Roman "Sezona berbe" Magdalene Blažević: Kad fotografija postane književnost
Književnica Magdalena Blažević/Marijana Baškarad/
Zašto uvijek kada (još u najavi) čujemo da neko književno djelo za temu ima ljubav, mi pomislimo da je to još jedna patetična priča (o ostavljanju i nemogućnosti nastavka života). A zapita li se svijet (ili neko iz tog svijeta) šta je to ljubav? Kako uopće možemo definirati ljubav? Precizan odgovor na ovo pitanje ne postoji (kao ni na pitanje šta je to umjetnost), svaki čovjek će ljubav definirati na sebi svojstven način, ali možda je najbolje (i najbliže) ljubav objasnio André Breton navodeći da se ljubav ne definira, nego osjeća.
Izvesti izvan okvira
Osjeća li svijet danas ljubav ili svaki pomen ove univerzalne umjetničke teme izaziva (pod)smijeh, jer živimo u (ne)emotivnom svijetu u kojem je sve manje ljubavi, sve manje empatije, a sve više borbe za tehnološka čuda. Pa je u takvom svijetu bilo kakva priča o ljubavi (bilo kojoj vrsti ljubavi) prilično iznenađujuća. Napomenimo (još jednom) da je ljubav jedna od najznačajnijih umjetničkih tema (pa kada i ne govori nužno o partnerskim odnosima, moramo imati ljubav kao pokretač da oblikujemo umjetnost), tema koja pokreće (ili bi barem trebalo da je tako), ali danas nad svakim književnim djelom koje za temu ima ljubav strepimo da ne sklizne u patetiku. Svakako da ta opasnost postoji, i svakako da imamo niz patetičnih priča u književnosti (filmova još i više), ali vrsni književni znalac će od ljubavne priče napraviti odlično djelo koje će pomjeriti čitatelja i “izvesti” izvan okvira. Evo romana o ljubavi, ali nešto drugačijoj ljubavi od one koja ima happy end i koja prijeti patetikom. Magdalena Blažević romanom “Sezona berbe” umnogome nas razuvjerava da ljubav znači samo ljubav i da je o njoj moguće pisati bez opasnosti i skliznuća u patetiku.
Radnja romana podijeljena je u tri cjeline koje se međusobno prepliću i, na koncu, oblikuju potpunu priču: Una, Ida i Snovid i započinje riječima kojima se Una direktno obraća njemu, muškarcu, ljubavniku, onom koji je “progonitelj” i razlog njenog dolaska na mjesto otkuda je priča i počela: iz djetinjstva i porodične kuće. I na tren nam se sve čini nestvarno, kao ulazak u drugi svijet. “Umjesto u slijepu ulicu svijeta zalutala sam u bajku. Samo ti odavde mogu ispričati priču.” (Blažević 2023: 11) “Sezona berbe” bi se mogla opisati i kroz nekoliko riječi: dodir, fotografija, sjećanje, miris, zagrljaj i tišina u kojoj riječi vibriraju (bez mogućnosti da budu izgovorene) i te neizgovorene riječi su muzika koja je odredila živote protagonistica romana. Tražeći život, smisao, tražeći sebe, ali i bivšeg ljubavnika u uspomenama, u napuštenim kućama, u zaboravljenom mjestu, pretražujući ulicu, voćnjak, tražeći sebe nekadašnju na svim mjestima kroz koja prolazi, Una se zapravo iznova u njega zaljubljuje, muškarca-utvaru kojeg više (u njenom životu) nema. I dok je postojao, uslovno kazano, on se ponašao poput duha, pojavljivao bi se nakratko, ispunio poneku želju, pokrenuo strast i nestajao, ostavljajući čežnju i silnu želju da se život promijeni i iziđe iz zadatih (bračnih) okvira, jer ona, Una, učinila bi sve da budu zajedno (ostavila dotadašnji život i supruga), on ne bi učinio ništa. Tako ljubavni put dvoje ljudi ide od potpune predanosti npr. u scenama s početka u kojim dvoje postaju jedno, to je snažno lijepa erotska igra, i sve je u toj sceni, i ljubav i žudnja i strast i priroda, i sve je tako živo i snažno, a zatim nešto malo kasnije sve biva završeno, naprasno, mogli bismo kazati.
“Duboko ukorijenjeno u tvoje, moje je tijelo pupalo i cvjetalo, izduživalo se u tankim mladim granama i savijalo oko tvog dok te nije potpuno zarobilo. Više se nismo mogli odreći jedno drugog. (...)
