Srđan Gavrilović, književnik: Odiseja u kojoj je glavno gorivo pivo

Šta Vas je nagnalo na pisanje knjige priča “Nemoj ići u Anderlecht”?

 

- Našao sam se u nepoznatom svijetu, naglo. Otvorila se šansa za studiranjem i životom u Belgiji. Imao sam godinu praznog hoda čekajući vizu tako da su prve priče napisane nekoliko mjeseci od prvog perioda lutanja. Iza mene su bile godine sagorjele u sedlu hedonizma gdje sam protraćio vrijeme radeći za brzu i laku lovu. Slabo sam pisao, privučen morem prosječnosti. Čitao sam kad bih našao vremena, pomiren s tim da ću pisanje odbaciti kao i umjetnost nakon završene likovne škole. Onda sam odlučio da konačno nađem volju i u tekst prenesem ono čime sam bio opkoljen. Ovo je zbirka koja se desila, koja je pronašla mene.

Odakle crpite ideje i kako izgleda proces kojim ih razvijate dalje u priče?

 

- Ideje se primarno javljaju dok nešto čitam ili gledam jer u tekstu ili slici često vidim obrise sopstvenog iskustva. Često se trudim držati filmski ritam. Ponekad priču napišem iz jedne zamrznute slike koju osvještavam danima i spremam je oživiti u tekstu.

Oruđe stvaranja

 

S druge strane, smatram da se danas niti jedna ideja ne može nazvati originalnom i da pojam autora kao genija treba biti odbačen. Mi smo pod utjecajem svega onoga što nas je direktno i indirektno odredilo i te utjecaje koristimo kao svoje oruđe pri stvaranju.

Zbirku otvaraju riječi Neila Younga: “The thing about my music is, there really is no point.” Zašto ovakav epitaf?

 

- Odrastao sam uz muziku Neila Younga, majstora neugodne iskrenosti. Ona me je nekoliko puta spasila dubljih ponora. Epitaf s početka se naslanja na naratorovu očajničku potragu za smislom. Sveprisutan je element odustajanja koji je odredio njegovu generaciju, gdje se svakim prelaskom preko kućnog praga raspadao svijet napolju. Koji ku*ac ovo radimo, domaća je izvedenica Youngovog citata. Narator je prožet melanholijom i cinizmom, ali je i svjestan svog surovog iskustva odrastanja koje mu daje za pravo da, iako je stranac, novi svijet posmatra s dozom drskosti. Zbirka je djelo napisano u minor key ključu gdje posmatračka pozicija naratora dopušta pejzažima, onim vanjskim i unutrašnjim, da oblikuju atmosferu i čitatelja uvedu u putopisnu dramu.

Kroz muziku, film i pivo reflektirate jednako intimna iskustva, kao i širu sliku grada.

 

- Motivi se konstantno sudaraju, reflektuju sukob unutrašnjeg i vanjskog, prošlog i sadašnjeg. Hasselt je limburška provincija i on ušminkanim ruralnim duhom u naratoru donekle izaziva prezir jer je u znaku pasivnosti, a ne magičnog prostora koji je očekivao. Maštovitost i očekivanja su ga zaslijepili slikama i jedva čeka da se makne iz tog gradića. Svjestan da mora početi iznova, naviknuti se na sredinu i naučiti da izbjegne duhovne bankrote, on počinje odiseju gdje je glavno gorivo pivo. “Nemoj ići u Anderlecht” nekoliko puta prelazi žanrovsku granicu, ali, nadam se, ostaje atmosferno ujednačen cijelim tokom.

Otkud naziv “Nemoj ići u Anderlecht”?

 

- Ta me je rečenica pratila kad sam stigao u Belgiju. Bruxelles je u to vrijeme bio u posebnom fokusu zbog terorističkih napada na aerodromu 2016. Flamanci iz provincije su se plašili tog imena, posebno njegovih imigrantskih dijelova, Anderlechta i Molenbeeka odakle su bili napadači. Ne želeći da dodatno stigmatiziram Molenbeek, odabrao sam Anderlecht zbog ekspresivnosti imena i zavodljivosti negacije naslova. Kroz priču “Koncert” pokušao sam prikazati Bruxelles onakvim kakvim sam ga doživio: urbanim i dinamičnim mjestom gdje pojam opasnosti biva zaboravljen pri izlasku iz voza.

