Senka Marić, književnica: Važno je da ispričamo “žensku stranu svijeta”
I u novom romanu, kao i u iznimno uspješnom prvijencu “Kintsugi tijela” autorica se u najkraćem bavi ženskim iskustvom i okoštalim patrijarhatom, ovoga puta vodeći dijalog sa pretkinjama, u želji da nam se nametnuti obrasci ponašanja ženama u prošlosti ne ponavljaju u sadašnjosti.
Iza “Kintsugi tijela” su brojni prevodi i nagrada “Meša Selimović”, a pred čitalačkom publikom “Gravitacija” je uzbudljivo iskustvo ponovnog susreta sa izbrušenim stilom i nesvakidašnjom formom autorice koja ne propušta priliku da se bavi temama koje nas se tiču.
U pogovoru romana Srđan Srdić, njegov urednik, piše kako će glavna junakinja izroniti “kao plemeniti putokaz za svoju kćerku, za sve žene koje dolaze i koje nisu mogle da dobiju potresniju posvetu od ovog romana”. Koliko Vam je važno unutar ovo malo prostora koje su žene u književnosti izborile za sebe da i teme kojima se bavite budu posvećene ženskom iskustvu?
- U procesu rada to mi nije osviješteno. Ne prilazim pisanju s tom namjerom. Pišem o onome što mi je privatno najvažnije, o čemu razmišljam i šta pokušavam da sagledam. Tu se radi o potrebi da razumijem svijet i sebe u njemu. Da pronađem odgovore na pitanja koja me privatno zaokupljuju. To nastojanje se prelijeva u tekst i postaje nužno ženska priča, jer je to jedina vizura kroz koju ja mogu da posmatram svijet. Ne zanima me pisanje fikcije koja je potpuno odmaknuta od mene. Naravno da je ono što pišem fikcionalizirano, roman o kojem govorimo jeste fikcija, ali emocija, pitanja koja kroz njega pokušavam postaviti vrlo su lična.
Sve slobodnije i otvorenije
Naravno, vjerujem da je važno da žene pišu sebe. Da ispričamo “žensku stranu svijeta”. U ukupnom korpusu književnosti nedovoljno je takvih tekstova. Uvjerena sam da dolazi vrijeme kada će spisateljice sve slobodnije i otvorenije govoriti o ženskom iskustvu. Postoji mnogo neizrečenog, neispričanog i sigurna sam da po pitanju književnosti koju pišu žene dolazi vrlo uzbudljivo vrijeme.
Život centralne junakinje “Gravitacija” obilježen je životima i iskustvom nena uz koje odrasta, jedne s energijom koja može pomjeriti planine i druge, melanholične, ogrnute svojom tugom. Pošto ovaj prvi primjer (možda ne u tako radikalnom obliku) češće srećemo kod balkanskih žena te generacije koje su navikle da radom sve pobjeđuju, da li je uronjenost u sevdah druge nene, Đulse, i zaogrnutost tugom jedna vrsta nesvjesne pobune ili ona nije ni mogla drugačije?
- Čini mi se da Đulsa i Hiba predstavljaju dva modusa postojanja žene u patrijarhalnom društvu. Možeš se boriti ili odustati. Hiba se borila, ne bih rekla za promjenu, borila se za smisao. Insistirala na mogućnosti uspostavljanja smisla i u takvom životu. Đulsa je odustala, ostala nepomična. Zanimljivo je da okvir ostaje isti. Svijet se ne mijenja. Mijenja se jedino količina učinjenih pokreta u tom prostoru i, pretpostavljam, uvjerenje o sebi, onome što jesmo i ko jesmo. Sve drugo ostaje isto. U tom smislu moguće je posmatrati Đulsino nedjelovanje, statičnost kao na pobunu.
Drugo lice u kojem je ispisan prethodni roman “Kintsugi tijela” bilo je jako važno za ukupnu atmosferu i strukturu priče, jednako kao što je u “Gravitacijama” bilo važno naći formu kroz koju će se čuti glasovi pretkinja. Koliko je bilo teško pronaći način i kako biste objasnili postupak?
- Jako dugo sam radila na ovom romanu. Postojale su prethodne verzije koje imaju malo zajedničkog s onim kako ovaj roman izgleda danas. Bilo je potrebno da ispišem sve te pozadinske priče, prvenstveno onu o Đulsinom životu, da bih zaista mogla da osjetim likove i omogućim im da dođu do sopstvenih glasova, koji će zvučati autentično. Roman je u određenoj mjeri zasnovan na ličnostima moje dvije nene. S tim da je Đulsa zadržala vlastito ime i ključni događaj koji je napravio preokret u njenom životu. Ali u smislu njenog unutarnjeg glasa, koji se javlja kao druga pripovjedačica u romanu, tu sam morala da tražim na drugim mjestima. Prisjećala sam se žena koje su kroz moje odrastanje okruživale moje nene. Radilo se o vrlo iscrpnom propitivanju i ispisivanju koje je u konačnici dovelo do njihovih glasova koji mi se čine uvjerljivim. Glavnu naratorku, Miku, ženu od četrdesetak godina bilo je mnogo lakše napisati, jer smo generacijski bliske. Mislim da je, u trenutku kada sam zaista čula njihove glasove, roman počeo da se slaže i zaokružuje.
