Razgovor sa Zlatanom Fazlićem Fazlom: Sve prevare, i politika, baziraju se na šibici

Razgovor sa Zlatanom Fazlićem Fazlom (1959) u Bečkom restoranu sarajevskog Hotela Europa, čiji je direktor svojevremeno bio neponovljivi slikar Fuad Arifhodžić, protekao je nestvarno, kao njegov kist umočen u Fazline note i stihove. Na nedavni Fazlin koncert u Bosanskom kulturnom centru pozvala me je slikareva kćerka, Jasna Šarkić, da otputujemo u najbolje, neprolazno Sarajevo. Kako je rekao Picasso: “Sve što zamislite je realno.”

Komšija se zvao Mujo

Tišina, uzdasi, i poneki otpjevani refren u publici, u mraku koncertne dvorane sa Fazlom na podijumu, vibracije su koje se ni sa čim ne mogu uporediti, i koje ne može nadomjestiti nijedan suvremeni digitalni medij, negdje u zatišju… Najveća sreća ovog happeninga, na kojem su zaiskrile mnoge suze, je što je pola sale BKC-a bio mlad svijet, rođen poslije rata. Zlo se može čupati i saditi, a Fazlin koncert je odagnao svaku sumnju, ako je i bilo, da u ljudima rastu ljubav, dobrota i odanost. I nježnost, kad sve prođe. Svi smo dobili terapiju.

Pitala sam ga kako, odakle nastaje muzika, jer me je to uvijek najviše fasciniralo i intrigiralo. Kako je moguće ni iz čega napraviti note? Slikar uzme kist i boju, kipar kamen, čekić i dlijeto, pisac olovku, a glazbenik? Bude ništa, i ljudi kao Fazla naprave melodiju i stih, koje grad, generacije nose sa sobom, kao rodni list, povijest bolesti i ukras. Nobelovac Mario Vargas Llosa kaže da umjetnik nije svjestan revolucije koju proizvodi svojim stvaralaštvom. Moj električar na svom viber profilu ima sliku Rolling Stonesa. Na pitanje šta će tu Rolling Stonesi, kaže da je s njima proveo više vremena nego sa roditeljima. Tako bismo mi u Sarajevu, mirne duše, na naš profil na društvenim mrežama mogli staviti Fazlu. Ili ga nositi u zapučku.

Sala BKC-a je bila pod visokim naponom

Objasnio mi je da njegova muzika nastaje iz života. Iz doživljaja. “Iz događaja oko mene.” Nekom je zgodom gledao kroz prozor kako pada snijeg, a niz ulicu je silazio komšija, u teget mornarskom kaputiću od grube tkanine, sa zlatnim dugmadima i sa mornarskom vrećom na leđima. Zaputio se i nikada se nije vratio. Tako je nastala čuvena pjesma “Ide Mujo u mornare”. Igor Stravinski je rekao: “Nije dovoljno slušati muziku, moramo je i vidjeti.” Komšija se zaista zvao Mujo.

Gitara, klavir i tekst, ne zna se čime Fazla stvara prije. Reče da mu je tekst na zadatu muziku teže napraviti. Kad su muzika i tekst ruku pod ruku ide jednostavnije, ali Kemal Monteno je znao doći sa muzikom i tekst za nju Fazla nije odbijao. Danas kaže da je Kemal Monteno bio naročito dobra duša, da mu nedostaje i da se sa nostalgijom upita “Šta smo mogli još… “

Sa koncerta sam ponijela tonu nostalgije i ne baš puno radosti. I zato sam ga upitala šta ga je u posljednje vrijeme obradovalo, probudilo njegov entuzijazam. Odgovorio je: “Pa koncert.” To djeluje kao oni ljudi koji vole ribariti, ali nemaju kad, i sanjaju da će jednog dana u penziji ići u ribu. Fazla je u godinama za penziju i konačno, nakon dugo vremena, ima koncert. Napisao je preko 400 pjesama. Želim da mu penzija bude plodna, kao i radni vijek.

Pred koncert u BKC-u, mart 2025.