Ovo je zanatski vrlo dobro izvedena zbirka i ne bih je mogla odrediti kao roman jer mislim da bih joj oduzela suštinu koju ima zahvaljujući formi kratke priče koja pledira konciznost i zgusnutost hronotopa.

 

- Bio sam užasnut formom romana i posvećenošću potrebnom da se iznese zamišljeno. Napisavši prve dvije priče smještene u Belgiju, shvatio sam da ih lako mogu uvezati u jednu cjelinu koja će na trenutke koketirati s romanom, pa čak i bivati romanom za pojedine čitatelje. Fluidnost kratke forme dozvolila mi je da epizodno putujem toposom i povremeno se osvrćem na prethodne likove i događaje. Opet, na malom prostoru sve je mnogo vidljivije i ta vas izloženost čini ranjivim. Pokušao sam od trinaest zasebnih naslova složiti voz koji će se zaustavljati tek povremeno, da iznova propita smisao putovanja, samo da bi odmah nastavio dalje. U neistraženo.

Da li je bilo teško izbjeći pretenciozna eksperimentisanja sa jezikom?

 

- Pisao sam onako kako sam naučio, a na stil su utjecali mnogi autori, film, muzika. Smatram da je u 21. stoljeću suptilnost pripovijedanja presudna za prozu. S druge strane, nedostaje tematske subverzivnosti. Ujedno, mnogi autori guraju lične stavove i ideologije, koji bi po njihovom mišljenju mogli i trebali mijenjati svijet u plamenu. Književnost nije dužna ništa promijeniti, pa ni samog čitatelja. Ona je krajnje individualna stvar, kako je to rekao Gombrowicz. Znao sam jedino da ovu knjigu ne smijem iznevjeriti i podrediti egu, kao što sam već mnogo toga za života.

Rekla bih da u naratoru imamo jasnu sliku turističkog vodiča, ali i ponešto od obrisa flâneura.

 

- Nakon osam godina u turizmu kod kuće, zasitio sam se stranaca. Rekao bih da sam u jednom trenutku postao kultur-rasista ili sam barem pravio takve komentare. Bilo je iscrpljujuće svakodnevno izlagati svoju ličnost i intimu, ratnu pornografiju i traume. Ljudi su dolazili da ogriju duše, a ja sam im za određenu cijenu bespoštedno davao ono po šta su došli. Mostar je bio urbana sredina koja je prošla kroz urbicid u ratu i nakon njega. Ono što ga je činilo gradom, davno je uništeno.

Sagorio u šetnjama

 

U Belgiji sam se opet učio posmatranju jer sam sagorio u šetnjama, jesenje i zimske dane provodio cugajući u stanovima. Dopuštao sam sebi da zađem mnogo dublje od sadržaja na razglednicama. Zanimala me je utroba, ti slabašni, manje vidljivi tajni centri gdje se okupljaju rubni likovi i aktivnosti se odvijaju daleko od nadzora. Iako sam gradsko dijete, uvijek sam bježao prema periferiji. Znao sam dugo izbivati, tražiti ono što je Nisvet Džanko ostavio u arhivu “Pozitivne geografije”. Otuda i flanerski obrisi i želja za lutanjem.

”Putnik bez jasne budućnosti, u pjeni od piva koja je hlapila i spuštala me na dno boce.” Je li u tome sažeto Vaše iskustvo izbivanja i kako o sebi mislite kada ste “kući”?

 

- U toj rečenici ogleda se neizvjesnost koja se kotrlja iz svih pravaca svijeta. Iako uređena zemlja, ma šta to značilo, Belgija naratoru ne predstavlja utočište, niti sklonište od besmisla koji ga okružuje. U trezvenim trenucima on dolazi u sukob sa samim sobom jer putovanje na koje se otisnuo nije pružilo nikakve odgovore, a možda ih on nije ni tražio. Svi želimo upravljati sadašnjošću i održati je stabilnom, jer iskorak u budućnost donosi goleme emotivne proporcije. Skoro smo postali nesposobni zamisliti budućnost jer smo zarobljeni u tehnološkom kavezu, umireni s ovdje i sada. Alegorijski motiv lutanja uspostavlja promjene u osjetljivosti na svijet koji treba biti zabilježen, dok je kuća tamo gdje vidim sebe od prije pet godina. I mrzim tu osobu jednako koliko mi i nedostaje.

Da li ste uvijek bili svjesni da pišete priče koje nisu književna fikcija, već Vaše vlastito iskustvo?

