Rambo Amadeus: Uvijek je većina bila ta koju je mrzilo da misli
U vrijeme dok se svijet borio sa pandemijom virusa Covid-19, govorilo se da ulazimo u novu realnost. Kako vidite danas tu novu realnost i gdje smo se, zapravo, ako jesmo, pomjerili?
- Nova realnost vratila se, srećom, na staru realnost, čim se čovječanstvo izborilo s pandemijom. Ipak, vidim da se kao svijet pomjeramo u dugoročnu krizu, izazvanu prije svega klimatskim promjenama. Uz to, povjerenje u sistem je prilično poljuljano, bar ovdje kod nas u lokalu, to mogu da vidim. Sjećam se, u vrijeme socijalizma, kad je izbila epidemija variole vere, svi smo dobili vakcinu, niko nije postavljao pitanja oko toga, danas slušamo polemike na sve strane.
Nepopravljivi optimista
Roditelji neće djecu da vakcinišu protiv morbila, ta iskorijenjena bolest opet se pojavljuje “u regionu”. Čini mi se da je oficijalni informacioni sistem jednostavno pobrisan snagom društvenih mreža i ljudskom težnjom da u svakoj pojavi traži zavjeru.
Činilo se da ćemo nakon te planetarne katastrofe nešto naučiti, ali doima se da je svijet postao još gore mjesto, kao da je pandemija ubrzala mnoge stvari u onom najbrutalnijem smislu?
- Ne znam, volio bih da griješite. Neke stvari su se unaprijedile. Naprimjer, u puno djelatnosti se shvatilo da zaposleni efikasnije rade online, online sastanci, online poslovi, kurirske službe na električnim biciklima. To je sve dobro, a nije postojalo prije korone. Ipak sa druge strane vidim da smo kao prilično oguglali na tuđu nesreću, prag nadražaja na svaku vrstu senzacije je podignut. Stid, kajanje, dileme i samoupitanost su istjerani iz javnog govora, svi su izrazito samouvjereni i sigurni u ono što rade, uvjereni da su na strani dobra čak i dok bacaju bombe. Ali ja sam nepopravljivi optimista, vjerujem u dobro, ne volim kukanje, svako od nas treba da plijevi svoju baštu od korova u nadi da će napraviti svoj mali edenski vrt. Društvo prilično zavisi od karaktera pojedinca i njegovog uvjerenja da može da uređuje svijet oko sebe.
Ratovi su iznova pokrenuti sa velikim intenzitetom. Mislite li da smo na pragu novog globalnog sukoba ili on, zapravo, već dugo traje?
- Meni djeluje sasvim ljudski da se nikom od vladajućih elita ne isplati nuklearni sukob, nikom od njih ne bi bilo zabavno da po nekim ekskluzivnim podzemnim skloništima provedu sa svojim porodicama i budućim pokoljenjima sljedećih 5.000 godina. Ali te bombetine nas ipak sve drže u strahu, svi molimo boga da neki ludak ne izazove apokalipsu. Za to vrijeme ograničeni, lokalni ratovi bukte na sve strane, oružje se proizvodi, prodaje, kasnije se obnavljaju srušeni gradovi i infrastruktura, novac brže kruži i na to smo, nažalost, više-manje navikli.
Na našim prostorima, onome što se sada zove region, takođe se iznova osjeti bujanje nacionalističkih pretenzija. Kako gledate na te stvari, devedesete godine prošlog vijeka sada se nekako doimaju bliže umjesto da smo sve dalje od njih?
- Moj lični utisak je da kad god treba skrenuti pažnju sa socijalnih tema, naročito pred izbore, onda se sinhronizovano pumpa međunacionalna netrpeljivost, da se radničkoj klasi skrene fokus sa činjenice da vlast jednostavno nije dovoljno kompetentna da riješi elementarne socijalne izazove i zadatke. Teško mi je da razumijem što kritična većina glasača, sudeći bar po rezultatima izbora već 35 godina prihvata i odobrava populističku retoriku. Misleća manjina razumije kako stvari stoje, ali je temeljno i nadglasana i preglasana. Žao mi je ljudi, ali ipak treba napomenuti da je sve to posljedica slobodnog izbora, građanin je ipak u onom separeu za glasanje sam sa sobom i svojom slobodnom voljom zaokružuje olovkom ono što mu se najviše sviđa.
Kako uopšte doživljavate prostor nekadašnje Jugoslavije? Šta bi, po Vašem mišljenju, bilo najbolje za nekad bratstvom i jedinstvom vezane narode?
