Roman "Anomalija" Andreja Nikolaidisa: Posljednji smak svijeta

”Anomalija” je nova knjiga Andreja Nikolaidisa koju možemo čitati kako god poželimo (jer je od forme u kojoj je napisana važnije ono što se njome govori) i kao roman, i kao zbirku priča, dnevnik i(li) kao eseje o rasredištenom svijetu čiji je nestanak, čini se, sve bliži i izvjesniji. Ovo je knjiga o nama, ovo je prikaz društva u kojem je čovjek otuđen najprije od sebe, onda i od drugih, ovo je priča o onome što se, uslovno kazano, još naziva životom. Fokus je postavljen na društvene probleme koji muče čovjeka, a zatim se radnja “spušta” i prati naočigled male obične ljude i njihove pojedinačne sudbine, a kako radnja odmiče, da se naslutiti da ako već nisu, likovi će neminovno stradati ili se njihov kraj da naslutiti (kao i kraj svijeta) upravo u trenutku kad pokušavaju dati sve od sebe da bi napravili promjenu.

Galerija likova

Ovdje je prikazana galerija likova koji su na neki način zakoračili ili su već s druge strane zadatih društvenih granica, oni poništavaju sve norme i zakone u koje čovjeka postavlja savremeni (polu)svijet. Oni vode svoje živote u punom smislu te rečenice, čak i kada rade na svoju štetu (kao Pavle i Petar nedvojbeno podsjećajući na apostole i odabirom imena i žrtvovanjem i predanošću vjeri) ili koji rade na štetu drugog (kao ministar iz prve priče).

Priče govore o zbunjujućim i šokantnim stanjima ljudske svijesti, odnosno svemu onome što čovjek može (planira i hoće) uraditi. S jedne strane, riječ je o preziru prema današnjem postmodernom društvu, prema pravilima, populizmu, komforu, a s druge strane roman je izuzetno višeslojan i kompleksan, u pojedinim dijelovima sa elementima nadrealnog i misterioznog. “Anomalija” hirurškim rezom otvara čovjeka današnjice i prikazuje sva njegova (psihička) stanja, njegove želje, nade (ako ih više uopće i ima), očekivanja, ali svakako i njegove strahove. Roman nas odvodi u jedan drugačiji, a ipak nama blizak svijet, onaj koji postoji i koji se odvija paralelno s našim (stvarnim) životom, to je svijet mraka i zla koje izlazi iz čovjeka i uništava sve pred sobom. Takav svijet prikazan je sudbinama drugih, sudbinama čovjeka koji je, ispostavlja se, itekako odgovoran za društvene tokove i koji može da ih promijeni, ali odlučuje da ne čini ništa i sve više i sve dublje tone, a onda se, na koncu, kako se čini posljednjim dijelom romana, nudi nada da se nešto može spasiti i promijeniti barem posredstvom umjetnosti, “jer umjetnost nije tu da bismo njome intervenirali u svijet, nego da bismo pronašli spokoj, kojeg nema ni u životu ni u smrti, ni u vremenu ni u prostoru” (Nikolaidis 2022: 102). Savremeni čovjek odlučan je da ne vidi krizu moralnih vrijednosti, sunovrat čovječanstva prema kojem se najčešće protagonisti romana postavljaju kao nešto što je daleko od nas, kao nešto što se najčešće pretvaramo da ne vidimo ili što ne želimo vidjeti, a to je svijet u kojem još samo preživljavamo (ne i živimo). Kroz dva dijela romana I: Toccata i II: Figure, od kojih je prvi sastavljen od devet priča, dok drugi donosi svojevrsni dnevnički zapis žene (bilježen od 30. 12. do 11. 1) smještene negdje u Alpima, odvojene od onog što bi se još moglo nazvati svijetom, fokusirane jedino na to da spasi novorođenu kćerku Duniu i da ostavi svojevrsni zapis o nama opraštajući se od svijeta. A “zaštita” novorođenčeta ovdje funkcionira kao svojevrsne metafore novog vremena i života koje bismo ipak mogli dočekati u kojem bi čovjek mogao opet igrati glavnu ulogu.

Roman u izdanju Buybooka/

Prvi dio romana kroz devet priča otvara jednu nevjerovatno uspjelu literarnu igru kroz koju se prikazuju ljudske slabosti i surova slika “svijeta koji se cijepa, koji se raspada”. (Nikolaidis 2022: 20) Prva priča funkcionira kao predložak scenarija (za film u kojem danas živimo) u kojem pratimo kako sociopata (na poziciji ministra) “gospodari” životom i smrću, a čiji se život kreće od ubistva ljubavnice, preko posjete majci do povratka u (sretni) porodični dom, čime se dovršava “strategija njegove re-humanizacije”, jer on više nije ubica, nego brižni otac dvoje djece. Dalje pratimo priče o siromaštvu, zločinu, preljubi, tijelu, bolesti (kroz brigu o nobelovcu) prikazujući još jednom sve bolesti društva i “genijalnih umova”, kao i “dirljivu i poučnu priču o hrišćanskoj vrlini”. (Nikolaidis 2022: 44)

Protagonisti nisu neki tamo ljudi, oni su jedni od nas, ovdje je i ministar, i djevojčica sa šibicama, ali mi se pretvaramo da ne vidimo ni jedno ni drugo, oni su stvarni, oni su ime, osoba, tijelo, prikazan je njihov karakter, kao i odnos između njih. Likovi su ponekad doista jezivi (poput nekrofila Pavla), antipatični (ministar) i funkcioniraju kao alijenirane individue, oni su mahom izgubljeni, skoro pa nestali ljudi koji svojim postupcima ili idejama bivaju odvojeni od kolektiva, a nerijetko je izražen i jedan mučenički kompleks koji se javlja kao osjećaj nepripadanja, i njihovi životi postaju ne samo dramatični nego najčešće i tragični. Ljudi koji su izmješteni iz društva (svojom ili tuđom krivicom, zar je više i važno!) svijet vide “onakvim kakav jeste, a ne onakvim kakav bi trebao biti” i o njemu progovaraju zadržavajući svoju (centralnu) poziciju u tom (post)postmodernom rasredištenom svijetu utvara i sablasti.

