Stol – dok smo čekali i čekaonica života

Akademski kipar Matko Mijić (Split, 1955) je u odličnoj formi. U samo osam dana u Zagrebu je otvorena samostalna izložba ovog alkemičara arta, kako ga se još naziva, i predstavljena velika monografija zapanjujućeg umjetničkog puta koji traje više od 40 godina.

Pod nazivom “Nove slike” u Galeriji “Josip Račić” Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u centru Zagreba 6. veljače otvorena je izložba radova iz najnovijeg ciklusa ovog jedinstvenog umjetnika, a samo 8 dana kasnije 15. 2. u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) svečano je predstavljena monografija od 400 stranica u izdanju Muzeja grada Trogira.

Nove slike/Picasa

Za duše i srca

I izložba i monografija imaju svoje zagrebačke reprize. Monografija je premijerno predstavljena krajem prošle godine u Muzeju grada Trogira, a izložba također 2024. u Muzeju grada Kaštela. Promocija monografije u Trogiru danas je u rangu urbane legende. Gosti iz Zagreba svjedoče: Trogir pust, ni žive duše na ulicama. Ali, lokalna Galerija Cate Dujšin Ribar u gradskom Muzeju krcata ljudima. Na promociju stiže cijeli grad iskazati poštovanje umjetniku, uživati u novim otkrićima.

Trogir je grad u kojem Matko Mijić živi i radi već 40 godina. Upravo je Trogir mjesto u kojem nastaje najveći dio stvaralaštva ovog umjetnika. Profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu u trajnom zvanju, Mijić djetinjstvo i najraniju mladost provodi u Milni na otoku Braču. Mada se čini da iz Milne nikad nije otišao, to je mjesto u koje se stalno vraća.

Stilske vježbe/Picasa

Prema službenoj biografiji, već u osnovnoj školi pokazuje zanimanje za kiparstvo. Otac prepoznaje njegov talent i upisuje ga u Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Splitu. Kao srednjoškolac izlaže u Splitu, Supetru i Bolu na Braču. Diplomira na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu 1981. Vraća se na svoj otok, u staru kuću svojih predaka u kojoj otvara prvi atelje. U Milni upoznaje ženu svog života Ivanku koja ondje dolazi raditi kao profesorica hrvatskog, zbog nje će 1985. preseliti u Trogir, gdje započinju zajednički život. Mijićev atelje u srcu Trogira stručnjaci danas snažno komplimentiraju i nazivaju “vitalnom jezgrom hrvatskog kiparstva”.

Mijić je dosad izlagao na 47 samostalnih i preko 200 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. O Mijiću pišu najpoznatiji teoretičari umjetnosti, o radu ovog kipara snimljena su dosad četiri TV filma. Dobitnik je brojnih prestižnih nagrada i priznanja, među ostalim Nagrade Grada Trogira za životno djelo (2019), Nagrade “Vladimir Nazor” za najbolju izložbu (2018), odlikovanja predsjednika RH Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1998) i dr. Mijić je najvišom državnom Nagradom “Vladimir Nazor” za najbolja ostvarenja u području likovnih i primijenjenih umjetnosti nagrađen za retrospektivu u zagrebačkoj Modernoj galeriji (danas Nacionalni muzej moderne) o kojoj je Oslobođenje tada opširno izvijestilo u svojem redovitom subotnjem dodatku Pogledi.

Realizaciju monografije podržali su Ministarstvo kulture i medija RH, Sveučilište u Splitu, Splitsko-dalmatinska županija i Grad Trogir. Priča koja slavi imaginaciju, darovitost i Dalmaciju. Pjesnici pjevaju: Di su zore poput svile meke... tamo di moj je rodni kraj/ moj je zavičaj/tamo di sunce uvik sja/tamo je Dalmacija. Kipar Mijić stvarno jeste poput pjesnika za sve duše i srca. Dvojezično izdanje na hrvatskom i engleskom bogato je ilustrirano, na čak 350 stranica objavljen je niz fotografija radova iz svih ciklusa. Čak 80 posto ovih fotki djelo su samog umjetnika, koji vlastite skulpture lovi pomoću objektiva fotoaparata i tako otkriva njihovu neočekivanu dimenziju i uzbudljiva značenja.