A u posljednje vrijeme ga nije ponijela samo pjesma sa koncerta. Pet i pol godina radi na libretu za mjuzikl, u kojeg su stale 23 nove kompozicije. U suradnji sa Rankom Rihtmanom, koji će uraditi orkestraciju i aranžman, u režiji Dine Mustafića, Fazla će uskoro obradovati nas: nakon upravo završene audicije, Narodno pozorište u Sarajevu sprema komad u kojem će učestvovati 60 umjetnika, glumaca, pjevača i baletana, i zvaće se “Eee Sarajevo moje drago”: istinita priča o dva svijeta. Mislio je da će na njegov libreto pasti prašina i da će čamiti zaboravljen u nekoj ladici.

Još nisam sigurna da li bi za ovaj tekst najbolji naslov bio “Fazlina dva svijeta”, ne zbog predstave, čija se premijera očekuje krajem septembra, nego zbog činjenice da jedan svijet nepovratno nestaje, drugi srećom nastaje. Fazla kaže da će ovaj, koji nastaje, biti sretan i proizvodan, onda kad ovaj prvi nestane zauvijek. Optimistično vjeruje u mlade, a uvjerio se u ispravnost svog stava spremajući skupa s njima koncert u Vijećnici, povodom dodjele Šestoaprilske nagrade: pretenduje da mladi obećavaju i stajlingom, neopterećenim načinom razmišljanja i odabirom digitalnih informacija koje konsultiraju.

“Ovo novo Sarajevo, koje danas ima 15-16 godina, zna se se izboriti. Odrastaju gledajući u telefon, a mobitel je odlično putovanje za formiranje osobe. Naći će svoje uzore i izabrati. Neće im ugled biti lokalni političari. Otrgli su se od vilajeta i oni će biti novi, vrli svijet. Da su ljudi u Srbiji imali više od dva režimska medija, koji su ih anestezirali lažima, ne bi se desila naša tragedija.”

Ni u jedno moje pitanje nije mogla stati priča o tome kako je Fazla zakoračio u javnost. Kad se Jugoslavija neuspješno i nemušto rastakala na svoje sastavne dijelove, Fazla se bavio marketingom, u poduzeću koje je proizvodilo reklame, za prozaične teme, od krompira do paštete. Tako ih je pred prve slobodne izbore u BiH Nijaz Duraković (a podsjetio me je kako je Duraković svojevremeno opisao nacionaliste: “Ovi ne mogu ni da okreče ono što je Tito izgradio”) zamolio da urade reklamnu kampanju uoči glasanja. U zao čas: niko nije znao kako se to radi.

Fazla je otišao u Američki kulturni centar i posudio par knjiga koje obrađuju tu tematiku. Poslije je u ratu živio i radio u Studiju Radija 99, koji je imao prostorije u zgradi Centralnog komiteta SK-a, u nekadašnjoj ulici Đure Đakovića - gdje se kristalizirala borba za istinu. “Dok su vučići i dačići palili sela da se ugriju, jednako kao što i sada maltretiraju vlastiti narod i iživljavaju se”, Radio 99 se javljao u beogradski Radio B92, i u programe drugih emitera u bivšoj Jugoslaviji, jer se zbog totalne informativne blokade nije znalo šta se dešava u Sarajevu, ni u Bosni.

Omiljena Fazlina knjiga iz mladosti

Nametnulo se pitanje: Da li je Tito važan lik u Vašem životu? “Tito je prevažan lik, koji je ostavio ozbiljan odgoj, obrazovanje, i pogled na svijet. Kad smo bili mladi, ni mi nismo vodili puno računa o tuđim ratovima, ali smo naučili na čijoj strani treba biti: na strani nevinih, a ne agresora. Mi razumijemo problem Palestine, i prije Irske… Tito je 1967. zbog Palestine prvi prekinuo diplomatske odnose sa Izraelom. Rekao je ‘ne’ zlikovcima, a ne balerinama.” I to iz Beograda, gdje se kasnije desio dva puta okidač za ključne životne lekcije. Jedan je Bogić Bogićević, koji je u kampanji kodnog imena Lomljenje Bosanca, na sjednici Predsjedništva SFRJ marta 1992. stavom “Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji”, onemogućio uvođenje vanrednog stanja u Jugoslaviji: spriječio je nastanak srpske hegemonije. Drugi je Ivica Osim, koji je maja 1992. u Beogradu, pred bezbroj novinara, dao ostavku na mjesto selektora Jugoslavije i trenera Partizana, sa obrazloženjem: “Da se i vi sjetite da sam se ja rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava.”

