Prostor istinskog dijaloga: Bih bio na gubitku kad bih izgubio ili zanemario darove koje mi donosi bosanski kulturni mozaik

Teatarski susreti što su nedavno završili - Festival bosanskohercegovačke drame u Zenici i Pozorišne/kazališne igre u Jajcu, uz glavni program, nove predstave, autore i kazališne poetike - upoznali su nas i sa dvije izuzetno vrijedne i važne knjige iz oblasti teatrologije: studijom “Dramaturgija evropskog lutkarstva (fragmenti)” Vahida Durakovića, o kojoj sam pisao nakon zeničkog festivala, i doktorskom disertacijom Dževada Karahasana odbranjenom 1986. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu “Model u dramaturgiji - na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa”.

Ontološko razumijevanje

Riječ je o drugom izdanju tog znanstvenog rada, mentor je bio profesor Ante Stamać, tada je publicirana kod zagrebačke izdavačke kuće CEKADE, da bi ove godine svjetlo dana ugledala kod izdavača University Press - izdanja Magistrat iz Sarajeva (urednica knjige Saliha Ganić-Marković). Knjigu su u Jajcu promovirali dramatičar Almir Bašović, prevoditelj Hasan Zahirović i akademik fra Mile Babić, podsjetivši na intelektualnu ostavštinu Dževada Karahasana i njegove ustrajne pokušaje da književnost sačuvaju kao prostor istinskog dijaloga, slojevitosti i zagonetke koje ne treba nužno razriješiti - već razumjeti.

Sa osnovnim postavkama knjige - Karahasanova disertacija ujedno je “prvi slučaj uvođenja naratološkog čitanja i primjene aktantskog modela u Jugoslaviji” (Matija Bošnjak) - prisutne je upoznao fra Mile Babić: “Ona dokazuje da se književno djelo ne može u svim svojim aspektima svesti na svoj model (teoriju ili diskurs). Naime, suvremene teorije književnosti mogu razumjeti samo neke aspekte (planove, razine, slojeve) književnog djela, ali nikada književno djelo u cjelini, tj. njegovu samostojnost i samobitnost. Pokazujući ograničenost strukturalističke i naratološke teorije utemeljenja književnog djela, Karahasan dokazuje nužnost ontološkog razumijevanja i utemeljenja književnog djela. Nužno je, dakle, razumjeti način na koji književno djelo bivstvuje, što takvo djelo čini književnim, po čemu se ono razlikuje od drugih djela. U uvodu knjige Karahasan tvrdi da traga za ‘kompromisom’ između teorije i kritike. On, dakle, ne želi pisati teoriju drame ni kritiku drame, nego uspostaviti ‘kompromis’ između teorije i kritike kako bi mogao formulirati ‘teorijski jasan model jednoga tipa dramskog pisma’. Tako spaja općost (jer je teorija uvijek općenita) i konkretnost (jer je kritika uvijek konkretna).”

Sam autor to ovako, u uvodnim napomenama, objašnjava: “Ovaj rad nastoji ponoviti strukturalistički eksperiment tražeći rubnu poziciju u odnosu na pojedinačno književno djelo, perspektivu koja bi istovremeno bila i ‘vanjska’ i ‘unutrašnja’, želi, koliko je moguće, ‘imanentnom’ i ‘naučnom’ (na način tradicionalne nauke) čitanju dodati strukturalističko iskustvo. Dakle, želja je ovog rada da se nađe kompromis između činjenice da je svaki književni tekst element sistema književnosti i istovremeno u sebi zatvoren i pojedinačni sistem, da je svaki element pojedinačnoga književnog djela dio toga djela kao sistema i istovremeno samostalan (ili relativno samostalan) sistem koji se nastoji dovršiti i u sebe zatvoriti nezavisno od djela ili čak i protiv njega.”

Karahasan, prema tome, shvaća model kao sustav pojmova i termina kojima imenuju se osnovna obilježja dramskoga književnog djela, a uz njihovu se pomoć omogućuje razumijevanje i formuliranje “osnovnih egzistencijalnih (ontičkih), strukturalnih i funkcionalnih obilježja”. Kako to funkcionira na konkretnom primjeru, dramama glembajevskog ciklusa (“U agoniji”, “Gospoda Glembajevi” i “Leda”), fra Mile Babić u pogovoru knjige pojašnjava: “Karahasan uviđa da taj model pokazuje kako je svaka od triju drama samostalan sistem i istovremeno dio višeg sistema, tj. pojedinačna i opća. Analizom je pokazano da su drame Krležina ciklusa konstituirane po istome modelu koji se u svakoj od njih razlikuje i funkcionira različito. Predloženi model, međutim, otkriva da je u njima riječ o temeljnom odnosu među ljudima, o ljubavi kao temeljnom fenomenu ljudskog postojanja... Ali, taj se odnos može ostvariti i ukidati na različite načine. Krleža, naime, pokazuje kako se ljubav ‘od autentičnog zanosa i težnje jednoga ljudskog duha za drugim’ degradira i ukida.”

