Sarajevo Theatre Showcase: Nigdje kao u kazalištu misao ne putuje brže, nigdje se osjećaji ne doživljavaju dublje, potpunije

Kako otvoriti nove prostore artističkog i produkcijskog rasta u teatru? Kako podijeliti ono što stvaramo u regionu i kako potaknuti znatiželju kod drugih da surađuju sa nama u pozorišnim projektima, idejama, promišljanjima? Gdje su u tome naše originalne ideje i umjetničke vizije, kako se krećemo unutar i van regionalnih granica kada je kazalište u pitanju?

Imaginacija i odgovornost

To su samo neka od ključnih pitanja koja je pred sebe postavio organizacioni odbor prvog izdanja Sarajevo Theatre Showcase (Maja Salkić, Ishak Jaliman, Andrej Nosov), kada je, još prije dvije godine, zamislio taj projekt. A u suštini, uvijek se mislilo na to kako povezati naša društva na ovom prostoru, naše kulture, naše jezike i, naravno, kazališnu praksu. Pri čemu bi se sve zasnovalo na dijalogu, na to da se širom otvore vrata različitim glasovima i praksama, da se povežu mladost i iskustvo, imaginacija i odgovornost.

Kako otvoriti nove prostore artističkog i produkcijskog rasta u teatru?

Netom završeni Sarajevo Theatre Showcase (12 - 14. IX), održan na više lokacija u Sarajevu kroz nekoliko temeljnih segmenata: program kazališnih predstava, theatre market, industry pitch, atelier, rezidencija, scenski razgovori i green lab – pokazao je kako se to u praksi može izvesti. Izbor predstava iz regiona, ukupno pet plus jedna iz grada domaćina, novi dramski tekstovi od kojih su četiri odabrana za javno čitanje, razgovori o kritici – ono je što se moglo vidjeti i čuti tokom ta tri dana i dalo naslutiti gdje se sve mogu otvarati prozori i novi putevi ka teatru bez granica, pozorištu budućnosti. Jer, kako se moglo čuti, nigdje kao u kazalištu misao ne putuje brže, nigdje se osjećaji ne doživljavaju dublje, potpunije.

Partneri čitavog tog poduhvata, koji je u Sarajevu protekli vikend okupio više desetina mladih ljudi posvećenih teatru – glumaca, redatelja, dramaturga, pisaca, kritičara, producenata koji djeluju na ovim našim prostorima su: Sarajevski ratni teatar, beogradski Heartefact, Kazalište Ulysses, sarajevski realstage PARA film & teatar, Norveška i talijanska kulturna asocijacija Binario Vivo.

Kada je riječ o programu kazališnih predstava, prijavljeno je njih više od 60, a izabrano je ukupno šest prikazanih ta tri dana. No, to ne znači da su jedine mogle biti odabrane. Selekcijska komisija (Beka Vučo i Ulricha Johnson) naglašava da ih je bilo još barem tucet koje su ispunjavale kriterije za takvu jednu internacionalnu prezentaciju koja, prije svega, priziva već spomenuti dijalog: između lokalnog i međunarodnog, institucionalnog i nezavisnog, alternativnog teatra, između onog što je naša najskrivenija intima i onog društvenog, odnosno političkog, u svijetu u kojem živimo.

Program Atelier čija je osnovna namjena prikazati put kako se od ideje o predstavi dolazi do konkretne predstave na pozornici, bavi se, dakle, novim mladim dramskim piscima i spisateljicama, odnosno njihovim tekstovima, novim dramama koje se pišu u regionu. Čak 56 autora i autorica prijavilo se svojim uracima za prvi Atelier, odabrano je 19, što je sve rezultiralo sa 18 novih dramskih tekstova, od kojih su četiri odabrana za javno čitanje tokom Sarajevo Theatre Showcase.

Sve se odvijalo pod paskom četiri mentora, renomirana su to imena kazališne umjetnosti: dramski pisac Ivor Martinić, spisateljice Maria Milisavljević i Biljana Srbljanović te dramatičar i dramaturg Bernhard Studlar iz Austrije. Asja Krsmanović Imamović, voditeljica programa Atelier, zaključuje: “Novi glasovi su tu. Oni su urgentni, relevantni, ispunjavaju ih vrijedne priče koje upravo traže da ih se čuje. Preostaje, naravno, da pozorišta otvore svoja vrata, pristanu na rizik da pristupe nečemu novom i nepoznatom, postave ih na scenu i daju tako tim glasovima šansu koju tako dugo očekuju, ali i zaslužuju”.

Komad “Podroom” mladoga dramatičara Armina Behrema

Represivne strukture društva

Kada je riječ o programu Rezidencije, ostvarene su ukupno tri: onu za redatelje vodila je kazališna redateljica Selma Spahić, producente je pratio pozorišni producent Branislav Cerović, a rezidenciju za pozorišne kritičare preuzela je na sebe Natasha Tripney, književnica, kazališna kritičarka locirana u Londonu i Beogradu. Ono što je, mislim, bilo najatraktivnije – program je kazališnih predstava koje su izvedene tokom prvog Sarajevo Theatre Showcasea, ukupno njih šest.

