Režiser bh. filma "Steel Hotel Song": Zanimljivo je snimati slavljenje nacije prekoputa simbola kolapsa naše industrije
Autor filma Bojan Stojčić
Nakon nekoliko galerija i brojnih radova iz domene vizualne umjetnosti, imate premijeru Vašeg drugog dokumentarnog filma na Sarajevo Film Festivalu. Koliko Vam to znači i kakav je osjećaj?
- Znači mi kao filmska forma jako puno, jer sam, zapravo, kroz prošli film otkrio da, budući da sam prije radio videoradove i filmske radove za galerijske prostore, u okviru ove forme moj umjetnički rad može imati dva života, jedan galerijski, a drugi ovaj festivalski, tako da samim tim dopire do puno šire publike, što je svakako u mom interesu.
Koliko je Vaš lični umjetnički rad dosad uticao na estetiku i ritam dokumentarca?
- Činjenica je da je moj rad uvijek bio, rekao bih, neka vrsta nježne, efemerne intervencije u prostoru, tako da sam se uvijek prilagođavao materijalu s kojim radim. Materijal s kojim radim su uvijek bile neke situacije od intimnih do geopolitičkih. Zapravo, ja bih uvijek svoju malu intervenciju ubacivao u određenu situaciju, u određeni kontekst i određeni prostor.
Eho propale industrije
Tako da mi je i forma dokumentarnog filma došla kao vrlo prirodan i logičan nastavak mog istraživanja. Zapravo, nakon što pripremim materijal, ja se onda bavim time šta taj materijal znači i na koji način mogu da ga složim i da stvorim neki širi narativ. To mi je neki logičan način svih dosadašnjih iskustava, iz fotografije, instalacije, odnosa i svega drugog.
Koji je bio najveći izazov u radu sa dokumentarnim formatom naspram dosadašnjeg iskustva?
- Pa čini mi se sam vid organizacije, ovo je prvi put da sam radio u galerijskoj produkciji. Ekipa Galerije Manifesto je ponudila da skupa produciramo ovaj film. Tako da mi je bio izazov posložiti čitav tim ljudi kojima sam dirigovao rad na terenu. Moj rad na terenu ranije je bilo intuitivan, nemam neki određeni plan, nego pratim situaciju koja se dešava. Jedini izazov sada bio je uvesti ostatak tima u takav način rada. Zapravo, da svi pratimo dešavanja na lokaciji.
Film traje 19 minuta. Koliko je teško u takvoj kratkoj formi ispričati priču sa više slojeva i da li ste u procesu pravili više verzija filma i koliko je teško odlučiti što ostaje, što se izbace?
- Kao i u svakom dosadašnjem radu, počnem raditi bez konkretnog plana, kako bi on trebao izgledati i koliko bi trebalo trajati. Tako da sam, nakon što smo snimili materijal u Zenici, proveo šest mjeseci sam tražeći put kroz tu dokumentaciju, zapravo, ja sam ga sam slagao i montirao, čisto da vidim šta je taj film. I u jednom trenutku kad sam vidio jasnu formu, njegov početak i njegov kraj, onda sam sa ekipom Manifesta i produkcijom otišao kod montažera. Zapravo, tada smo sa jasnom vizijom išli dalje i razvijali tehnički ovaj film.
Naslov sam sugerira pjesmu, zvuči poetično i višeznačno. Zašto ste se odlučili za ovaj kreativni potez?
- Interesantno je da se taj hotel Nacional, simbol nekadašnje Željezare Zenica, nalazi prekoputa nacionalnog fudbalskog stadiona. Ja sam sa timom otišao u njega tokom trajanja utakmice naše reprezentacije, s ciljem da snimimo eho navijanja i slavljenja naše zemlje. Meni je bilo interesantno čuti taj eho, kako zvuči slavljenje jedne zemlje u napuštenim hodnicama jednog bivšeg simbola industrije. Ono što smo tamo zatekli, povelo nas je u jednom drugom smjeru, tako da smo, zapravo, dobili dvije pjesme. Jedna je kolektivna, nacionalna, stadionska, a druga pjesma je vrlo intimna i zapravo ljubavna. Čitav film prati te dvije pjesme.
Koliko je prisustvo sporta u filmu važan oblik simbolizma?
- Stadion kao kolektivno udruživanje nacionalnog tijela je meni interesantan pojam. Zapravo, posljednje dvije-tri decenije mi konstantno svjedočimo performiranju desničarskih narativa na stadionima. Neću reći da je utakmica reprezentacije mjesto za to, ali jeste slavljenje nacije. I meni je bilo interesantno snimati to slavljenje nacije nadomak te lokacije koja je simbol kolapsa naše industrije.
Klasni i društveni fenomeni
Taj hotel je nekada pripadao Željezari Zenica koja je na svom vrhuncu zapošljavala dvadeset i četiri hiljade radnika, a stadion Bilino polje može u svom ukupnom kapacitetu da skupi deset hiljada navijača. Tako da je ova industrija zapošljavala više nego duplo radnika od onoga koliko navijača dođe na fudbalsku utakmicu. Zapravo, to je isto i generacijska stvar. Većinom mladi muškarci na tom stadionu slave svoju zemlju, a generacija njihovih roditelja je radila u Željezari i tom hotelu, to je generacijska koliko i klasna stvar. Tišina jednog mjesta i buka grada.
Šta predstoji sad za ovaj film nakon premijere? Koji su budući planovi?
- Ovo mu je svjetska premijera, i sada pokušavamo naći kanale njegove distribucije. Nadam se da će kao i prošli film dobiti ta dva života, jedan koji je galerijski, da ide po bijenalima, muzejima i drugim objektima izlaganja, a drugi je filmski život, zapravo, ovaj festivalski život, gdje film može dotaći dosta publike koja ne bi posjetila galeriju i pogledala ga.
Kako očekujete da će publika reagirati na ovaj film? Posebno domaća, koja dobro poznaje ovakve priče, i šta biste voljeli da ponese sa sobom nakon gledanja?
- Jedva čekam da čujem redakcije, jer ovo je zaista svjetska premijera, i osim tima produkcije filma i selekcije SFF-a, ovaj film niko nije vidio. Tako da me jako raduje da vidim šta ljudi misle o tome. Važno mi je to prvo iskustvo. Mislim da film ne govori ništa što mi ne znamo, ali on govori iz perspektive koja nam nije toliko vidljiva. I nadam se da može dati neko novo svjetlo na nas, na ono što mi kao svakodnevicu ovdje živimo. Film, dakle, ne pokušava da otkrije ništa novo, on samo daje jedno malo intimnije svjetlo na šire klasne i društvene fenomene.