Stilske vježbe/Picasa

Posebnost ovog monografskog izdanja je i podatak da su autorica teksta, povjesničarka umjetnosti Margarita Sveštarov Šimat i Matko Mijić vršnjaci, poznaju se i prijateljuju još iz osnovne škole koju zajedno pohađaju u Milni. Gđa Margarita dosad je objavila hrpu tekstova o kiparu Mijiću, upravo je ona kurirala nagrađenu retrospektivu u Modernoj galeriji i osmislila postav zajedno s umjetnikovom suprugom Ivankom Mijić. Monografija kronološki opisuje sve faze kiparevog opusa. Od prvih radova do medaljerstva, spomenika u javnom prostoru i najnovijih tzv. slikoreljefa.

“Danas je došao do točke kada je pronašao svoj Aleph. Mjesto iz kojeg se simultano može sagledati čitav svijet, svi svjetovi i sva vremena”, piše Sveštarov Šimat o novim slikama Matka Mijića koje eksperimentiranjem u mediju fotografije radi od 2022. Naglašava snažnu originalnost, ali i kontekst u kojem umjetnik stvara. “Rođen na otoku – na Braču, on je i otočanin u prenesenom značenju (kao umjetnik), jer govoreći univerzalnim jezikom zajedničke imaginacije u njegovom osobnom pečatu kulturalnog podneblja i prostora, veoma je teško naći za njegov opus umjetnički rod i obitelj”, piše autorica monografije.

Umjetnika prati od prvog kiparskog ciklusa “Čekanje” izvedenog u bronci koji radi punih 12 godina, niza malenih kipića u obliku retabla i poliptiha s dominantnom ženskom figurom “mobilne konstrukcije koja se poigrava negativom i pozitivom volumena, a u virtuoznoj igri svjetla i sjena zaziva sunčani ili apolonijski mit otočnog Sredozemlja”. Dalje detaljno analizira ciklus “Putovanja” koji nastaje 10 godina, od 1990. do 2000. “Stvara arheologiju sjećanja u kojem se sve čini poznatim jer na nešto nalikuje”, konstatira.

Svi ciklusi Matka Mijića nastaju godinama: “Ex voto”, “Hallstattski sni”, “Brodovi za osobna mora i more …”, “Stilske vježbe”, “Ab ovo”. Kipar iznenađuje imaginacijom, senzualnošću, a od 2016, kako navodi, “očima koje su prilagođene uvijek i u svemu pronalaziti ‘nešto’, Mijić se ponaša poput lovca”. Ovdje se misli na najnoviji ciklus digitalnih fotografija, prizora koje umjetnik zumira, isprinta na platno, potom finišira oslikavanjem rukom.

Rad na ciklusu “Putovanja” poklapa se s početkom rata 90-ih, kada kipar ostaje bez klasičnog skulptorskog materijala bronce, pa kreće stvarati “iz ničega nešto”, od svega što pronalazi ili što je ostalo u i oko njegovog ateljea u Trogiru od samo 26 kvadrata (da, dobro ste pročitali, 26 m²!). Udarno poglavlje knjige, logično, posvećeno je senzacionalnoj, nagrađenoj zagrebačkoj retrospektivi. Čudesna izložba, muzejski show koji se pamti. Postav od preko stotinu eksponata, skulpture, objekti, instalacije, asamblaži, crteži... Sjećam se i digitalnih fotki koje je po autorovoj zamisli poželjno dotaknuti, ali... na svečanom otvorenju nisu instalirali umjetnikovu poruku da se fotke mogu dirati, pa je ova želja ostala u zraku kao misteriozni oblak koji promiče nebom nad Zagrebom usred jeseni.

Zvijezda izložbe: danas antologijska instalacija “Stol – dok smo čekali”. Dužina stola 8 metara, na stolu 80 artefakata. “Nije riječ o pronađenom predmetu (ready made), te njegovom komponiranju ili rekomponiranju, već o slutnjama u besformnom materijalu koji razbuđuje arhetipska i atavistička sjećanja”, ističe autorica monografije. Radi se o izmišljenim stvarima. “Stvoreni su simulacrumi koji imaju svoj prostor i vrijeme... Simulacrumi koji oponašaju samo sebe. Koji se čine da su dio stvarnosti, ali u njoj ne postoje”, opisuje ovu nevjerojatnu fancy trpezu, koja to zapravo nije.