Za “Anomaliju” ne možemo kazati da ima klasični narativni tok i klasičnog narativnog pripovjedača. Ovdje je sve specifično, od toga da Nikolaidis kada govori o knjizi, insistira da radnju kazuje sam đavo, do istinskog uplitanja tog đavola i direktnog obraćanja čitaocu, čak i poigravanja sa čitaocem, govori se o tome šta onaj koji pripovijeda radi i na koji način “pravi” svoju priču, odnosno “gradi” tekst.

Mi smo, dozvolite da se predstavimo, sveznajući pripovjedač. Jedini. Ima nas, zapravo, dvojica. Ali onaj drugi je uvijek odsutan i, reći ćemo tako - ćutljiv. Mi smo, pak, pričljivi. I uvijek tu, pri ruci. Stoga je nas racionalnim argumentima teško negirati - baš kao što je onog drugog na taj način nemoguće potvrditi. Mi smo, ako ćemo pravo, jedini čvrsti, nepobitni dokaz da on postoji. Pa ipak, kažu: mi smo oni koji ne valjaju.

(Nikolaidis 2022: 24)

Riječ je o tome da kroz ovo (po)igranje sa đavolom kao pripovjedačem, i na taj način potvrđivanje njegovog postojanja, Nikolaidis eksplicira samosvijest o vremenu u kojem ispisuje književni tekst. Tokom cijelog romana posrijedi je direktno obraćanje čitaocu kroz koje (razdvojimo aktuelnog i fiktivnog autora) đavo kao pripovjedač razmatra književni postupak, propitujući na taj način (a sve tobože bezazleno) i kroz igru s čitaocem smisao onoga što ispisuje, a posebno načina na koji se tekst konstituira, dovodeći sve to u sumnju, a, istovremeno, ustrajno gradeći isti taj tekst - u dijalektičkom preplitanju njegove negacije i afirmacije, sve to istovremeno zaključujući da priča/e u svijetu koji je u potpunosti rasredišten, te da su, stoga, i velike priče i njima sukladne postojeće forme književnog iskaza anahrone; da, dakle, takve pripadaju jednom prošlom duhovnom vremenu. Ovakvo pričanje je jedna vrsta vježbe toka svijesti, snova, nada, sumnji. Tako u prvoj priči “Jedan: to nije bio Bog”, a što se u konačnom može primijeniti i na cijeli roman, stoji:

Slabost neukog čitaoca

Šta se dalje zbiva u tekstu u kojem se prividno ne zbiva ništa, tekstu koji je sav od nagovještaja, u kojem je neizrečeno važnije od onog što je saopšteno? (...) Trenutak je to kada smo u iskušenju podleći slabosti neukog čitaoca, umjetnički tekst tretirati kao tabloidnu ispovijest pa se zapitati: šta nam autor poručuje o sebi? Navodi li nas on, napokon, na takvo očito manjkavo, nedostojno čitanje? (Nikolaidis 2022: 13, 15)

”Nije li tužno to što savremeni čovjek nije u stanju zamisliti romansu, osim ako je ne prati kraj svijeta?” (Nikolaidis 2022: 92), stoji ne kao pitanje, nego kao konstatacija, upozorenje, opomena u posljednjoj priči u prvom poglavlju naslovljenoj “Devet: Ljubav”. Sasvim nam je jasno da je kraj svijeta (ne samo u simboličnom smislu) sve bliže i to je ono što priče povezuje u cjelinu, a radnja svake dešava se u noći 31. decembra i protagonisti, na neki način, tu noć završavaju i priču i život (ili barem jedan dio života) jer baš 31. decembra moralo je biti jasno da je propast neizbježna; moralo je biti jasno da će nešto poći krivo; da će svijet iz kojeg je navodno izgnana smrt, ona u činu odmazde opustošiti, osloboditi od života koji, ionako, nije više od virusa što je, doduše, neprekidno uznemirava, a ona neprekidno pobjeđuje (...) moralo je biti jasno da će se trijumf vječnog života pretvoriti u orgiju smrti punu eksplozija, plamena i krvi (...) (Nikolaidis 2022: 99)

Kada završimo čitanje “Anomalije” Andreja Nikolaidisa, zapitamo se možemo li, jesmo li sposobni razlikovati stvarnost od iluzije te stvarnosti? Gdje završava san, a gdje počinje realnost? I neprestano se pitamo kako je moguće da sve što smo pročitali bude moguće, a onda nam se najednom učini stvarna slika nasukanog kruzera na Ferhadiji u Sarajevu koji je usmrtio Jelenu, Minu i njenu ljubavnicu, protagonistice iz priče “Sedam: Ono što je veliko”. Jer sve što se može napisati, može se i zamisliti i sve što se da zamisliti, može se i ostvariti. Roman nas u jednoj mjeri nagna da istražimo i sagledamo ne samo svijet oko sebe nego da istražimo svoje drugo ja, svoje snove, strahove i predrasude. U samoj svojoj suštini ovo je priča o otuđenju, ispraznosti, samoljublju, priča o društvu i njegovim problemima. I što je najvažnije, ovo je priča o posljednjem i najžešćem smaku svijeta, onom u čovjeku.