Slađana Nina Perković, književnica: Vjerujem u kulturu otvorenosti, razmjene i solidarnosti
Perković: Književnost nije politički pamflet, pa svaka književnost koja teži da to bude, neminovno nije dobra književnost/FOTO: Dalibor Samac/
Koliko je nominacija za Nagradu Evropske unije za književnost doprinijela Vašem etabliranju na kulturnoj i književnoj sceni?
- Ono najvažnije što se desilo zahvaljujući nagradi Evropske unije za književnost je to što je moj roman “U jarku” dobio novu šansu da dođe do čitalaca. Izašao je u martu 2020. godine, na samom početku pandemije, kada je sve bilo zatvoreno, pa čak i knjižare i biblioteke. Ova nagrada ga je ponovo stavila pod svjetla reflektora i osigurala mu prevode na više stranih jezika.
Govorimo o Evropskoj nagradi, pa je moje sljedeće pitanje vezano za evropejstvo. Šta mislite o evropskim kulturnim vrijednostima danas? Živimo li sumrak evropejstva?
- Slušajte, čovjek uvijek misli da živi u sumraku nečega. Stvari se neminovno mijenjaju i to su činjenice. Evropa danas podiže zidove oko svojih granica koliko god ona to ne želi priznati, ali zidovi malo šta i koga mogu zaustaviti.
Izgubili smo povjerenje
Vjerujem u kulturu otvorenosti, razmjene i solidarnosti. Da li je Evropa dovoljno snažna i sposobna za takvo šta, nisam sigurna.
Vaš roman “U jarku” bio je jedan od kandidata i za NIN-ovu nagradu 2021. U svijetu, književne nagrade znatno utiču na prodaju knjiga i na književnu relevantnost autora/ce. Kakav je doprinos književnih nagrada u Bosni i Hercegovini, ali i u regiji?
- Tiraži knjiga u Bosni i Hercegovini, ali i u regiji, nisu veliki, tržište nam je malo, siromašno i nezainteresovano. Možemo misliti šta hoćemo o književnim nagradama, ali činjenica je da one pomažu da što veći broj ljudi čuje za jednu knjigu i da se odluči da je kupi i pročita. Mnogo poznanika mi je javilo da je nabavilo moj roman tek kada je ušao u širi izbor za NIN-ovu nagradu. Kao da nije dovoljno što sam napisala i objavila roman, trebala im je i potvrda žirija, kao vrhovnog organizma da to nečemu i vrijedi i da neće protraćiti svoj novac.
Problem književnih nagrada je i u njihovoj slaboj percepciji u javnosti. Ko su glavni krivci za takav tretman?
- Valjda smo izgubili povjerenje u sve institucije, pa onda i u književne nagrade. Mada, brojnost književnih nagrada i rukopisa koju stižu na razne konkurse govore baš kontra ovoj tezi. Ne znam koliko ljudi u regionu čitaju, ali svakako vole puno da pišu.
Rodni nesklad prisutan je na regionalnoj književnoj sceni i u nagrađivačkoj praksi. Šta vidite kao potencijalne razloge da je književnost koju pišu žene tako rijetko nagrađivana?
- Ne vjerujem da žene manje kvalitetno pišu ili da ih ima manje koje se bave pisanjem. Problem je, sigurna sam, u nečemu drugome. U Francuskoj, na primjer, postoji jedna takva nagrada. Zove se Femina i osnovana je početkom 20. vijeka kao opozicija nagradi Goncourt za koju su smatrali da je mizogina. Specifičnost ove nagrade je to da su u žiriju isključivo žene. Naravno, među dobitnicima te književne nagrade ima i muškaraca. Dakle – potrebno nam je više žena u žirijima književnih nagrada!
U obrazloženju Vaše kandidature stoji: “U romanu su precizno oslikane bh. poslijeratna i postsocijalistička bijeda, provincijske zablude i patrijarhalni način razmišljanja, koji ograničava ili čak potpuno eliminira prostore individualne slobode”. Koji sve događaji inspirišu i potiču Vaš književni nerv?
- Odrasla sam u velikoj socijalističkoj zgradi sagrađenoj šezdesetih godina. To jedno pravo vertikalno selo je mjesto koje je inspirisalo mnoge moje likove, naročito ženske u zbirci priča “Kuhanje”. S druge strane, ideju da napišem “U jarku” dobila sam jednog ljeta tokom road-tripa po Bosni i Hercegovini. Sve što se desilo na tom putovanju, bilo je toliko nevjerovatno da sam ga jednostavno morala pretočiti u priču. Dok nisam otišla živjeti u inostranstvo, naš način života i funkcionisanja mi je bio sasvim normalan, nisam tu vidjela ništa čudno. Tek odmakom od svega sam shvatila u kakvom svijetu živimo. Cijela ova država je kao kulisa nekog suludog autorskog filma.
Vaš stil u romanu sazdan je od humora i od kritičkog, ironijskog, pa i grotesknog propitivanja. Koliko je ironijski diskurs prikladan za sagledavanje balkanskog mentaliteta i svih njegovih posljedica?
- To je jedini način na koji mogu da pišem o nama i našem mentalitetu. Mada su mi mnogi javljali da su se dobro ismijali čitajući moj roman, on nije nimalo smiješan. I to je upravo ono kako nas vidim, dobro se zezamo, ali na kraju nam ipak ostane gorak osjećaj.
Koliko je Vaše obrazovanje, novinarstvo i politička komunikacija uticalo na Vašu književnost?
- Ne znam koliko je novinarstvo uticalo na moju književnost. Prije da mi je smetalo, jer novinarski tekstovi imaju svoju logiku i način na koji se pišu i funkcionišu. Kada sam počela pisati priče, trebalo mi je neko vrijeme da se opustim.
Škrta na pridjevima
Na moje pisanje su najviše, mislim, uticali filmovi. Možda se to može i primijetiti prilikom čitanja mojih priča i romana. Jako volim koristiti dijaloge, a veoma sam škrta na pridjevima.
Jesu li u književnosti važnije politički angažovane teme ili one univerzalne? Šta mislite da se od književnice danas očekuje na tom polju?
- Književnost nije politički pamflet, pa svaka književnost koja teži da to bude neminovno nije dobra književnost.
Kakav je položaj autora/ica mlađe generacije danas? Kako biste opisali situaciju u izdavaštvu? Da li je teško naći izdavača? Je li bilo lakše naći izdavača za zbirku priča ili za roman?
- Imala sam dosta sreće kada je u pitanju pronalaženje izdavača. Napisala sam prve priče, za koje nisam znala koliko vrijede, da li uopšte mogu biti objavljene, a onda mi je prijateljica rekla za izdavačku kuću Imprimatur u Banjaluci koja je tek počinjala sa radom i tako je sve počelo. Moj izdavač i ja smo zajedno rasli i sazrijevali, i danas radimo na našoj zajedničkoj trećoj knjizi. Ali ovaj moj slučaj je, prije svega, izuzetak od pravila. Naći izdavača, naročito mladom i nepoznatom autoru je gotovo nemoguća misija. Kao što sam već rekla, tržište je malo, a novca za književnost slabo ima. Naći izdavača koji vam vjeruje i koji je spreman uložiti vrijeme i novac u vaš rukopis nije nimalo jednostavno.
