Roman kao istraživanje duše

Bogati literarni opus bosanskohercegovačkog autora Adnadina Jašarevića svjedoči da je riječ o stavaraocu koji, već duži niz godina, njeguje specifičan tip književnog fantastičkog pisma i donosi novu dimenziju imaginarnog i nadrealnog. Individualnost i posebnost njegovog senzibiliteta mogu se prepoznati u gotovo svim romanesknim strukturama ovog umjetnika. Najnovijim romanom “Smrt vile Radmile” Jašarević stvara jedan iznenađujući svijet, jednu stvarnost čiji su sastavni dio snovi.

Gospodin Fox čita Večernje novine

Knjiga se sastoji iz 53 glave koje su semantički povezane tako da čitalac prati dvije fabularno-sižejne ravni: centralni tok događaja koji se odnosi na život protagoniste djela - gospodina Foxa i grafički izdvojen dio - njegov dnevnik. Ovakva kompozicija djela implicira postojanje paralelnih stvarnosti koje se međusobno prožimaju, pa često funkcionišu kao jedan narativni univerzum ispunjen tajanstvenim zbivanjima.

Jašarević započinje priču o gospodinu Foxu koji ispija kafu u sarajevskoj mehani kod Muja i čita Večernje novine jutrom u kojima nalazi vijest o smrti vile Radmile. Realistički prostor u djelu ubrzo počinju da zamjenjuju imaginarni događaji, pa čitalac postaje dio fantazmagorijskog svijeta. Prvi elementi fantastike počinju da se javljaju u ateljeu gospođe Adele u kojem gospodin Fox razgovara s vilom Radmilom. Vještim pripovjedačkim postupkom autor ostvaruje prelaz iz jedne realnosti u drugu te uvodi poetiku snova kao značajnu komponentu romana. San je drugi život gospodina Foxa, odnosno njegovo “ja” u drugom obliku. Povezanost sna i jave glavnog junaka stvara neku vrstu fantastičkog ambijenta, u kome se san posmatra kao dio stvarnosti. Autor zapisuje: “U početku bijahu samo snovi”, “Život je san”, čime eksplicitno izdvaja temu snova kao fenomen bez kojeg ne možemo razumjeti realnost narativnog svijeta djela.

Gospodin Fox ulazi u kuću sazdanu od snova u kojoj razgovara s nepoznatom plesačicom koja želi da zadrži jedan njegov san. Slijede epizode u kojima čitalac ne može da razlikuje u kojoj od dvije stvarnosti se nalazi junak romana, jer cjelokupna zbivanja su strukturirana kao snoviđenje, halucinantni i nedokučivi prostor u kojem ne postoji vrijeme kao temporalna kategorija. Prošlost se preliva u sadašnjost, sadašnjost postaje prošlost, a pripovjedač pokušava da vlada unutrašnjim i spoljašnjim doživljajem svijeta, stvarnim i nevidljivim.

San je odraz psihološkog portreta gospodina Foxa i ima funkciju nosioca fantastike u romanu. Snovi su zapisani u njegov dnevnik, čija je forma bila potrebna autoru kako bi, kroz lik protagoniste djela, projektovao svoje ideje i razmišljanja o drugom životu. Iz tog razloga, roman predstavlja jednu vrstu autobiografije Adnadina Jašarevića, sakriveni svijet njegovih osjećanja, misli, nemira, strahovanja, ali prije svega, svijet smrti.

Iako se na početku teksta, motivom smrti vile Radmile, naziru elementi kriminalističke priče - enigme o njenom ubistvu, Jašarević gradi priču o čovjeku koji istražuje smrt kao fenomen, smrt kao konačnost i neminovnost, odnosno pojavu koja opsjeda um svakog pojedinca. Zato se gospodin Fox ne bavi istragom o ubistvu vile Radmile, već istragom smrti uopšte. Junak slijedi Demokritovu misao: “Ljudi bježeći od smrti kreću za njom u potjeru”, tako da na tom Odisejevom putu, kao donkihotovskoj pustolovini, prolazi kroz hodnike lavirintnog i mračnog svijeta. U jednom dijelu teksta junak izgovara: “Svi putuju. I ja sam putnik.”

Junakov put prevazilazi okvire realnosti. Gospodin Fox korača ulicom koja nikud ne vodi, bez posebne namjene, cilja, a onda korača Baščaršijom tražeći tajni zid. Pošto “svako u Sarajevu imade svoj tajni zid na kome upisuje što mu drago za života”, gospodin Fox korača uz zid i pronalazi urezane tajanstvene poruke, a na jednoj mermernoj ploči čita zapis: “Za svakog smrt ima pogled.” Čini se da smrt postaje jedina stvarna tema pripovijedanja djela.