Da li je rat najznačajniji period u Vašem životu? “Rat je svima najznačajnije vrijeme. Traumatična situacija iz koje se teško izmigoljiti i danas, 30 godina nakon završetka. Kad se sjedne pod šljivu, vrate se emocije, koje smo vlastitom agresijom tjerali od sebe. Oslobađam se toga pisanjem pjesama o opsadi. Završio sam dvije i snimio tri. To je cjelina o opsadi, tako je izbacujem iz sebe.”

U grad su u ratu dolazili svjetski ljudi, koji su se identificirali sa Sarajlijama: “Sebe su prepoznali u nama i to su htjeli podijeliti s nama. Često su plakali nad sobom, a ne nad nama.” Ostao mu je urezan u nezaborav otac koji je u bolnicu na rukama donio snajperom pogođeno dijete, i rekao da bi rado kafu popio i popričao sa onim koji ga je pogodio. “Narod je dobrotom odgovorao na agresiju i nije čudo što su toliki ljudi došli u ratu u Sarajevo. Taj fenomen se nije nikada nigdje dogodio. Njihov čin prema Sarajevu treba ovjekovječiti kao trajnu zahvalu Sarajlija. Radi Sarajeva su stavljali na kocku sve, život, familiju, posao, reputaciju. Treba im dići spomenik, za zauvijek.”

Željela sam saznati odakle senzibilitet i prijemčivost za svijet oko nas. Meni se čini da se ništa ozbiljno ni kvalitetno ne može napraviti bez čitanja. Čita li knjige? Ispričao mi je da je nekada za šarmiranje djevojaka bilo neophodno znati sve o knjigama i muzici. U školi je bio dobar košarkaš, muzika mu je oduvijek bila preokupacija, ali rado se sjeća profesorice srpsko-hrvatskog, gospođe Čengić: volio je čitati. Lektira mu nije bila zanimljiva, ali profesorica je očito znala sa takvima: sa Fazlom je debatirala o kultnoj knjizi “Paklena pomorandža”, Anthonyja Burgessa, od koje je poslije Stanley Kubrick napravio nezaboravnu filmsku adaptaciju, koju smo u Sarajevu gledali zahvaljujući beogradskom FEST-u.

Malo dinamike u Hotelu Europa

Pitala sam ga, da je knjiga, koja bi bio? Bez razmišljanja je odgovorio: “Tri ratna druga” i “Crni obelisk” Ericha Marije Remarquea, sa temama iz Prvog svjetskog rata. I bilo koja knjiga Ernesta Hemingwaya, najprije “Sunce se ponovno rađa”. E da, podsjetio me je na jedan odlomak teksta tog američkog nobelovca, koji kao da je bio napisan za Fazlu: “Budite zaljubljeni. Ubijte se pišući. Posmatrajte svijet. Slušajte muziku i gledajte slike. Ne gubite vrijeme. Čitajte bez prestanka. Ne objašnjavajte. Slijedite svoja zadovoljstva. Ćutite.” Fazla od svih slika najviše voli sarajevske vedute Fuada Arifhodžića i njegov sugestivni poentilizam.

Zašto Hemingway? “Impresioniran sam piscem koji se pretvorio u ratnog reportera i sa drugog kraja svijeta došao svjedočiti sa mjesta događaja. Ja sam vizuelni tip, uvijek vizueliziram predstave: američki ratni reporter u Španiji, i poslije u Parisu.” Te su mu knjige bile među najupečatljivijim, a prisjećao ih se u vrijeme opsade Sarajeva, kad je animirao program Studija 99. Da bi mogli funkcionirati, priključili su se na struju UNPROFOR-a, u kupatilu francuskog generala Morillona. Budući da je Radio 99 bio nezavisni medij i emitovao program 24 sata dnevno, dolazili su svi strani novinari, nudili pomoć…

