Sva sreća da je dobio Nobelovu nagradu: Ivo Andrić, nobelovac iz zemlje koje nema

Sva sreća da je dobio Nobelovu nagradu, inače da ga neko traži - ne bi mogao naći: Ivo Andrić je iz Jugoslavije, a pisao je na jeziku kojeg nema. Sve neodoljivo podsjeća na njegov legendarni naslov “Jelena, žena koje nema”.

U martovskom broju renomiranog njemačkog časopisa Der Spiegel, pod naslovom Svjetska književnost, objavljen je dossier, tekst od 25 stranica, o najznačajnijim/najboljim knjigama iz cijelog svijeta, od 1925. do danas, od Čilea do Rumunjske i Kine, od Virginie Woolf, Fernanda Pessoe do Karla Ovea Knausgårda.

100 najvećih

Među predstavljenima su Nagib Machfus, Primo Levi, Tolkien, Nabokov, Doris Lessing, Grossman, Toni Morrison, Zülfü Livaneli, Arundhati Roy, Per Olov Enquist, Philip Roth, Mo Yan, Joanne K. Rowling, Marie NDiaye, Elena Ferrante, Hervé Le Tellier; za 2025. je istaknuta knjiga “Car radosti” američkog pjesnika Ocean Wuong (1988) rođenog u Hô Chi Minhu… njih stotinu. O mnogim od ovih autora i knjiga Oslobođenje je pravovremeno pisalo. Među odabranim piscima u Der Spiegelu je i Ivo Andrić, piše da je iz Jugoslavije, a predstavljena je “Na Drini ćuprija”.

Na njemačkom je približno navedeno da je riječ o povjesnom romanu koji pokriva četiri stoljeća Bosne, kroz grad Višegrad i otomanski most na rijeci Drini, personifikaciji “prirodne poveznice između istočne i zapadne civilizacije”, sjecištu dvaju svijetova. “Roman je, više od epopeje, mozaik. Nezaboravne stranice su one u kojima je minuciozno opisao nabijanje na kolac.”

Der Spiegel izlazi od 1947. i najutjecajniji je njemački istraživački časopis, sa tiražom od 695.000 primjeraka.

Roman “Na Drini ćuprija”, od svog prvog izdanja u Beogradu 1945. je objavljen i preveden na većinu velikih svjetskih jezika i to u višekratnim izdanjima. Neki izvori navode da je po broju izdanja i prodanosti najpopularniji roman ikada napisan na prostoru bivše Jugoslavije. U Italiji je objavljeno 18 izdanja, roman je osobito popularan u Turskoj, gdje je objavljeno jedanaest izdanja, preveden je i na “male” jezike poput islandskog. Island je čudesna zemlja, jedina na svijetu koja nije nikada ratovala. Tamo, na Islandu, koji nema ni 400.000 stanovnika, gdje je temperatura najčešće oko nule, vrijedi da je bolje bez cipela, nego bez knjige. E i oni su htjeli čitati o Drini i ćupriji Andrićevog djetinjstva.

Ovih dana je u francuskom tisku na odgovarajući način popraćena vijest da je objavljen novi prijevod Andrićeva “Proklete avlije”, izašle 1954. Godine 1990. je u izdanju L’Age d’Homme objavljen prijevod Jasne Šamić i Boška Živadinovića. “Prokleta avlija” se smatra Andrićevim remek-djelom.

U Libérationu piše da je Andrić Srbin, rođen u Bosni, i da je u knjizi predstavljeno neodređeno vrijeme kad je fra Petar greškom, kao mnogi, proveo u “čistilištu, fantastičnom i prenapučenom, u sasvim malom gradu zatvorenika i čuvara, koje su Levantinci i mornari svih nacionalnosti nazivali Deposito, ali koji je bio poznatiji po imenu Prokleta avlija”. Navodno je policijsko viđenje bilo da je lakše iz Proklete avlije pustiti jednog nevinog, nego ponovno tražiti jednog krivog po budžacima varošice. Iz teksta je izdvojen citat: “Da si mi priznao da si kriv, možda bih te pustio, jer krivih ovdje ima mnogo. Svi su krivi. A meni baš treba jedan nevin. I baš zato te ne mogu pustiti. Da to nisi sam rekao, možda bismo i mogli nešto uraditi. A sada treba da ostaneš sve dok ne nađem jednog nevinog kao ti, da te zamijeni. Dakle, budi miran i ćuti.” Upravnik zatvora Karađoz tvrdi da su svi krivi, “pa makar i u snu”, “i čitatelj je kriv, jer je nevin”.

A Karađoz više od nevinih mrzi političke zatvorenike. Jedan od prepričanih likova “Proklete avlije”, ovih dana istaknut u francuskom tisku, koji je posvetio dostojnu pažnju novom prijevodu Andrićevog remek-djela, je Džem Sultan, drugi sin Mehmeda II Osvajača i brat sultana Bajazita: “čovjek postao talac kršćanske Europe, kojoj njegov prevrtljivi brat šalje enormne sume novca da ga se ne oslobodi”. Bajazit i Džem nisu bili od iste majke, a Džemova je navodno bila Srpkinja. Prvobitno poslat na Rodos i poslije u Francusku, bio je zatočenik malteškog reda. Džem Sultan je završio kod pape u Rimu i postao najubojitije oružje za najrazličitije vlasti i religije, koje su ucjenjivale sultana Bajazita, a on svake godine zarobljeništvo brata plaćao iznosom “ravnim polovini svog državnog proračuna”. Vatikan je od tog novca sagradio i oslikao Sikstinsku kapelu, a “jedan si sultan ne može dopustiti brata”.

Novo izdanje “Proklete avlije” na francuski je sa srpsko-hrvatskog prevela Pascale Delpech, nekadašnja direktorica Francuskog kulturnog centra u Beogradu, i gospođa Danila Kiša.

Saša Stanišić, rođen 1978. u Andrićevom Višegradu, u novoj domovini je nagrađen najprestižnijom književnom nagradom - Njemačka knjiga 2019. - za “Herkunft” (Porijeklo), koju je napisao na njemačkom. Pamtim jedan njegov citat: “Porijeklo je tužno, jer više nije dostupno.”

Travničanin Ivo Andrić je mislio za budućnost, a kako je porijeklo na Balkanu često varljivo - ali se ne može pobrisati, nakon što je decembra 1961. dobio Nobelovu nagradu, maja 1962. je dao na znanje: “Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.” Prema procjeni, u današnjoj valuti ta je suma iznosila milijun eura.

Šok i nevjerica

Bosna nije talentirana za PR: svojevremeno je šef Jedinice za BiH Europske komisije, Francuz, na moje oči umalo u nesvijest pao, kad je saznao da BiH ima nobelovca. Prelistavao je francuski prijevod “Na Drini ćuprija” kao da je neidentifikovani leteći objekat, koji samo što ne fijukne.

Budući da se ovih dana i u zemlji, a i u bijelom svijetu u Stambolu, non-stop govori o hapšenjima, u ime aktualnosti i tačnosti, jedan citat iz “Proklete avlije”: “Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.”

Možda sada, nakon ovog najnovijeg prijevoda “Proklete avlije”, 71 godinu nakon izlaska knjige, i Der Spiegelovog taksativnog dokumenta o najznačajnijim autorima u posljednjih stotinu godina, neko na poziciji, kao u vremeplovu, uoči smisao i čar čitanja knjiga. Bilo bi mu bolje. Ali za to mora biti jako hrabar: čitateljima je, misli Karađoz, hapsana svakako na vidiku.