“Mi smo zatočenici kruga”, reći će jedan od likova u romanu, čime se sugeriše ciklično kretanje junaka i nemogućnost da izađe iz lavirinta svoje duše. Da bi zakoračio s onu stranu mogućeg - tamoiza, autor je morao da uđe u najsuptilnije tajne protagoniste djela. Gospodina Foxa modeluje kao čovjeka koji je zarobljenik svojih snova kao svoje jedine stvarnosti. Budući da granice između sna i jave ne postoje, čitalac je u neodlučnosti, a često i zabludi, da prepozna koji dio teksta pripada oniričkoj, a koji realnoj atmosferi romana.

Jašarević razvija motiv opijumskih snova, halucinantnih i deliričnih stanja gospodina Foxa. Ti snovi su opisani kao haotični, strašni, snovi od kojih svaki za sebe donosi drugačiji koncept realnosti i imaginacije. Autor zapisuje da bi se “o tajanstvenoj prirodi sanjača dalo dugo govoriti i ništa reći”, “Snovi rađaju čudovišta”, čime se objašnjava pojava natprirodnih bića koja autor uvodi u tekst, poput teme čarobnjaštva, vještica i vila. Snovi gospodina Foxa otkrivaju područje njegove podsvijesti koja čitaoca vodi do nadrealnog.

Snovi kao posljedica opsesivnog razmišljanja glavnog junaka otvaraju vrata fantastici i fantastičkom diskursu. Takva je priča o Velikoj Kornjači koja “pliva kao svenemir od zvijezda do zvijezda”, priča o izgubljenoj zemlji Lemuria, priča o pustari, kao i mnogi drugi događaji sa uplivom čudnog i natprirodnog. Gospodin Fox se prisjeća neobičnog romana o putovanju na Mjesec, čime se ostvaruje aluzija na Julesa Vernea, često zamišlja sebe kao dječaka, prisjeća se Pepeljuge, susjedne zemlje Oz, dok za ulice kojima prolazi kaže: “Kao da se gradom poigrao onaj luckasti slikar Salvador Dali”. Fox čita Odiseja, Don Kihota, ostvaruje refleksije na Orfeja i Euridiku, što upućuje na to da čitalac pred sobom ima čuveni borhesovsku biblioteku koja sadrži sve knjige svijeta. Na taj način, Jašarevićev roman postaje biblioteka pročitanih djela, odnosno njegova Knjiga postaje lavirintom značenja - Biblioteka.

Zanimljiva je epizoda u kojoj gospodin Fox luta policama Nacionalne biblioteke u Sarajevu, praćen budnim, nepovjerljivim pogledom ženke, koja sebe naziva bibliotekarkom, a koja mu ne dozvoljava da uzme dvije knjige sedmično. U ovom dijelu romana biblioteka je opisana kao tamnica za knjige, a plač dječaka, gospodina Foxa, plač je autora koji je morao da ostavi “Don Kihota” na stolu biblioteke, jer je bibliotekarka, “ta spodoba povrijedila njega, jer neće čitati knjigu... ne... Plače, jer zna da za sobom ostavlja tolike sužnje iza leđa nesmiljenog Cerberusa.” Ovim je naglašena autorefleksivna komponenta i samoanaliza autorovih iskustava, kritičkog promišljanja života.

U postmodernističkom maniru Jašarević ostvaruje dijalog s drugim djelima i njihovim junacima, pokreće motiv dvojnika kroz formu dnevnika, motiv ogledala kao simbola koji nas uvodi u svijet mrtvih ili u sopstveni san, potom motiv mračnog lavirinta i Minotaurusa, kao i mnoge druge postmodernističke simbole kojima gradi svijet romana. Zanimljivo je da se radnja djela odvija u sarajevskoj mehani odakle se rađaju tajanstveni događaji, prve spoznaje misterioznog i oniričkog. Potreba autora da zakorači Tamoiza prisutna je u svim glavama literarnog djela. U priči “Dubokoumna promišljanja u mehani kod Muje” prepoznajemo autobiografske elemente, autorovu percepciju svijeta koji ga okružuje datu iz perspektive njegovog junaka:

No, kako u Bosni ne treba potezati zdrav razum, nego, nema ti druge, prihvatiti objeručke sve što ti se nudi, bez ikakvog reda, kamoli logike, onako, kako domaći kažu: na kamari, gospodin Fox uživa u haosu, neredu, zbrci, ugodnoj do daske. Nije da baš razumije ovo, do daske, ali mu se dopada, jer zvuči neopozivo.

