Selma Spahić o predstavi "Bazen": Htjela sam da djeca mogu dotaći scenografiju i lutke
I ove godine Festival MESS unutar svog programa realizuje poseban segment posvećen najmlađoj publici - Mali MESS. Sa četiri predstave na repertoaru i jednom edukativnom radionicom za djecu, Mali MESS i ove godine pronosi važne poruke o inkluziji, toleranciji, ali i problemima današnjih mališana.
- Koliko je važno da Festival MESS bude refleksija društva u kojem živimo, a ovogodišnjim programom smo ponovo potvrdili zašto je ovaj festival drugačiji od ostalih festivala, toliko je Mali MESS važan da preispitamo sve probleme naših najmlađih i koliko zapravo teatar može pomoći kao odgojna metoda i učenje o bitnim temama, poput inkluzije, bullinga i strahova sa kojim se susreću, kaže o ovom programu Nihad Kreševljaković, direktor MESS festivala.
Suptilna i lijepa knjiga
U okviru ovogodišnjeg programa premijerno će biti odigrana i predstava “Bazen”, proslavljene regionalne teatarske redateljice Selme Spahić, koja sa ovim naslovom prvi put potpisuje režiju za dječiju i lutkarsku predstavu. Predstava je realizovana u koprodukciji Pozorišta mladih i Scene MESS.
Spahić za Kun govori o izazovima, produkciji i porukama koje ovaj komad za djecu šalje publici.
U okviru ovogodišnjeg izdanja MESS-a, unutar programa Mali MESS, premijerno će biti izvedena Vaša predstava “Bazen”. Kako je nastao ovaj komad, te kako ste pristupili njegovom uprizorenju?
- Meni je “Bazen” jedna od najdražih knjiga za djecu koja nudi bezbroj mogućnosti za interpretaciju i kada su me pozvali iz Pozorišta mladih, odmah sam im predložila taj materijal. Knjiga je izrazito suptilna i lijepa, možete se na jednoj stranici zaustaviti i analizirati je jako dugo, stvarati svoje priče.
Radi se o dječaku koji dođe na prebučan i pretrpan bazen u kojem ne može da nađe svoj prostor, niti da se uklopi, zbog čega odluči da zaroni i tamo otkriva fantastičan svijet i nalazi prijateljstvo.
Zašto Vam je baš ovaj tekst JiHyeon Lee bio u fokusu, šta nam on govori?
- Zapravo se ne radi o tekstu, nego o slikovnici koja nema riječi. Autorica ilustracijama priča cijelu priču, koje smo se mi dosta držali, naravno uz razvoj situacija kroz koje dječak prolazi na putu kroz dubine bazena i mašte. Slikovnica je izrazito nježna i suptilna, a mi smo se bavili, pored ostalog, i temom suočavanja sa strahom od nepoznatog, tako da predstava ima razne zaplete, dječak prođe kroz strah, napuštanje ili odbijanje, ali i zbližavanje, nježnost i ljubav.
Ovo je Vaša prva režija posvećena djeci, koliko Vam je ovo bio izazovan proces i na šta ste obratili pažnju?
- Htjela sam da predstava djeci i odraslima bude iskustvo u koje urone, da mogu da dotaknu scenografiju i lutke, da su im glumci i glumice jako blizu, da mogu da budu dio svijeta koji gledaju, u doslovnom smislu. Bilo mi je važno da im je iskustvo trodimenzionalno, da aktiviramo što više čula.
Proces je bio izazovan utoliko što je ovo moj prvi susret sa lutkarskom režijom, koja je vještina za sebe, kao što je i animacija lutaka. Svima nam je trebalo vremena i strpljenja, ali sam srećom imala divan glumački ansambl i saradnike/ce, tako da mi je rad na “Bazenu” jedan od najljepših procesa.
Po čemu se režija predstave za djecu razlikuje u smislu onoga što su okviri teatra za odrasle?
- Osjećala sam mnogo veću odgovornost. Imali smo nekoliko susreta sa publikom do sada, jer smo zbog specifičnosti postavke morali testirati kako publika reaguje i koji je kapacitet gledališta.
Maštovitost lutkarstva
Nakon toga, mnogo sam razgovarala sa djecom i slušala šta imaju da nam kažu. Trudila sam se da usvojimo sve na što bi nam skrenuli pažnju. Neprocjenjivo mi je to iskustvo.
“Bazen” uključuje i segment lutkarskog teatra, kako vidite ulogu lutaka u ovom komadu?
- Ohrabrila sam se da probam ući u svijet lutkarstva, jer mi je oduvijek bio fascinantan. Imam duboko poštovanje za nesebičnost, posvećenost, fokus i maštovitost koja je u lutkarstvu izrazito specifična. Sva bića iz naše mašte u “Bazenu” su lutke, a animiraju ih Sanin Milavić, Nikolina Vujić, Irma Alimanović, Aida Bukva i Edin Avdagić. Dječaka i djevojčicu igraju Mak Čengić i Nadine Mičić.
Kako percipirate ulogu teatra u životu najmlađih, koliko on može doprinijeti sigurnom odrastanju koje potiče na kreativnost i kritičnost?
- Pozorište je izuzetno snažno polje za razvoj kritičkog mišljenja i kreativnosti, kao uostalom i sve druge umjetnosti kojima su djeca izložena. Meni je fascinantno da u vremenu kratkog raspona pažnje, u kojem su djeca izložena ekranima i sadržajima koji se izrazito brzo mijenjaju, videoigricama koje su dizajnirane i razvijene do savršenstva, a opet često izolirajuće, pozorište postaje prostorom gdje je vrijeme drugačije, gdje vježbamo mir i prisustvo u zajednici. U tome vidim ogromnu moć i pozitivan utjecaj teatra.