Nekada su ljudi sa radija bili primorani pregovarati sa neprijateljem da ne granatiraju ambulantno vozilo sa ranjenicima, obećavajući da će uslugu vratiti kad njihov automobil naiđe. Dok je to govorio, pored prozora sarajevske Europe, ulicom Vladimira Skarića, prolazio je Gradimir Gojer. “Evo, istina je sve što govorim, Grada je sve vrijeme rata okupljao ljude i držao molitve za mir u Kamernom teatru…”

Pitala sam ga da je neka poznata ličnost, koju bi izabrao? Očekujući da se to samo po sebi podrazumijeva, k’o iz topa je izgovorio: “Clapton”, i to tako brzo da uopće nisam razumjela. Dakle, Eric Clapton (1945). “Genijalac. Nastupao je sa najvećim umjetnicima svijeta i impresionira me kako ne odustaje, poslije svih nesreća koje su ga zadesile. Svaki dan pogledam sajt Where’s Eric, pratim ga da znam gdje je i šta radi.” Clapton je dobitnik 18 Grammyja i Britanskih nagrada za izuzetan doprinos muzici. Jedini koji je tri puta primljen u Rock & Roll Hall of Fame. U solo karijeri je prodao 100 milijuna ploča, što ga čini jednim od najprodavanijih glazbenika svih vremena. Fazla je ljestvicu podigao vrlo visoko.

Skok u novu stvarnost: kako izlazi na kraj sa društvenim mrežama, šta misli o umjetnoj inteligenciji? “Sve najbolje, to je medij nove generacije. Mi smo imali ploče, korzo i koncerte. Kad smo htjeli šarmirati cure, posuđivali smo im ploče. Morali smo se snalaziti. Danas je sa umjetnom inteligencijom sve korektno, ali je samo to, i to je nedovoljno. Za umjetnost treba ludost i pomaknutosti. U novim medijima nema začuđujućeg, koje umjetna inteligencija nikada ne može zamijeniti. Ni nadomjestiti.” Fazla uopće ne koristi digitalnu tehnologiju, nema ni e-mail i to objašnjava: “Volim nesavršenost koja je za živog čovjeka.”

Zlatan Fazlić Fazla: Meni je sve na planeti jasno i na to imam osmijeh

Neki kažu da je jedan dan bez zabrinutosti - propao. Pitala sam misli li i on tako. “Oh, neeee. Ponekad mi nedostaje dosada.”

Ne mogu da zamislim kakav je čovjek kojem nedostaje dosada. S čim to povezati? Na njegovom instagram profilu sam vidjela snimak kako na nekoj kosini prenosi ogromne suhe grane i kaže: “Još prije desetak godina se mogao naći i neki pomoćnik. Međutim, danas više niko neće da bude seljak. Samo Fazla je ostao pravi seljačina. Ovi ostali su svi k’o rakete.” Odmah da dodam da mu nije bilo posve lako naći slobodno vrijeme za naš susret. Jedna od njegovih pjesama koja mi je naročito prirasla srcu je Umoran sam od ponosa, umoran sam od ljudi, ko će biti porota, ko će biti kriv… A sažeto je objasnio: “Kad poredaš sve moje pjesme, vidiš da tu nije bilo rahatluka. Ni dosade.”

Prije par dana sam vidjela redovnog profesora na predmetu gluma na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Ermina Bravu (koji pjeva i ima glavnu ulogu u mjuziklu “Eee Sarajevo moje drago”), kako je poveo studente na vrhunski pijanistički koncert u BKC-u. Zanimalo me je šta o tome misli Fazla: kao da je jedva dočekao povod da se sjeti svoje profesorice muzičkog Magdalene Aleksijevne, poznate po chanel kostimima, urednoj punđi i tegljenju ogromnih magnetofona - nastojala je, samoinicijativno, da učenici čuju što više od ozbiljne muzike. Vodila je učenike u Narodno pozorište da gledaju “Malu Floramye” Ive Tijardovića…

I pitala sam se žali li Fazla i za čim. “Vraćaju mi se slike, naročito u posljednje vrijeme, ali se ne volim sjećati. Volim život i ni za šta mi nije žao.” Takav osjećaj života i svijeta mi djeluje kao zaslužena nagrada.

