Richard Serra i dašak blistavog pustinjskog pijeska
Brouq Nature Reserve/Bojan Mustur
Serrino remek-djelo East-West/West-East nalazi se nedaleko od Dohe, u zapadnom dijelu opštine Al-Shahaniya, na autoputu prema gradu Dukhanu koji je udaljen od katarske prijestolnice oko 80 kilometara.
Historija ove male arapske poluostrvske zemlje kaže da je ovaj grad zapravo zaslužan za nastanak i razvoj fudbala početkom četrdesetih godina prošlog vijeka. Utakmice su organizovali radnici na pronalaženju nafte i prirodnog gasa, jer je ova oblast i danas poprilično bogata, stoga iskopavanja još traju.
Prvi fudbalski klub koji je formiran u Kataru bio je Al-Najah oko 1950. godine. Zbog velike popularnosti i evidentno progresivnog napretka, Qatar Oil Company je organizovao prvi fudbalski turnir u Kataru, tačnije u Dukhanu i to 1951. godine.
Taj turnir se zvao Izzadeen tournament, a osvojio ga je domaći tim Dukhan. Na ovom takmičenju učestvovalo je nekoliko ekipa, a među njima bio je i Al-Najah. Qatar Oil Company je formirao novi turnir šest godina kasnije, tačnije 1957, kada je dobio naziv Pukett Cup. Iste godine Al-Najah je osvojio ovaj turnir. Šest i po decenija kasnije Katar će prvi puta u historiji organizovati Svjetsko prvenstvo u fudbalu na Bliskom istoku, igrano u jednoj arapskoj, većinski muslimanskoj zemlji.
Pustinjska odiseja iz svemira
Nekoliko kilometara prije Dukhana postoji skretanje desno za pustinju Zekreet i živopisni, očaravajući prirodni rezervat Brouq (Brouq Nature Reserve) u kojem se ističu četiri impozantne čelične skulpture američkog umjetnika. Do njih je, mora se priznati, vrlo teško doći, jer nema znakova ni mapa, kao ni klasičnog, utabanog puta. Jedina stvar na koju posjetitelji mogu računati su GPS koordinate koje glase N250 31.019’E050o51.948′.
East-West/West-East je djelo monumentalnih proporcija, od 14,7 do 16,7 metara, dok je širina 10 cm. Stubovi su zadivljujući, podignuti tako da formiraju ravni hodnik između izblijedjelih litica koje su sinonim za topografiju cijele regije.
Umjetnička forma je nadasve fenomenalno uklopljena u romantični pustinjski ambijent u kojem su nekada u prošlosti živjeli stanovnici Katara. U šatorima, sa kamilama koje su bile jedino i vrlo vrijedno prevozno sredstvo, dok bi na užarenom nebu često kružili jastrebovi, njihovi ljubimci i danas, radi lova i hrane. Ova instalacija je otkrivena u aprilu 2014, dakle prije tačno deset godina.
Cjelokupni dojam neodoljivo podsjeća na čuveni početak filma proslavljenog i kritički voljenog režisera Stanleyja Kubricka iz 1968. godine ”2001: A Space Odyssey”. Film koji je itekako bio inovativan i progresivan za svoje vrijeme, tada je mladi umjetnik Richard Serra (1938-2024) napunio 30 godina. Te iste godine kada su u Evropi bili naglašeni dramatični studentski protesti, a historija neumoljivo pisala o Praškom proljeću i invaziji sovjetskih tenkova, Serra je bio uključen u grupnu izložbu “Nine at Castelli” u Castelli Warehouseu u New Yorku. Tada je izložio Prop, Scatter Piece, te Splashing bacanjem tave od rastopljenog olova na ugao poda i zida.
Jedna zanimljiva činjenica o East-West/West-Eastu je da je Serra koristio isti tim sa kojim je uspješno sarađivao više od četvrtinu stoljeća. Čelik korišten u ovom djelu isti je kao i onaj koji je koristio u svojim drugim radovima i zahrđat će na gotovo identičan način. U ovom slučaju to će biti puno brže zbog ekstremnih vrućina i vlage tokom ljeta, te očigledno slanih uvjeta u ovoj bogatoj regiji.
Prema skulptoru, boja sve četiri forme javne umjetničke instalacije će se promijeniti od sive do narančaste, pa do smeđe dok ne postanu potpuno tamne. Stamene čelične ploče dovezene su iz Njemačke, iskrcane i transportirane, te su dizalicom u punoj dimenziji postavljene u pustinju Zekreet.