 

- Priče su fikcija jednako koliko su moje vlastito iskustvo. U nekoliko navrata tekst skoro zalazi u fantazmu, ali me niko ne može razuvjeriti da te slike nisu moguće. Potaknut psihodeličnim iskustvima, pisao sam ono što sam zaista vidio u većim dometima svijesti. Nisam mijenjao imena stvarnih likova niti skrivao svoju intimu. Jasno sam vidio sebe u svijetu koji sam stvarao, tačnije, prenosio ga u narativ. Iz različitih sfera, iskustvo srasta s fikcijom i daje novu dimenziju teksta.

U zbirci čitamo i o Vašim spisateljskim blokadama, “rečenici koja se nije imala za šta uhvatiti.” Kako prevazilazite te krize i koliko su česte?

 

- Krize su izgovor za lijenost, mada postoje dani kada gledam u ekran i odustajem. Također, pišem u poluležećem položaju i mislim da sam sve priče napisao tako, što puno govori o mojoj ugrobljenosti. Uvijek se pokrenem kroz čitanje. Kada završim knjigu, ne mogu osjećati nikakvu zavist, već zahvalnost što me autor pustio u svoj svijet i natjerao da pišem svoje. Inspiracija počiva na čitalačkoj marljivosti i želji da se ego stavi u podređenu poziciju.

Zbirka je u vrlo kratkom periodu objavljena, prvo u Hrvatskoj, zatim u Bosni i Hercegovini, a uskoro će imati i svoje srbijansko izdanje. Koji su najveći izdavački izazovi za književnike/ce?

 

- Iznenađen sam s tri velika izdavača u tri države. Knjiga sada živi svoj regionalni život. Izazovi su promovisati knjigu, učiniti je vidljivom i strpljivo čekati reakcije na nju, ali i biti prisutan u književnim krugovima i kulturnoj sferi.

Sam na kreativnom putu

 

Festivali, književne večeri i rezidencije od kojih mnogi autori i žive jer je novca u književnosti uvijek malo. Kultura i potpore ministarstava u BiH su svedene na milost i nemilost političke klime, pa je autor danas većinom sam na svom kreativnom putu.

Kakvo Vam je bilo iskustvo rada na knjizi sa urednicama?

 

- Sretan sam što sam imao mogućnost raditi sa Senkom Marić i Vanjom Kulaš, urednicama koje su u svakom trenutku znale šta rade. Dugo mi je trebalo da prihvatim sugestije jer sam uvijek imao problema s autoritetima. Senka Marić je imala strpljenja proći kroz zbirku dva puta zajedno sa mnom i tehnički objasniti zašto se moram odreći mnogih dijelova teksta. Prolazeći različite faze, usporedio sam prvi i finalni draft. Shvatio da su to skoro dvije različite knjige i da je vrijeme presudno. Urednik je tu da usmjeri autora i pažljivo ga sasluša. Opet, kako kaže Dovlatov, lošem piscu ni najbolji urednik ne može pomoći. Nažalost, na mnoge uredničke pozicije postavljeni su mediokriteti i zato je produkcija književnosti ovakva. Jedni u tisak guraju rukopisni azbest, drugi zbog manjka znanja i vremena nisu dovoljno posvećeni tekstu. Književnost pati od sujete, kompleksa, a ponajviše od dodvoravanja.

Urednik ste regionalnog književnog portala strane.ba. Postoji li neka poveznica novije generacije autora/autorica?

 

- Trudim se biti profesionalni čitatelj, u smislu biti posvećen svemu što treba završiti na portalu. Njegova osnovna svrha je promocija dobre književnosti i platforma za mlađe autore. Iako ne stignem pročitati sve otisnuto, bitno mi je znati za nove naslove nadolazećih ili etabliranih autora. Izdavačka buka je danas golema, mnoge odlične knjige prođu ispod radara, dok se dobrim marketingom progura i ono osrednje. Ovdje se i dalje piše o ratu i njegovim posljedicama. On je uz emigraciju postao neodvojiv od naše savremene književnosti. Novije generacije, barem u poeziji, previše nalikuju jedna drugima. Poezija je mnogo više od pukog slaganja stihova. Jezik i osjećaj, odgovor na iskustvo i njegov oblikovani izraz. Poezija je također prisutnija od proze, tako da je produkcija romana, barem u BiH, mršava.