Prva predstava stigla je iz Bitef Teatra iz Beograda, naslovljena je “Samoubojstvo kao društvena činjenica”, koncept, režiju, scenografiju i kostim potpisuje Ana Janković. Dramaturginja je Anja Bilanović, igra Iva Ilinčić, a glazbu je skladao i izvodi Marko Vesić. Sve počinje vrlo tradicionalno i poznato: mlada žena vraća se sa svakodnevnog, rutinskog posla kući, obavlja uhodane domaćinske poslove i uobičajene radnje – priprema i kuha obrok, odlazi u kupaonicu i tamo obavlja ono primjereno tom prostoru, umiva se i pere zube, vraća se u drugi dio stana, stavlja cvijeće u vazu, prati neki program na internetskim platformama, puši, skida se i liježe u krevet – a onda neočekivani preokret, počini samoubojstvo.

Potom se sve preobražava, kreće predstava nekim novim tokom, iščašenim i nadnaravnim, pojavljuje se i slika-portret Dostojevskog, jedna rečenica što je čujemo kao da sadrži bit predstave: “... sve je samo u tvojoj glavi, to je pitanje perspektive...” Autorice Ana Janković i Anja Bilanović zapisuju u programskoj knjižici predstave: “... Ono što nas vuče prema ivici, nije slabost pojedinca, već moćan sistem koji nas oblikuje. Samoubojstvo u ovoj predstavi nije metafora individualne patnje, već radikalni čin koji odražava represivne strukture savremenog društva. U tom kontekstu, samoubojstvo nije individualni čin očaja, već radikalni čin otpora – prekid veze sa svetom koji je izgubio smisao...”

Bojana Robinson (Institut 01 Ljubljana) donosi monodramu “Mašina”, spoj ljudskog bića i četiri aparata za kisik, oni su jedini protagonisti, njihova veza i polje u kojem djeluju ono je što čini srž tog komada. Tekst i dramaturgiju potpisuje Dimitrije Kokanov.

Performans “To je moja istina, recite mi vašu” izvela je Jasna Žmak (Centar za dramsku umjetnost, Via Negativa & City of Women – Hrvatska, Slovenija). Ona je autorica i performerica, ogoljuje na sceni svoju intimu, bitne epizode svog života, uz dosta autoironije postavlja bitna pitanja o važnosti i smislu suvremene umjetničke produkcije u sferi kazališta.

Teatri Oda, Priština, donosi gotovo dokumentarističku storiju o bezumnom rastu divlje gradnje u tom gradu nakon ratnih sukoba, o nemogućnosti borbe pojedinca – konkretno jednog arhitekta – protiv građevinske mafije, borbe koja će završiti njegovim ubojstvom. Sva ta zbivanja oko njega u sredini koja ga ne priznaje i ponižava ga prizvat će u sjećanje Ibsenovog doktora Stockmanna, što i autori ne kriju. Redateljica je Bierta Neziraj, a dramaturg Jeton Neziraj. Naslov, na engleskom, glasi “PRISHTINA. The Premeditated Killing of a Dream”.

Monodrama “Mašina”

Antiratna drama

Teatar Zlatni Jelec iz Skoplja donosi svoju verziju kultne antiratne i ekspresionističke drame “Hinkemann” Ernsta Tollera iz treće decenije prošloga stoljeća, u adaptaciji i režiji Tamare Stojanovske. Prijevod i novi, dopisani tekst također je njen doprinos uz sudjelovanje Bobana Aleksoskog, ujedno i jednog od glumaca u predstavi. Tu surovu i mračnu priču o povratniku iz rata, invalidu kojega pretvaraju u cirkusku nakazu što živim štakorima otkida zubima glave, taj jadni, bespomoćni freak, osuđen unaprijed na poraz, u središtu je predstave što nas opominje i ukazuje na bešćutnost društva prema pojedincu. Mladi glumački kolektiv skopskog Teatra Zlatni Jelec (Boban Aleksoski, Nadica Petrova, Filip Hristovski, Ane Blažovski, Leonida Gulevska i Branko Mihajloski) igra je srčano, strastveno i sa punom uživljenošću u Tollerov komad.

Domaći, bosanskohercegovački teatar predstavio je SARTR/Realstage komadom “Podroom” mladoga dramatičara Armina Behrema u režiji Ajle Bešić. Behrem potpisuje i dramaturgiju, kompozitor je Mirza Rahmanović-Indigo, scenografkinja Adisa Vetriš Selimović, kostimografkinja Lejla Hodžić, koreografkinja Amila Terić, a igraju: Faruk Hajdarević, Anastasija Dunjić, Dino Sarija i Edin Koja Avdagić. Suvremeni je to dramski tekst uronjen u svakodnevicu odrastanja mladih ljudi danas, uključujući temu homoseksualnosti i ljubavne čežnje, na prekretnici života, sa svim svojim sumnjama, dvojbama i izazovima koji ih prate.

Dramska priča podijeljena je u 19 zaokruženih cjelina/fragmenata, duh predstave može se iščitati iz jedne od polušaljivih, poluozbiljnih replika: “...Svi se pravimo kao da se tu noć ništa nije desilo. Jer tako to ide ovdje – nešto neugodno se desi i onda se svi prave da se to ustvari nikad nije desilo. Valjda ne može drugačije. Ljudi su ovdje nekako preosjetljivi na te stvari...”

Ujedno, Armin Behrem jedan je od četvoro autora, uz Janu Milivojević, Nađu Mišković i spisateljski dvojac Arma Tanović Branković/Saida Mustajbegović čije su drame odabrane za javno čitanje, pod redateljskom uputom Alena Šimića.