- Joj, ćerate me da budem ozbiljan. Ali ajde da krenem od citiranja mnogo pametnijih od mene. Mislim da je Machiavelli napisao nešto u ovom stilu: “Kad građani dugo žive slabo, pod istom vlašću, onda izgube kriterijume, pa ni ne znaju više šta je za njih dobro, a šta štetno”. Ili je to rekao Andrić u “Znakovima pored puta”? Ili obojica u različitim formama? Meni na prvi pogled djeluje da priličnom dijelu građana nedostaje želja za temeljnijim, pouzdanijim informisanjem.
Prosto, kao da im je užasno dosadno da promišljaju o društvu, pažljivo se informišu, da bi mogli da donesu neki relevantan, lični stav, nego baš kao djeca, prepuštaju da drugi misle umjesto njih o ozbiljnim stvarima, pripisujući sve ono što im se događa “zloj sudbini”. Svoj lični identitet radije mijenja za kolektivni. Više se brine za plasman sportskog tima za koji vatreno navija, nego za sopstvena postignuća. Samo ličnim promišljanjem, informisanjem, odlukama možemo da se pomjerimo iz vrzinog kola u koje nas društvo uvlači. Kažu da prosječan čovjek donosi oko 2.000 različitih odluka dnevno. Ali koliko ih od toga zaista utiče na neku promjenu? Čovjek prvo mora da emancipuje sebe, prije nego što krene da se udružuje sa drugima, inače ta udružena bratija brzo postane nakaradna. Od početnog oduševljenja, pa do teškog razočarenja, bijesa i ljutnje, gdje se uporno u drugome traži krivac za propast loših ideja i aljkavih planova. Ne znam, mogao bih da pišem do sutra, ovo je samo moj lični utisak, vi ste krivi što pitate. A mogli smo lijepo razgovarati o pjesmama.
Niz godina se bavite i pitanjima ekologije, klimatskih promjena i drugih srodnih tema. Zašto je danas važno glasno govoriti o tim temama, te mogu li ekološki pokreti biti neka vrsta novog revolucionarnog otpora svakoj vrsti ugnjetavanja, budući da se tiču onih najelementarnijih stvari za čovjekovu egzistenciju?
- Pa, sve stare ideologije su prilično amortizovane, obesmišljene. A nema nove ideologije na vidiku, pa onda čovječanstvo glavinja, džapajući se oko sasvim sebičnih i kratkoročnih interesa. Rastući ekološki problemi nužno će dovesti do nove ideologije, koja će za koju deceniju biti motor nužnih promjena. Ali plašim se da bismo prvo mogli da prođemo kroz “toplog zeca”, zvanog “antropološko usko grlo”. Može se pretpostaviti da usljed otežanih uslova izazvanih zagađenjem i klimatskim promjenama izazvanih ljudskom rukom, broj ljudi na planeti počne drastično da se smanjuje, tek onda bi egzistencijalni strah i strah od izumiranja ljudskog roda nužno otvorio put novoj ideologiji i novoj etici. Možda. A možda se ljudi uz pomoć masovnih medija i populističke retorike toliko zaglupe, da nas zadesi tragikomična sudbina protagonista iz SF komedije “Idiocracy”.
Nedavno ste u podcastu sa Brankom Rosićem kazali da živimo u epohi laži. Kako se tome mogu suprotstaviti “poniženi i uvrijeđeni” ili je kasno za svako konfrontiranje?
- Rekoh prije, nagon za konfrontiranjem sa vladajućom klasom preusmjerava se na međusobno konfrontiranje ljudi - nametanjem kolektivnih identiteta koji eliti odgovaraju. Ljudi se radije konfrontiraju sa navijačima suprotnog tima, nego sa gazdom koji ih laže i mjesecima ne isplaćuje platu. Drugi gaje virtualne kolektivne identitete, prave neke namjenske grupe na mrežama, Viber, Whatsapp, FB, Instagam grupe, limitirane brojem, uvezane zajedničkim afinitetima. Udruženja ljubitelja starih bicikala, niklovanih auspuha, udruženja gitarista, planinara, ljubitelja narodnog veza i ikebanisanja. Jedni drugima lajkuju i komentarišu postove, doživljavaju neki socijalni placebo efekat, nekakav utisak da su udruženi oko neke ideje, opet skrećući fokus sa stvarnih društvenih izazova kojima bi se trebalo pozabaviti.
Internet, društvene mreže, algoritmi, AI, Chat GTP... sve to nas je danas dovelo u jedno stanje nemislećeg, sve je instant, ljudski mozak atrofira i čini se da upotrebljavamo sve manje neuronskih funkcija. Kako vidite tu stvarnost u kojoj je potreba za znanjem, za naučnim pristupom i racionalnim analizama sve manja?