Muzika je u nešto sretnije preobrazila njegovu duboku neprilagođenost novom svijetu, stihiji koja je devedesetih nadolazila. Riječima Marija Vargasa Llose bih mogla objasniti Fazlin angažman: “To je izraz pobune. Da se slažete sa svijetom koji postoji, ne vjerujem da biste pisali. Umjetničko stvaranje je kritička reakcija protiv svijeta kakav jeste. Protiv deformacija demokracije, populizma, nacionalizma, rasizma, protiv stvari za koje smo mislili da su prevaziđene. A nisu, fašisti se međusobno traže i nalaze. Tragično iskustvo Drugog svjetskog rata, nacionalizam koji je proizveo milijune mrtvih, opet se vraća i postaje realnost europske politike, i ne samo nje.”

Čudesni tekst kojeg je napisao 1992. Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, kojeg je pred FIS-om otpjevao Kemal Monteno, Fazlina je trajna osobna karta i legitimacija Sarajeva. Za čovjeka koji je prije godinu dana skladao desetominutnu kompoziciju 1425 dana i one stihove Nemam snage biti pošten, iako to želim, bila sam spremila zadnje pitanje, koje bi glasilo “Ko ste Vi, Zlatane Fazliću Fazla?” Za mene je Fazla ono nepregledno more kojim se zaputio mornar Mujo, i koje zapljuskuje dokove New Yorka i nesagledivu planetu njegovih trotoara, u kojima se ogledao. “Kad ga vidim, vidim da je to nešto moje. Crvene starke, Lewiske 501 i da sviramo. Mi smo zamišljali da bi svijet trebao biti kao njujorški trotoar Woodyja Allena, Andyja Warhola, Simona & Garfunkela, svi pomiješani i zajedno. New York je i romatičan grad. Mislio sam da će Sarajevo biti takvo, a desilo se suprotno. Dijele nam planetu na gruntove.”

Mjera u mahali

A vrijeme mi je isteklo i ne stigoh ga upitati. Ipak mi je, kroz razgovor, i ne htijući, objasnio. “Ja sam rođen u svijetu, mikro lokaciji, gdje su živjeli mangupi i gdje sam morao učiti instinktom, intuicijom i njuhom. Uočiti lažnjake i ko otima užinu. I znam ko se zato svima sveti. Kad sam prvi put vidio Trumpa, bilo mi je jasno ko je, njemu su otimali užinu u školi. Ono što od Gaze hoće da napravi hotele i golf terene, nimalo me nije iznenadilo. Svima se sveti. Sve prevare, i politika, baziraju se na šibici. Šibicar nije dobar zato što je vješt, ima tri šibice i jednu kuglicu, nego zato što ima nekoliko štrucera, koji privlače naivne igrače, domaćice i teške radnike. Sve se zasniva na prevari, preusmjeravanju pažnje: štuceri prave gužvu, dok šibicar krade. Nama iz mahale je sve jasno na prvi pogled, a civilizacija 30 godina proizvodi ljude koji ne razmišljaju. Odrastao sam na lokaciji gdje se sve može oprostiti, samo ne da budeš šupak. I danas vodim računa da ni nenamjerno ne ispadnem šupak. I da je čovjek kriminalac i lopov i konjokradica i sjecikesa - sve se oprašta, i da si razbojnik, sve, ali šupak - ne. To je bila mjera u mahali, a u svijetu više nije važno ostati vitez.”

Za sebe kaže da je (bio) propalica. S tim se ne slaže njegova nekadašnja razrednica Ana Karić. Fazla kaže da ga je odgajala ulica Lajoša Košuta (eh, da, dva svijeta, sada se zove Armaganuša) i mahala u kojoj su živjeli Ranko Rihtman, Tomislav Išek, Mahir Paloš, Bebek. “To je moja geografija: škola, košarkaški trener Ibro Krehić, poslije trener reprezentacije Jugoslavije i Turske; poštar koji je 30 godina zalazio u naš kraj, vječiti milicioner na ćošku, susjedi, komšiluk, ulični čistač… Oni su nas formirali mnogo više nego roditelji. Sarajevo me je napravilo. I to je dokaz da je Sarajevo veliko.”