Ne sjećam se toliko tvog zagrljaja pored otvorenih vrata taksija koliko trenutka kad me puštaš i odlaziš. Nisi se okrenuo. To je moje zadnje sjećanje na tebe.” (Blažević 2023: 29, 67)
Sablasno je mjesto u koje Una dolazi (i život bez njega za nju je sablastan) ili bolje kazati u koje se vraća nakon godina, nema ljudi, nema pomjeranja svijeta, jedini podsjetnik na život jeste veš koji se suši na nekim balkonima pokazujući da neko postoji i da se neko kreće između praznine i tišine. Odmaknuta od svijeta, ulaskom u kuću svog djetinjstva, ali i sve druge napuštene kuće u koje u romanu zalazi, Una precizno (i fotoaparatom) bilježi prošle živote i sa distance (sjetno) gleda na svijet i ono što joj se dogodilo. Kroz kuću/e, prazne ulice, kroz pričanje o njoj i njemu prepliću se i smjenjuju prošlost i sadašnjost. Na taj način fotografkinja Una i sama rezimira (kroz suočavanje sa sobom kroz sliku i riječ) sve ono što joj se dogodilo i što je propustila da se dogodi. Dubok je jaz između stvari koje jesu i onih koje bi se mogle dogoditi, koje bi zapravo trebale da budu ostvarive. Nostalgija za njima sve više je vidljiva na Uninom licu kako odmiče radnja romana. U napuštenoj kući u koju dolazi (ili bolje kazati kojoj se vraća) život stoji, skoro da je i ugašen, a protagonistica neprestano čeka da se nešto dogodi (imamo odsustvo želje da se s mjesta pomjeri). I Una, kasnije i Ida, njena majka, kao da sa distance posmatraju vlastiti život, odmaknute od sebe (da li bez hrabrosti ili) one propuštaju sve svoje moguće živote, uprkos želji za ljubavlju, one propuštaju da im se ljubav dogodi.
“Sezona berbe” je neobična je priča o vrtoglavoj igri čežnje, mašte i potrage za “izgubljenim” životom žene koja u toj potrazi sve više i sve dublje zaranja u prošlost, pa se na koncu u njenu priču (kao vodeću u ovom romanu) upliće i priča Ide, njene majke, a zapravo ona sve vrijeme ostaje “jedina” protagonistica, jer iz majčine priče koju nam donosi mi saznajemo o ljubavi i svim njenim različitim oblicima i manifestacijama (od početka do gašenja uzrokovanog ratom). Roman je ubjedljiva i dirljiva hronika života, i Uninog i Idinog, ali i njihovih ljubavnika (koji su sveprisutni, ali nevidljivi, što ne smeta da saznamo priču i njihovih života). Fokus jeste na ženi, odnosno ženama i njihovim emocijama, potrebama, njih, njihove živote pokreće ljubav i vođene su željama da se mijenja život, ali na koncu ostaju bez mogućnosti da se ta želja realizira. Roman otvara nekoliko mogućih čitanja, ovo je priča o prošlosti i sadašnjosti, o ljudima, nemogućnosti komunikacije, o ljubavi, smrti, ali ovo je i priča o ratu, priča o silovanju, porodičnoj tragediji, priča o porodičnim odnosima (obilježio ih je gubitak djeteta i nemogućnost funkcionalnih odnosa onih koji su preživjeli otac-majka-kćerka), priča o praznom prostoru (koji čovjek iza sebe ostavlja), o napuštenim mjestima i gradovima, i na koncu, ovo je priča o tome kako fotografija postaje književnost i kako književnost postaje fotografija.
U potrazi za ljubavnikom, u žudnji za njim i za oživljavanjem prošlih života, Una susreće sebe i upoznaje sebe do sada nepoznatu, neotkrivene nagone, strasti, želje - to je njena vodilja i do porodične grobnice i do suočavanja sa tragedijom, sa ratom, suočavanja dvoje bivših ljubavnika, biološkog oca koji nije postojao i koji u majčinom sjećanju ostaje snažno prisutan kad u logoru u njeno krilo, bez bilo kakve riječi spušta narandžu (nakon silovanja od strane vojnika), života koji se ugasio jer je rat i jer su bivši ljubavnici, spletom (nesretnih) okolnosti na suprotnim stranama, ona je zarobljenica, a on onaj koji nadzire zarobljenike.
Posmatrajući radnju romana, možemo govoriti o dvije njene linije, prva je propitivanje prošlosti i njen utjecaj na budućnost protagonistice Une, a onda i Ide, s temeljnim razlikama dvije protagonistice: Una (kao svojevrsni predstavnik mlađe generacije) uradila je sve što je željela, živjela je život po svojim pravilima i vodila se svojim željama (barem dok se plamen ljubavi nije počeo gasiti, u ovom slučaju nevažno s čije strane njegove ili njene), dok Ida pripada starijoj generaciji koju je (u svemu) zaustavio i umnogome obilježio rat, ostavljajući i psihičke i fizičke posljedice. Druga linija romana jeste preispitivanje životnih izbora (iz pozicije sadašnjosti) i razmišljanje o životima koje su mogle/i živjeti da su negdje u prošlosti krenuli drugim putem. Nameće se univerzalno pitanje kada su ovakve teme posrijedi da li postoji sudbinska odrednica u našem životu ili sami biramo koga ćemo voljeti? Odgovora bi moglo biti mnogo i prepliću se u obje priče, i Uninoj i Idinoj.