U patrijarhalnoj kulturi uvijek, a posebno nekada kada žene nisu imale elementarna prava na životne izbore, život bi se svodio na preživljavanje, kakav je bio Đulsin slučaj. Koliko je važno da kroz pisanje, a i općenito, propitamo iskustva pretkinja, kako se taj obrazac, u nešto savremenijem obliku, nama ne bi danas ponavljao?
- Vjerujem da je to jako važno. Ako spoznamo odakle dolazimo, imamo mogućnost sagledati gdje idemo. Naravno da postoje generacijske promjene, svako vrijeme nosi svoje, ali sve što dolazi oslanja se na nešto, ne nastaje ni iz čega. Iskustva naših nena i majki jesu prostori u kojima možemo početi tražiti odgovore. S tim da vjerujem da je potrebno krenuti i dalje u historiju. Vratiti se na sami početak, do mitskih žena. Kada krenemo od te tačke, poražavajuće je koliko malo se promijenilo. Ono vanjsko, što bismo mogli nazvati okvirom, naravno jeste, pozicija žene prije, recimo, sto godina i danas u društvu je značajno drugačija, ali čini mi se da u unutarnjem, intimnom smislu malo toga jeste promijenjeno. I dalje postoje ograde, granice, jasno definisan prostor koji nam je namijenjen, kao da je patrijarhat jedan vrlo otporan živi organizam, koji mijenja svoj oblik kameleonski, ali zadržava svoju osnovu.
Nasuprot Đulsi koja je tipična žrtva patrijarhata stoji Hiba. Obje pripadaju istoj generaciji i kulturi, a način njihovog života i razmišljanja različit je kao da se nalaze u dvije epohe, na dva različita kraja svijeta. S obzirom na to da su junakinje građene po modelima iz ličnog okruženja, kako biste objasnili Hibu, zaista feministkinju, koja od adolescencije do kraja života pravi vlastite izbore uprkos okruženju i vremenu?
- Hiba jeste zamišljena kao feministkinja koja i ne zna šta feminizam znači. Ona je jaka, samouvjerena, nepopustljiva žena, koja, reklo bi se, ne pristaje na kompromise. Ali tu postoji paradoks. Naizgled opirući se, ona radi sve ono što patrijarhat od nje zahtijeva. Željela sam da se kroz tu poziciju čita pogubnost situacije. Šta god da radimo ostajemo na istom mjestu. Hiba je prihvatila sva pravila i insistirala na tome da su to njena pravila. Da je postojala drugačija opcija, ona bi je, sa svim svojim atributima, sigurno prihvatila. Ali činjenica je da stvarnost nije nudila drugu mogućnost; osim tog polariteta između Hibe i Đulse, i svih drugih žena koje su smještene negdje između ta dva pola, ali koje svojim pozicijama ne doprinose niti jednom argumentu ove priče. Hiba je našla smisao u tome da bude jaka, da se ne zaustavlja, da se udalji od emocije. S druge strane, Đulsa se prepustila emociji i ostala nepomična. Da li je Hiba živa, a Đulsa mrtva? Da li Hibin smisao ima smisla? Da li je to sve čime se život može ispuniti? Da li uopšte postoji smisao, za bilo koga? I tako dalje. Sve to su pitanja koja sam pokušala postaviti, bez namjere da dajem konačne odgovore.
”Jednom sam pitala Đulsu bi li Italija mogla biti iza te kapije. Rekla je da su tamo Gnojnice”, dio je u romanu na kom će se čitatelji/ce sigurno nasmijati. Pokazuje li nam on koliko je ne samo na relaciji Đulsa - unuka nego generalno djevojčicama, odrastajući uz žene koje najčešće nisu imale prava na snove, bila uskraćena podrška za vlastite snove?
- “Ne smij se, oplakat ćeš”. Zanimljivo je takvo ponašanje čin ljubavi, pažnje. Potreba da nas se zaštiti. Jer iz tačke gledišta naših pretkinja sreća nije moguća, postoji smo razočarenje. Zato nas žele pripremiti. Zato nam ne daju da se nadamo. Visina našeg uspona uvijek je i samo proporcionalna dubini našeg pada. Iz njihovih stvarnosti nemoguće je da rade drugačije. Nisam sigurna ni da je naša stvarnost drugačija, niti da ćemo mi biti pretjerano drugačije majke i nene. I ne mislim da je sve to vezano isključivo za djevojčice. Ne bih rekla ni da odgajamo dječake na drugi način. Valjda kulturološki vjerujemo da su snovi pogubni.
