Roman ”Paradais” Fernande Melchor: Izolovani svijet u kojem se (ne) odrasta
Autorica Fernanda Melčor
Nasilje, nagon, strast, mržnja, pornografija i ubistvo - riječi su koje na neki način određuju roman “Paradais” meksičke autorice Fernande Melchor (1982) koju kritika svrstava u red najznačajnijih mladih latinoameričkih autorica. Melchor je objavila tri romana i za svoj rad dobila nekoliko nagrada i priznanja, a roman o kojem govorimo prevela je Mihaela Šumić.
”Paradais” je roman o životu dvojice tinejdžera u potpunosti udaljenim ili, preciznije kazati, izolovanim od stvarnog svijeta. Odsustvo empatije, zanemarivanje, odrastanje u kojem nema nade, jer je nada u takvom svijetu prva izgubljena, sve je to predmet romana Fernande Melchor kojim, prije svega, želi ukazati na probleme ne samo meksičkog društva nego savremenog svijeta, svijeta u kojem nedostaje empatije, svijeta u kojem se zanemaruju najranjivije kategorije (djeca) i svijeta u kojem su moć, položaj i novac dominantna odrednica (ne)sretnog života. Moć književnosti u ovom slučaju jeste da nam raskrinka takvo (lažno) društvo, da nam prikaže njegov nemoral i duhovni pad, da posredstvom književnosti (ako ne i na neki drugi način) vidimo kakvi su ljudi i, još strašnije, kakvi sve mogu biti. Kada govorimo o ovom romanu, čitatelju se može dopasti li ne dopasti brutalni svijet koji autorica prikazuje odličnim pripovijedanjem, ali samo je jedno sigurno - čitatelj neće ostati ravnodušan.
Sa velikim stomakom i crvenim licem
Dva su centralna lika i radnja prati njihov život koji je na nešto drugačije načine uključen u bogatu četvrt Paradais, kako je i naslovljen roman. S jedne strane je Franco Andrade, koga su bogati roditelji ostavili na čuvanje baki i djedu, a on se, kako ništa ne radi i kako nema nikakvih obaveza, vremenom pretvara u tinejdžera opsjednutog pornografijom i komšinicom Marián de Maroño, s čijim sinovima pokušava da se zbliži kako bi što više vremena bio u njenoj blizini. Njegov lik je prikazan u potpunosti usamljeno, pomalo i karikaturalno, čak na prvu odbojno, on je neko koga je nemoguće bilo ne uočiti, uvijek je sam “lutao popločanim stazama Paradaisa, sa svojim velikim stomakom i rumenim licem prepunim bubuljica i mitesera, zbog kojih je izgledao smiješno, poput kakvog preuhranjenog kerubina; puka budaletina od klinca čije su bezizražajne oči izgledale živo samo kad je pred njim stajala gospođa Maronjo, koju nije prestajao uhoditi još otkako se doselila”. (Melchor 2022: 13) S druge strane je još jedan tinejdžer, siromašni Polo, zaposlenik u Mariáninoj kući, koga majka prisiljava da radi i da izdržava nju i trudnu rođaku (koja je spavajući sa svim muškarcima koje je doslovno vidjela, uključujući i Pola, ostala trudna). “Polo nije bio nasilna osoba, ni neko ko ima ispade bijesa (...) Polo miran momak, momak koji se ni sa kim ne svađa niti se petlja u tuđe poslove (...) bio je mlad i sa sela, bez ikakvog obrazovanja i iskustva.” (Melchor 2022: 30) Iako na prvu nema nikakve vidljive veze između Franca i Pola, njih dvojicu spaja isti porok: cigarete i alkohol - ono što Polu nedostaje (on svaki dan sve više uranja u alkohol), a bogati Andrade toga ima u izobilju. Takođe, spaja ih mržnja prema Mariáninom suprugu, iz različitih razloga, jednog jer ima sve što on nema i na neki način se iživljava nad Polom (izmišljajući poslove), a drugog jer ima predmet (na ženu ne gleda drugačije nego kao na predmet) njegovih najluđih fantazija. I jedan i drugi rasli su (i rastu) u disfunkcionalnoj porodici koja na njih ostavlja, ispostavit će se, razorne posljedice i koja im “zapečati” sudbinu i oduzme bilo kakvu nadu za bolju budućnost. Svemu tome doprinosi i njihova želja da se ima nešto što im istinski ne pripada, jedan to želi iz čiste obijesti, a drugi nagnan užasnim uslovima u kojima pokušava (pre)živjeti. Ovo nije priča o dva tinejdžera koja maštaju i kreću u (bezazlenu) avanturu, ovo je priča o nasilju i priča o ubistvu.