Posmatrajući savremeni svijet i kataklizmu koju živimo, historijske događaje koji strukturiraju naš osjećaj stvarnosti, pojava jedne drugačije knjige, one koja govori o ljubavi (pa neka su i nemoguće, na neki način zabranjene (Idina, ispostavit će se, ratom i dvostruko zabranjena). Ovo je roman koji u fokus postavlja strast, žudnju, erotiku, osjećaje i međuljudske odnose. Svi su odnosi ovdje prikazani, i oni porodični, neprijateljski, odnosi s mjestom i prostorom, i partnerski/ljubavnički odnosi, kao i odnos svijeta i protagonistica s tim svijetom. Dok, s druge strane, roman “Sezona berbe” nije zaobišao ni temu rata (ovaj put kroz prizor zarobljeništva i silovanja žene/a), ali na nešto drugačiji način da se o tome ne govori eksplicitno, nego je sve dato kroz krik žene i plač djeteta koji su u ovom romanu jednako strašni i potresni, kao i prizori borbe na prvoj liniji i prizori mrtvih vojnika - na koje najčešće nailazimo kada su u pitanju romani s ovom tematikom. Roman jeste odličan podsjetnik da nismo zaboravili šta smo mi, u kakvom svijetu živimo, kakva je relacija između dobrog i zlog (postoji li takva relacija više?) i kako se nosimo s emocijama, sjećanjima i prošlošću.
Napušteni i prazni prostori
Unina priča sliči Idinoj priči, obje govore o neostvarenim ljubavima, obje su jednako nesretne. S tim da je Idina sudbina umnogome i strašnija, porodicu su obilježili rat, gubitak djeteta, zarobljeništvo, silovanje... U trećem, posljednjem dijelu romana naslovljenom Snovid prikazan je način na koji se prošlost rasprskava i preuzima sadašnjost, ne ostavljajući nadu za budućnost. Kako su im sudbine neostvarenih ljubavi i života slične, s početka ovog dijela nismo sigurni koja od dvije protagonistice govori, može biti bilo koja, ali kako radnja odmiče, naravno, riječ je o Uni koja fotografijom bilježi djetinjstvo, odrastanje, napuštanje i kuće i porodice i ljubavi i ljubavnika, umnogome i sebe. Njena priča i prolazak kroz sve napuštene i prazne prostore djeluju katarzično, dok će odlazak na groblje, spuštanje tri ruže i paljenje svijeća (za majku, oca i brata) biti njeno konačno suočavanje sa sobom i svojevrsni spas iz/od prošlosti. Nakon toga ona je oslobođena.
“Vratila sam se kući i još jednom pogledom provjerila jesam li zatvorila sve prozore. Ruke su se i same podigle uvis i raširile kao da očekuju da će im se kuća srušiti u zagrljaj. (...) Vozila sam brzo, bez osvrtanja, kao da vozim autoputem, a ne seoskom cestom. Kroz prozore se nije vidjelo ništa - kuće, šuma, polje, pruga, rijeka stopili su se u bezlično sivilo.
Prošla sam pored skretanja u grad i izišla na glavnu cestu. Iza mene ostaje Desa, grad oronuo poput stare žene, izvana smežuran kao zaboravljena zimska jabuka, iznutra ispunjena zatomljenim čežnjama.” (Blažević 2023: 136)
“Sezona berbe” je blago, suptilno preispitivanje sebe i drugih. Ovo je svojevrsni “izvještaj” o prošlim životima, željama i nadama, ali i stavljanje tačke, zaokruživanje priče o svim onim životima koji nisu mogli da se ostvare. Ovaj roman je umnogome odgovor na pitanje koliko poznajemo sebe, a koliko (unutrašnji) svijet drugog i je li moguće između ta dva svijeta (nas i nama bliskih ljudi) uspostaviti balans. Romanom “Sezona berbe” Magdalena Blažević promijenila je našu perspektivu, izvela nas izvan okvira, pitajući i podsjećajući pričom o protagonisticama Uni i Idi šta smo sve uradili/e i šta smo sve propustili/e uraditi dok živimo između buke i tišine, stvarnog i nestvarnog, između fantazije i snova.