Ukratko, Matko Mijić nam je tako puno prije nego što smo to i mogli zamisliti, konkretno demonstrirao ono što se danas naziva: život u virtualnoj stvarnosti. “Stol – dok smo čekali”, tzv. work in progress, rad u nastajanju, jedno je od najintrigantnijih ostvarenja suvremene likovne umjetnosti u ovom dijelu svijeta. “Stol je postavljen, to je proces koji još traje”, otkriva samo za čitatelje Oslobođenja Matko Mijić.

za pog/

Razgovaramo dok nakratko boravi u Zagrebu. Zanima me dodaje li nešto ovom famoznom komadu? Dok mi čekamo? “Rad na ovoj instalaciji koja se sada sastoji od 150 artefakata, traje 26 godina”, precizira. Remek-djelo izlagano na brojnim velikim izložbama nalazi se u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (MSU). Ali, “Stol – dok smo čekali” javnosti je nedostupan iz nepoznatog razloga. Doslovce je u kutijama, govori umjetnik. Premda bi dao krila mašti svim generacijama ljubitelja arta.

Kruzing po najnovijoj izložbi. Mijić je kontra spike tipa što je pisac htio reći. Kaže: “Ne volim govoriti o svojim stvarima. Skoro cijeli život se bavim umjetnošću. Najljepše je kad netko dođe od publike, gledatelji, i onda meni objašnjavaju šta oni vide na tim radovima. To je najljepše.” Ipak, sažeto objašnjava kako nastaju nove slike koje radi već 4-5 godina. Fotografira vlastite artefakte, skulpture ili objekte izvedene u raznim materijalima, onda fotku isprinta na platno i oslikava.

Kako gleda na tumačenja svog rada, kako vidi sebe u vremenu u kojem živimo? “Vidim sebe kao pojedinca koji najiskrenije radi ono što misli raditi. Ja ne robujem nikakvim stilovima”, naglašava. Objašnjava: “Evo, danas mogu intuitivno raditi nešto, a sutradan razmišljati zašto sam to napravio, kako sam se osjećao. Mislim da je to najiskrenije. Ako je to ciklus, ja ću to raditi sve dok mi se radi. To može trajati kao Stol 26 godina, a može trajati 2 godine. Ove slike traju već 4 godine, možda će trajati još godinu. I idemo dalje. Znate, postoje umjetnici, nađu nešto malo, neki svoj stil, onda vuku to cijeli život. Ja sam vazda imao puno mašte. Onda se mijenjam, ali opet će svi kazati: to je Matko Mijić. Je l’ tako? Eto, vi prvi. Da vi dođete, odmah biste rekli: ovo ima nešto na Matka Mijića. Nikoga ne kopiram.”

Zanat u rukama

za pog/Picasa

Poentira važnost poznavanja zanatskih vještina. “Proveo sam djetinjstvo u Milni na Braču. Cijelo djetinjstvo u Milni sam dolazio kod raznih i dobrih majstora. Meštri, rekli bi u Dalmaciji. Imao sam rođake koji su bili izvrsni drvodjelci. Imao sam tatu, koji je bio izvanredan klesar i zidar. Imao sam kovače, imao sam sve, tako sam polako učio zanat. Kad sam došao u Srednju umjetničku, nastavio sam učiti, pogotovo na Akademiji. Hoću kazati kako se ja ne mučim napraviti ono šta zamislim. Imam dovoljno mašte da bih mogao raditi, ali vrlo je važno da imate zanat u rukama. Onda se ne morate mučiti napraviti to što zamislite. Ako ne znate, morate zvati druge majstore da vam oni urade. Kako poznajem dobro tehniku i volim eksperimentirati, onda mi je stvaranje zadovoljstvo, gdje će mene to odvesti.”

Da, još uvijek radi u ateljeu od 26 kvadrata u Trogiru. Pitam može li više od 40 godina stati u jednu knjigu? “Mogu zahvaliti svojoj supruzi Ivanki koja je 3 godine radila na toj monografiji. Moja supruga zna bolje mene nego ja sebe. Više od 40 godina smo skupa. Morali smo dosta toga i reducirati, kad imate daleko više materijala, morate ih ipak sve složiti po ciklusima. To je veliki proces.” Dodajmo ovdje da su Ivanka i Matko Mijić 2007. objavili grafičko-pjesničku mapu pod nazivom “Zapisi iz Salibunare”.

Slavni kipar otkriva da i dalje radi svaki dan. “Mjesec sam u Zagrebu, već sam malo nervozan, dobro je, jer ovdje radim crteže, pa mi je malo lakše u stanu. A more? Nabitnije mi je da mi je more blizu, nisam neki kupač, ali šetam pored mora, volim da vidim more”, kaže.

Brodovi za/Picasa