Nedostatak samopouzdanja (Andrade) i nemogućnost samoostvarenja (Polo) kod oba lika sve vrijeme tokom radnje romana i njihovog upoznavanja i, uslovno kazano, zbližavanja (jer oni istinski prijatelji nisu, oni su odbačeni i usamljeni, što ih i povezuje) procjenjujući smisao i potrebu postojanja u sadašnjosti. Zatim zamršeni, komplikovani odnosi ne samo sa sredinom u kojoj žive nego i sa svojim najbližim, Andrade sa roditeljima, a zatim i bakom i djedom koji ga u potpunosti zanemaruju, a Polo sa majkom kojoj su svi drugi važniji od njegovog postojanja, guraju oba dječaka u potpunu izolovanost u kojoj su upućeni samo jedan na drugog, oblikuje uvid u kompleksne odnose s društvom i sa samim sobom. Njih dvojica skoro svaku večer se sastaju “na najmračnijem dijelu malog drvenog mola koji se prostirao paralelno uz rijeku, tačno na mjestu koje je bilo dovoljno udaljeno od svjetla, a sjenke grana amatea štitile su ih od znatiželjnih pogleda u mraku i pogleda stanovnika kompleksa”. (Melchor 2022: 10)
Mi na molu vidimo kakav je njihov svijet, kakvi se sve sukobi odvijanju u njima, kakva je prošlost (Polo) i kako je sadašnjost nepodnošljiva (Franco) za djecu koja nemaju budućnost. I tu počinju da se oblikuju mračne misli Franca Andrade koje Polo pripisuje alkoholu i napaljenosti tinejdžera, i on sve dok uistinu ne dođe do njihove realizacije, neće shvatati ozbiljno, ali će mu nakratko odgoditi odlazak kući (od koje bježi) u kojoj je suočen sa teškom svakodnevicom u kojoj ne može i ne želi više živjeti. Upravo je Francov (naizgled nemogući) plan pokretač avanture koja će ih odvesti u propast i smrt.
Radnju pokreću njihovi razgovori u kojima mi ispod površine vidimo da je riječ o usamljenosti, ali i odlučnosti i sposobnosti da se dođe do krajnjih granica, vidimo dokle su sve spremni ići protagonisti (i maštanjem i realizacijom izmaštanog). Alkohol je pokretač njihovih postupaka, prvo im daje snagu da maštaju, a onda da sve ono što mogu zamisliti i realiziraju (Franco očajnički želi imati ženu koja je pobudila njegove najžešće seksualne fantazije). Tokom romana prate se njihovi postupci i njihova razmišljanja, njihovi nagoni, jer ovdje je riječ upravo o tome, o nagonima (životinjskim) koji se ne mogu kontrolirati i oni pripremaju osvetu bez ikakvog povoda, a da nemaju stvarnog krivca, samo onog koga su u glavi oblikovali kao neprijatelja, a to je gospodin Maroño, i potreba da mu se oduzme bogatstvo (što u predmetima, nakitu i novcu, tako i bogatstvo koje se utemeljuje u liku žene).
U “Paradaisu” je fokus postavljen na likove, manje na radnju, jer oni ništa ne čine do razgovaraju, piju, spavaju i maštaju i u tim maštarijama i besposlicama kuju pakleni plan: napad na porodicu Maroño. Tako ih put vodi ka onom što žele, što su uvjereni da njima pripada sve do konačnog kraja i njihove potpune propasti. Plan će za obojicu biti smrtonosan (jedan će smrtno stradati, a drugi će ostati da umire u životu), oni u svom ubilačkom pohodu prikazuju svu podlost i okrutnost, i u njima nema ni traga razmišljanja, kajanja za ono što čine. Gotovo da je nemoguće zamisliti toliku količinu zla u dječacima i toliko strasne mržnje prema nekome koga čak i ne poznaju. Isto tako, nevjerovatno je da će nešto što je (ili bi trebalo biti) bezazleno, kao što je želja za seksualnim odnosom tinejdžera, ostaviti tako strašne posljedice. Polo i Franco su ubili Marián i njenog supruga, djeca su to sve gledala iz dnevnog boravka, gdje su bila vezana. Franco nije ostvario ono zbog čega je i krenuo u ovaj ubilački pohod - svoju seksualnu fantaziju i Marián ga je, braneći se, ranila, a on nešto kasnije i umire pri pokušaju bijega. Jedino Polo preživljava i ujutru, uvjeren u svoju nevinost, potpuno izgubivši vezu sa stvarnošću, dolazi na posao. Roman i počinje i završava skoro identičnim rečenicama, i kao upozorenje i kao opomena, ali i kao neka vrsta pravdanja za učinjeno (ako nezadovoljstvo, kasnije i potpuno ludilo može biti opravdanje).
Propast dolazi
Za sve je kriv debeli, kad vam kažem. Za sve je kriv Franco Andrade i njegova opsesija gospođom Mariān. Polo ga je samo slušao i pratio naređenja koja mu je ovaj govorio. Bio je potpuno zaluđen tom ženom (...)
(...) u tom trenutku mu je kroz glavu prošlo kako bi trebalo pobjeći, uzeti rođakin bicikl i voziti daleko, daleko, nebitno gdje, što dalje može, što dalje od tog kompleksa, ali zaustavila ga je utješna sigurnost u njegovu nevinost: za sve je kriv Franco Andrade, Polo nije uradio ništa, samo ga je slušao i pratio njegova naređenja; bio je potpuno zaluđen tom ženom, iako Polo nije znao zašto; iskreno, mislio je da je sve samo puka zajebancija i glupost koju je iznova ponavljao pod utjecajem alkohola kako bi atmosferu noći ispunio još nečim osim dimom cigara koje su pušili dok su pili; kako je on mogao znati da je debeli mislio ozbiljno, kad je on samo želio što kasnije doći kući. (Melchor 2022: 9, 132)
Od samog početka romana, od prve rečenice čitatelj ima osjećaj da propast protagonista neminovno dolazi i kako se radnja razvija, izvjesno je da su oni sve bliže tome. U “Paradaisu” je sve i užasavajuće i majstorski ispričano, i bolno i iskreno i surovo i sve ima razlog (ne i opravdanje!). Ovo je vješto, originalno i inovativno napisan roman u kojem je do detalja prikazano sve ono što preživljavaju i što čine likovi. Na prvu izuzetno mučan i težak roman kojim Fernanda Melchor želi prikazati sve ono što nas okružuje, želi prikazati anomalije društva, sve ono što živi i razvija se u nama ili pored nas.