Knjiga "Modeli u dramaturgiji" Dževada Karahasana/

Karahasan, pak, u zaključku knjige, konstatira: “Ljubav se u ovom modelu definira kao trokutna figura koja iz sebe emanira niz identičnih figura koje se s temeljnom figurom preklapaju, komentiraju i dopunjavaju ili razgrađuju, ironiziraju, oponiraju joj. Ljubav je per definitionem manifestacija socijalnosti i zbog toga ne može biti ‘čista’ i isključiva - odnos s jednim čovjekom nužno je odnos s mnogima. Pored toga je uvijek u sebi dvostruka i dvosmjerna ili višesmjerna, uvijek je rastvaranje bića u mreži socijalnog općenja... Ovim se modelom glembajevski ciklus nedvojbeno uspostavlja kao cjelina, kao uređen kompleks sačinjen od više elemenata, dakle sistem. Time je ujedno formulirana osnova po kojoj se on može integrirati u širi sustav Krležine dramatike, pa u još širi sistem njegova opusa u cjelini.”

Dževad Karahasan (1953. Duvno - 2023. Graz), ugledni bosanskohercegovački romanopisac, dramatičar i esejist, dobitnik mnogih međunarodnih nagrada za književnost, predavač na univerzitetima u Sarajevu, Salzburgu, Berlinu, Grazu i Baselu, tako se promocijom ove knjige ponovo vratio svojim čitateljima, u Bosnu i Hercegovinu, odakle stvarno nikada nije ni otišao. Svjedoči o tome i jedan kod nas nikada objavljen razgovor s Karahasanom u češkom časopisu Tvar u ljeto 2014. godine u Pragu, čije dijelove donosimo zahvaljujući Hasanu Zahiroviću, koji je, sa Mihadom Mujanovićem, priredio julski broj tog uglednog književnog časopisa. Na pitanje tko su mu zapravo čitaoci, Karahasan odgovara: “Mislim da se o mojim čitaocima ne bi moglo govoriti u množini, pogotovo ne zbirnom imenicom (tipa čitateljstvo). To su izraziti individualci, način na koji je jedan čovjek doživio moju knjigu neusporediv je s doživljajem bilo koga drugoga.

Čitalac nije konzument

Čitalac inače nije i ne može biti konzument, to je temeljna razlika između čitaoca i posjetitelja kina ili gledaoca televizije. Pred televizorom ste vi samo konzument, malo manje živ i kreativan od komode na kojoj stoji televizor - stroj vam prenosi ono što su vam drugi pripremili, a vi to primate ili, kako bi se u Bosni reklo, pušite onako kako je pripremljeno. Čitalac je u posve drugoj poziciji, on je sugovornik, on takoreći dovršava knjigu koju čita, jer se čitanje dogodilo tek onda kad je čitalac u knjigu projicirao, unio, svoja iskustva i emocije, pitanja i razmišljanja. A ja trudim se da to u slučaju moje knjige otjeram korak ili dva dalje, jer nastojim da moji romani budu, ako tako mogu reći, pisma upućena još uvijek nepoznatim prijateljima. Nastojim pisati tako da se svaki čitalac moje knjige osjeća lično oslovljen, kao da je čitao pismo napisano upravo njemu...”.

A o Bosni i o njenom povezivanju sa islamskim kulturnim i civilizacijskim prostorom, o tome koliko mu je ta pozicija bitna i važna, Karahasan će te, 2014. godine, reći: “Bitno mi je onoliko koliko je islamski kulturni i civilizacijski prostor utjecao na bošnjački kulturni identitet i odredio ga. A to je mnogo, pet stoljeća osmanske okupacije i zajedničkog života s tom veličanstvenom kulturom bitno su odredili kulturno biće Bosne i svih njenih žitelja, ne samo muslimana. To je čarolija i veliko bogatstvo Bosne. Ja sam musliman koji ima neposredno iskustvo katoličanstva i pravoslavlja, judaizma, ateizma, scijentizma i agnosticizma. Isto tako, moj prijatelj Mile Babić, bosanski franjevac i profesor na katoličkoj teologiji, ima neposredno iskustvo islama. Ja nisam spreman odreći se svoje islamske religije, ali ni svog iskustva katolicizma, pravoslavlja itd, jer sve to čini moje kulturno iskustvo i moje duhovno biće. Ne odričem se nijednog dijela svog duhovnog bića. A i zašto bi, pobogu?! To je neizmjerno bogatstvo, ja bih bio na gubitku kad bih izgubio ili zanemario darove koje mi donosi ta kultura, koja je srećom dio bosanskog kulturnog mozaika.”