Uz dijalog sa pretkinjama, glavna junakinja prolazi kroz lične drame, kraj jedne ljubavi koja je trebala biti “perspektivna”, ali se ispostavilo da nije i početak druge koja u korijenu ima problem i podrazumijeva prepreke. Đulsa je, zbog nerealizovane ljubavi, život preživjela tako što se pravila mrtva, da li glavna junakinja, onog trenutka kada izroni, zaista odlučuje i da živi?
- Nisam sigurna. Na tom mjestu ona prestaje da sanja i da se nada. Da li je to onda početak življenja, to ne znam. Ako jeste, onda je to jedna nova Mika koja je preživjela sve ono što ovaj roman tematizira. Za mene je kraj romana otvoren i svako može da ga čita na svoj način, iz svog svjetonazora, iz svoje pozicije na liniji polariteta snova i realnosti.
Zanimljivo mi je da su Srđan Srdić i Vladimir Arsenić, moji urednici iz Partizanske knjige, izdavačke kuće iz Srbije, gdje roman prvo i izlazi, pišući pogovor, istakli da izranjanjem Mika počinje da živi. Zanima me da li će to generalno biti muško čitanje, i da li će žene čitati drugačije, ili to sve zajedno nema nikakve veze s tim da li smo muškarci ili žene, nego isključivo s našim odnosom prema stvarnosti.
”Još mi fali kakav čičomrda da me zajebava”, odgovor je Hibin na pitanje što se ne uda nakon smrti supruga iako je bilo zainteresovanih. Je li ovo literarni doprinos korekcijama u vaspitanju današnjih djevojčica, jer su nas premalo učili o tome da je biti sama ok, trajno ili nakon prekida neke veze ili smrti supruga kao što je to Hibin slučaj?
- Mislim da je ta vrsta gorčine, ako ćemo to tako nazvati, tipična za žene koje su ostale same. Ne mislim, naravno, da se gorčina ogleda u tome da žele biti same, nego u činjenici da ne postoji vjera da partnerski odnos može biti dobar, zadovoljavajući, sretan. Kroz roman se između ostalog bavim pitanjem kako možemo znati šta je istina, šta je ispravan put, kako znati kako treba živjeti. Kada saberemo sve postojeće obrasce i primjere, ne postoji pravac koji se čini pouzdan. S pozicijom Mike, naše savremenice, željela sam propitati kako žena živi sama.
Kao iskonska ljudska potreba
Da li to podrazumijeva odustajanje od potrebe za partnerstvom, za iskrenom i potpunom ljubavlju, za strašću, kao iskonskom ljudskom potrebom. Možda je ono što Mika želi nerealno i neostvarljivo. To je još jedno pitanje na koje nemam odgovor, ali činilo mi se važnim postaviti ga. Moguće je da se nakon izranjanja za Miku otvara nova dimenzija, gdje je moguće pomiriti sve ono što joj se čini nepomirljivo. Dobro bi bilo da su Srđan i Vlada u pravu. Možda je samo potrebno raskrstiti s prošlošću. Odrasti. Kroz roman se pojavljuju i horovi žena, koji su parodija grčkih horova, čija bi uloga bila da upozore na mjeru, iskažu ono što je istina i dozvoljeno. Horove žena u romanu niko ne razumije, jezik je stran, nepoznat. Kroz sve iskustvo nismo uspjele ništa jedna drugu naučiti, a ne postoji drugo mjesto na kojem bismo mogle tražiti odgovore.
Korona koja nam je zaustavila živote uticala je djelimično i na život prethodnog romana “Kintsugi tijela”, iako se do pandemije stigao “naputovati”, ali ne sumnjam da bi toga bilo još. Koliko je do sada bilo prevoda i kako uz nagradu “Meša Selimović” i ostale uspjehe poput iznimnog uspjeha u Srbiji s ove vremenske distance gledate na njegov “put”?
- Mislim da je “Kintsugi”, s obzirom na okolnosti, doživio jako dobar uspjeh. O njemu se puno govorilo i pisalo. Ne znam da li bi, i na koji način, stvari bile drugačije da je stvarnost zadnju godinu i po bila drugačija. Vjerujem da bi bilo više putovanja, predstavljanja. Dosta planiranog je otkazano. Ali ukupno, ja sam zadovoljna. Dogovoreni su mnogi prevodi, ruski i slovenački su već izašli. Uskoro će mađarski i njemački, zatim španski i engleski, a posebno me je obradovalo što će roman u toku naredne godine izaći u Meksiku i biti dostupan u skoro svim zemljama Južne Amerike.
”Kintsugi tijela” i “Gravitacije” dvije su veoma važne lične priče, je li prerano za pitanje kakva će biti treća?
- Vrtim dosta toga po glavi, ali još je prerano govoriti o tome.