- Tehnološki napredak uvijek ima neke svoje loše nusefekte. Poljoprivreda krči šume, mašine zagađuju, avioni buše ozon, pesticidi ubijaju pčele. Međutim, niti je pojava traktora uzrokovala atrofiju mišića kod poljoprivrednika, niti je digitron smanjio broj genijalnih matematičara, pa ne vjerujem ni da će AI uticati na atrofiju inteligencije kod čovjeka. Ljudski rod je ipak konglomerat sasvim različitih individua. Uvijek je većina bila ta koju je mrzilo da misli, uči, donosi odluke i pojedince koje ništa nije sprečavalo da se obrazuju, intelektualno napreduju, naposlijetku uzrokuju razvoju čovječanstva.
Učiti, učiti i samo učiti
Onaj koji je izmislio točak, sigurno je naišao na negodovanje okoline. Da je većina odlučivala, vjerovatno bi ljudski rod još čučao na grani, jeo banane i trijebio vaši partneru sa donjeg dijela leđa. Nadam se da će nam AI pomoći da demistifikujemo ljudsku inteligenciju, ljudsku prirodu. Možda će nas AI stimulisati da kao ljudski rod prestanemo da se precjenjujemo, što je osnovni preduslov za napredovanje. Uzroke trenutne ljudske pasivnosti treba tražiti u konzumerizmu, posljednjoj, predekološkoj fazi razvoja ljudskog društva. Vjerujem da će uskoro mnogo stvari u kojima je ljudski rod bezbrižno uživao postati passe, predmet kritike ili sprdnje.
Početkom godine objavili ste pjesmu “AI”, zatim i pjesmu “Lažem kad zinem”. Upravo ste izbacili novu pjesmu “Show Business”. Najavili ste i dva nova albuma pod radnim naslovima “Pod Rotacijom” i “Ratiševina Rules”. Kada možemo očekivati albume i šta oni još donose?
- Svako malo, kad imam neku ideju koja me inspiriše, napravim novu pjesmu, montiram na muziku nekakav spot i postavim na YouTube. Kad ih se skupi desetak, sve to proglasim albumom, čisto zbog sređivanja arhive. YouTube kanal je postao moj glavni medij, to funkcioniše prilično uhodano. Onda mediji to isprate, pa zadržavam kakvu-takvu aktuelnost bez obzira na drastičnu razliku od muzičke produkcije koja je danas dominantna u medijima. Svaka pjesma je uvijek priča za sebe i obrađuje neku od aktuelnih tema savremenog društva. Ne znam zašto sam toliko uporan u radu, imam nekakav osjećaj obaveze prema tim ljudima koji se u svakoj kategorizaciji osjećaju manjinom u društvu. Od nekritičke većine sam počeo da zazirem.
Dok se borimo za našu sadašnjost, šta biste, na kraju, poručili nekim novim generacijama, ako im se uopšte nešto može poručiti u ovako haotičnom svijetu?
- Joj, kad sam ja bio mlad, najviše mi je išlo na živce kad čujem slušajte starije. Totalitarno društvo na to računa, da bi se mladima lakše manipulisalo, jer tako razmaženi ne žele da čuju ništa iz bogatog i dragocjenog iskustva starijih, misleći da sve što im se u mladosti događa, sasvim je jedinstveno, ne pomišljajući da se radi o matrici koja se ponavlja i koja ima svoje zakonitosti, provjerene kroz vjekove. Ali ajde, možda bar jedan mlad čovjek pročita ovo što kažem: “Učiti, učiti i samo učiti”. Ja sam - čitajući tu Lenjinovu parolu na zidu osnovne škole - mislio da učenje izgleda tako što samo sjediš i piljiš u otvorenu knjigu, uvijek u istu stranicu, jer nikako ne možeš da se koncentrišeš na užasno dosadan tekst.
Mlad čovjek treba da otvori poklopac egoizma svoga uma i da upija sve što vidi, čuje, omiriše, dotakne, da pita, da bude radoznao. Korijen riječi radoznao sve kaže. Radoznao čovjek može da uči od svakog, u svakoj prilici. Nezainteresovan, samodovoljan ne može da nauči ništa ni u društvu najpametnijega na svijetu. Obavještavajte se, pratite šta se događa u svijetu, u domenu nauke, tehnologije, mijenjanja ljudskih potreba i navika. Svijet se drastično mijenja, oficijalno obrazovanje odavno je prestalo da bude dovoljno. Budite u toku. Gradite kvalitetne društvene mreže, kako online, tako i offline, nek’ njihov kvalitet i jasno određene teme bude prioritet, a ne brojnost članova. Svakako kliknite subscribe na mom kanalu https://www.youtube.com/@Rambo-Amadeus. Ima interesantnih i poučnih stvari, kojih nema u medijima.
Antonije Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus, bio je jedan od gost-voditelja u Opet Laka studiju, a njegov razgovor sa Lakom pogledajte u nastavku:
