Almir Imširević: Različita viđenja svijeta

Šta nam u svom ovogodišnjem izdanju donosi program Dramadžiluk?

- Donosi četiri drame pisaca koji pripadaju različitim generacijama i različitim sredinama. Predstavićemo djela autora iz Bosne i Hercegovine, Norveške, Hrvatske i Amerike; Adnan Lugonić je mladi sarajevski pisac, a na Dramadžiluku će biti čitana njegova drama “Tamo gdje ne idemo”.

Potom, publika će imati priliku upoznati se sa tekstom savremene norveške autorice Trine Falch, drama “Burnt Toast” izazvala je brojne pozitivne reakcije evropske kritike i vjerujemo da je naša teatarska publika treba čuti i pogledati sa posebnom pažnjom. Mate Matišić, hrvatski dramadžija, dobro poznat bh. publici i kao uspješan filmski scenarista i muzičar, biće predstavljen tekstom “Autogram za Milicu”.

Među ovim dramskim autorima našao se, na našu veliku radost, i pisac kojeg znamo i volimo, prije svega, zbog njegovih romana. Naime, odlučili smo se za dramatizaciju djela Paula Austera, tako da će na Dramadžiluku biti čitan “Čovjek u mraku”. U godini kada nas je napustio, zbog neraskidive povezanosti sa ovim prostorom i ovim ljudima, ne postoji bolji način da mu se odužimo i odamo počast. Na kraju, već po običaju, planiramo razgovarati o temama koje tište pozorišne i one druge ljude.

Nove evropske tišine

Ove godine idemo pod naslovom “Od Perzijanaca do Palestinaca”, te imamo namjeru diskutovati o čemu savremeni teatar govori i o čemu šuti. Kao nekome ko se bavi dramskim pisanjem, tišina mi je važna koliko i replika. Ovih novih evropskih tišina se pomalo i plašim. O njima ćemo pričati.

Čime ste se rukovodili kada su posrijedi izabrani tekstovi, te šta su njihove najvažnije odlike?

- Naravno, najjednostavniji i najiskreniji odgovor se nerijetko čini otrcanim. Rukovodili smo se kvalitetom dramskih tekstova, ali teško je na sebe preuzeti tu vrstu odgovornosti kada vam, na veliku radost, na adresu Dramadžiluka dođe preko stotinu novih drama.

Raduje činjenica da su nam se javili autori i autorice iz regije, ali i iz brojnih zemalja Evrope i Amerike. Nema potrebe ni naglašavati da sanjamo festival na kojem će biti moguće predstaviti bar deset novih dramskih tekstova i ugostiti brojne interesantne pozorišne stvaraoce. Nažalost, to je, bar u ovom trenutku, naprosto nemoguće. Pozorišta su osuđena razmišljati i o broju likova, ne samo o pričama koje ti likovi pričaju.

Odlučili smo se za – različitost. Pisci pripadaju različitim generacijama, različitim kulturama; namjera nam je bila izbjeći zajedničke teme, izbjegavali smo vještačke poveznice, pa i prisilnu aktuelnost. Riječ je o različitim rukopisima, različitim viđenjima svijeta, ali kao i na prošlogodišnjem Dramadžiluku, u pitanju su tekstovi za koje iskreno vjerujemo da bi obogatili i osvježili repertoare naših pozorišta.

Kako gledate na položaj domaćeg dramskog teksta danas u našim okvirima?

- Dramadžiluk je prostor, ali i vrijeme, u kojem se odvija borba za bolji položaj domaćeg dramskog teksta. Ipak, dramski pisci svoje najbolje i najvažnije bitke treba da vode na papiru, da pišu, i da to čine mudro i odgovorno. Svjesni prostora u kojem stvaraju i za koji stvaraju. Ne podrazumijeva to, naravno, tek isprazni angažman, već, prije svega, teatarsku aktuelnost. Svjestan sam neprestanog kukanja nad pozicijom dramskog pisca i žalopojki o nepoštovanju domaćih autora, ali istorija nam govori suprotno.

Tri kvalitetna

Nikada bh. dramski pisci nisu bili glasniji i prisutniji nego u protekle dvije ili tri decenije. Pojavio se niz mladih autora i autorica, pišu dobro i pametno, njihove drame putuju svijetom, bivaju nagrađivane. Vjerujem da je lako izračunati koliko zemlji poput Bosne i Hercegovine treba pilota, koliko vodoinstalatera, doktora, pa i vojnika, ali ne znam kako i čime se mjeri potreba za dramskim piscima. Četiri, pet? Možda. Pedeset? Nisam siguran. Tri kvalitetna bila bi golema utjeha.

Šta su najvažnije tematske cjeline kojima se autori bave unutar selektiranih dramskih tekstova?

- Dramski tekstovi često liče na prostore iz kojih dolaze. Pokušavaju smisleno odgovoriti na sveopštu pogubljenost, odagnati nedostatak fokusa u kojem su nam društva zaglavljena, izboriti se protiv medija koji pokušavaju nametnuti teme, ali i ideje. Čovjek, porodica, usamljenost, nasilje, riječi su koje mi prve padaju na um dok razmišljam o pročitanom. Dakle, od Eshilovih “Perzijanaca” do danas – nije se mnogo promijenilo.

Koliko često, prema Vašem iskustvu, domaći dramski tekst doživi uprizorenje u teatru, te koliko je drama kao forma prisutna u izdavačkom smislu unutar ovdašnje književnosti?

- Ne treba nagađati. Valjalo bi pogledati repertoare bh. pozorišta i dobiti tačne podatke. U svakoj sezoni, čini mi se, imamo bar po jednu praizvedbu domaćeg teksta, ali naravno, oni odbačeni imaju pravo na žalbu. Vjerujem da će mi mnogi zamjeriti, ali mišljenja sam da je jedna dobra drama u dvije ili tri sezone – čudo na kojem trebamo raditi. Izvedene, a potom zaboravljene drame, ne čine mnogo za istoriju teatra, tek zadovoljavaju krhke i samodopadne biografije nesretnih umjetnika.

Čitamo naglas

Sa druge strane, izdavačka djelatnost, koja takođe vodi svoje teške bitke, iz potpuno jasnih razloga nezainteresovana je za dramsku književnost. Drame se čitaju teže i od poezije, a čitalac je gotovo nestao. Zato smo i pokrenuli Dramadžiluk, da im čitamo naglas.

Imate dugogodišnje iskustvo dramskog autorstva. Šta je, po Vašem mišljenju, najvažnije za mlade autorice i autore kada se odluče okušati u ovom obliku izraza?

- Najvažnije je prvo biti pažljiv posmatrač. Treba se naučiti gledati, vježbati to umijeće neprestano, u svojim stanovima, na ulici, u kafani, a potom, u pravom trenutku, ući u pozorište. I opet samo gledati. Posmatrati ljude u sali, potom one na sceni, a kad vam se ukaže prilika, i iza scene. Gledati glumce na probama, pažljivo.

Kad se oči naviknu, uključiti i sluh, pa osluškivati. Slušati dugo ono što govore ljudi oko vas. Postepeno uključivati i ostala čula. Osjetiti mirise, jer i oni su dio pozorišta, baš kao i života izvan njega. Kad steknemo dovoljno hrabrosti – odvažiti se na dodir. I na ukus. Tek onda, ako baš nemate drugog izlaza, sjesti za laptop, ili uzeti papir, i zapisivati. Pa sve to vratiti u pozorište. I onda, jednostavno – opet gledati.