stvarnost nije puka materija, već izraz “duha” koji se ostvaruje kroz umjetnost, religiju, filozofiju i političke institucije.
Uprkos mnogim kritikama – od Kierkegaardovih egzistencijalističkih zamjerki, do Popperovih optužbi za teleološki i autoritarni pogled na historiju – Hegelovo naslijeđe ostalo je ogromno. Njegove ideje oblikovale su marksizam, utjecale na egzistencijalizam i savremene teorije društvene pravde, a njegova misao i danas pokreće rasprave o prirodi slobode, države i razvoja čovječanstva.