Prema samom Serri, stubovi su transparentni i posjetioci zapravo mogu stupiti u interakciju s njima bez ikakvog straha. Djelo nije napravljeno za međunarodne umjetničke turiste ili lokalno stanovništvo. Umjesto toga, načinjeno je za ljude koji ne znaju da žive u pustinji, lišeni svega i svačega, pogotovo suvremene i napredne tehnologije, te neizostavnog interneta.
Kako je rekao sam Serra, nije ga zanimala politička ili ekonomska situacija područja. Umjetničkom instalacijom East-West/West-East stvorio je djelo koje prikazuje kako je društveno, politički i ekonomski okruženje slično pustinji. U Zekreetu nema ničega, ni društva, ni politike, ni ekonomije i poput izraza “globalno selo”, ova skulptura pokazuje posmatraču kako da živite u globalnoj pustinji.
Richard Serra je oduvijek vjerovao da skulpture ne bi trebale biti skrivene u muzeju, umjesto toga, trebale bi biti postavljene na javnim mjestima. Značaj većine njegovih radova ovisi o interakciji s gledateljima, koja proizlazi iz težnje da se skulpture skinu s postolja i iznesu na ulicu. Serra, dakle, sadržaj svojih djela vidi kao proizvod interakcije publike s tim djelom, što znači da ima pješake na umu kada stvara svoje radove.
Želim da napomenem da nisam mogao ni da sanjam da ću se jednoga dana sresti “oči u oči” sa mnogim svjetskim skulpturama, instalacijama i vanserijskim izložbama u Kataru. Mnoge od njih, kao i njihove autore, izučavao sam prije više od dvije decenije na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na Obali Maka Dizdara 3.
U malom i oronulom amfiteatru bivše Evangelističke crkve, gdje su uljane boje mirisale sa svih strana i gdje je biti umazan, prljav i ekscentričan bila naša svakodnevnica. Mi, djeca sa studentskog kolodvora, u vremenu kada se izvanredno cijenio crtež rukom, a ne kompjuterom ili drugim tehnološkim čudima, kada je pisana riječ imala stvarnu težinu, a izgovorena nosila samo suštu, besprijekornu i ponekad surovu istinu, upijali smo predavanja i zaljubljeno gledali u svjetleću mašinu našeg dragog profesora koja je projicirala ostarjele, ali još vrijedne slajdove na svježe okrečenom bijelom zidu.
Njegove teške naočale, plave i sanjive oči, blag ali vrlo autoritativan i pravedan glas, to su slike koje će vječno ostati urezane u našim nevinim sjećanjima. Pa čak i onaj strah kada snuždeno ulazite u njegov kabinet radi ispita, nervozno iščekujući ono najvažnije prvo pitanje, nikada se ne zaboravlja!
Oda mojoj Akademiji
Bilo je to jedno neprocjenjivo, poučno iskustvo i nadasve emotivno putovanje kroz nekoliko različitih epoha u svjetskom stvaralaštvu. Slobodno bih rekao jedno veliko odrastanje, oproštaj sa onom mladalačkom naivnošću i mnoga odricanja sa prizvukom strasti do krajnjih granica ljudske izdržljivosti. Pasija, tako to zovu!
Dakle, mnogo sam zahvalan svom profesoru Ibrahimu Krzoviću i profesorici Aidi Abadžić-Hodžić sa predmeta Historija umjetnosti i Suvremena historija umjetnosti koji su nam nesebično prenosili teorijsko znanje. Ne mogu i ne smijem zaboraviti profesora Fehima Hadžimuhamedovića sa predmeta Razvoj oblikovanja koji je uvijek unosio inovacije na svojim predavanjima, provocirajući nas da promišljamo na jedan sasvim drugi način, otkrivajući suštinu, otkopavajući neka naša davno zakopana blaga. Govorio je, blago, to ste vi! Drago mi je da su utkali u moju ličnost, i mogu slobodno reći u moju umjetnost i očitu različitost, ono najbolje od sebe i što tu istu vrstu manifestacije i percepcije mogu podijeliti sa drugima. Umjetnost, a tako i sama skulptura ne smije biti sebična i neotkrivena, sklupčana i usamljena u zatvorenom prostoru, ograničena suhim i bezličnim zidovima bez boje i mirisa. Nije li umjetnost jedina i prava revolucija i kao takva traži svog vodiča, lidera?
Naši profesori i profesorice, uvijek pod nagonom one teške iskrenosti, sa oreolom majčinske i očinske figure, tjerali su nas da volimo i živimo umjetnost u bezgraničnom i vanvremenskom prostoru stvaralačke imaginacije.
Kao što je to činio za vrijeme svog života jedan od najboljih skulptora ikada - Richard Serra.