Kroz lik gospodina Foxa Jašarević povezuje teme snova i smrti. Smrt kao pojam predstavlja čovjeku nešto što je potpuno strano. Zato autor navodi: “Dječak/starac/galeb zna da je sve njegovo življenje tek puka sjenka jednog dubljeg, tajanstvenog, neotkrivenog žića...” Gospodin Fox osjeća kako njegovo srce “nije drugo do pusta zemlja”, osjeća se ništavim, jer “smrt je samo pustara”, smrt je “nemjesto gdje ljubavi nema”. Snovi gospodina Foxa nijesu ništa do veza sa onostranim, sa svijetom poslije smrti.

Jedina stvarnost koju čitamo u romanu jeste stvarnost snova gospodina Foxa, stvarnost koja se ukršta sa nekom drugom realnošću. Interferencija paralelnih stvarnosti dopušta uvođenje teme dvojnika, na kojoj počiva fantastika romana. Gospodin Fox razgovara sa Sjenkom koja ga prati: “Ja sam Vaša Sjenka, gospodine Fox (...) Pratim vas od prvog puzanja. Korake ne brojim,” a onda se suočava sa sopstvenom smrti, smrti koja je samo njegova. Sjenka i Smrt imaju status lika u romanu i oboje pripadaju protagonisti teksta. Smrt govori gospodinu Foxu: “(...) Svako imade svoju smrt. I samo je taj, čija je već, može vidjeti. Kad dođe vrijeme.”

I došlo je vrijeme da gospodin Fox čuje od svoje smrti da je ona njegova “savjest, utjeha, rame za plakanje, uzdanica u nevolji, jedini iskren sagovornik, ona koja zna slušati...” Nisam smrt tako zamišljao, kaže gospodin Fox, a ona mu odgovara: “Nisam ni ja. Nije smrt uvijek umiranje.” Na kraju romana, protagonista razmišlja o smrti, prisjeća se smrti svog djeda i shvata da sve vrijeme pomalo umire. “Smrti posvuda ima, ili prije nema, pa ga ideja o posjedovanju vlastite, po svemu jedinstvene, obojene njegovom, baš samo njegovom osobnošću, nije potresla koliko bi se očekivalo.” Srce gospodina Foxa je utihnulo. “Valjda je umro, a niko mu ne reče da je mrtav.”

Samotno mjesto

Svoj doživljaj smrti autor lucidno iznosi u pjesmi Smrt neznanca, koja predstavlja sintezu Jašarevićeve spoznaje konačnosti kao samoće: Umro sam./Ni sna./Ni počinka./Ni tuge./Ni smijeha./Umro sam,/a niko mi ne reče da sam mrtav./Nikoga da me utješi. Nikoga da me odrekne./Nikoga da ispuni moju samoću./Nikoga, prijatelju./Nije smrt bolest./Nije smrt nestanak./Ni početak./Ni trulež./Ni san bez snova./Smrt je samo jedno samotno mjesto. U navedenim stihovima kao metaforičkim iskazima sadržana je autorova suočenost sa poraznom istinom da je čovjek usamljeno biće, a njegova smrt samotno mjesto.

Sagledavajući tematsko-motivsku strukturu romana, možemo zaključiti da je “Smrt vile Radmile” postmoderni fantastički roman, u koji je autor inkorporirao najznačajnije simbole fantastičke književnosti, prihvatio fantastički model kao autentični obrazac predstavljene zbilje, poigrao se pripovjedačkim postupcima i ušao u prostore sna i nemogućeg. Imaginacija je bila potrebna Jašareviću da iskaže mistično i neobjašnjivo u duši čovjeka, da ukaže na skrivene veze između dviju realnosti. Traganje za mogućnostima jedne više stvarnosti, ta potreba čovjeka da spozna svijet tamoiza, omogućava nam da shvatimo da “fantastično iskazuje ono što se ne može iskazati drugim već samim sobom” (Harry Belevan). Ovim romanom autor je istraživao stvarnost onog što smo smatrali imaginarnim, kao i nestvarnost onog što smo smatrali stvarnim.

Za Jašarevića “Smrt vile Radmile” je, prije svega, roman o istraživanju duše, roman o potrebi čovjeka da pronikne do nemogućeg, neotkrivenog. Svijet ove knjige nije ništa drugo do pustolovina lavirintima sopstvene duše, razgovor s vlastitom podsvijesti, tajni ključ onoga što je zatvoreno u svima nama. Roman je portret unutrašnjeg bića, slika čovjeka onako kako izgleda iznutra, slika čovjeka kako izgleda u smrti.