Prošetajte kroz teksturu opsade uz fotografije Paula Lowea

Dr. Paul Lowe nije doktor na kakve ste navikli. Ne liječi ljude, ne propisuje recepte, nema ordinaciju. Njegova titula je artističke prirode i vjerovatno je jedini doktor ove vrste za kojeg ste ikada čuli. On je doktor fotografije.
Karijeru je gradio širom svijeta, ali jedno mjesto je po mnogo čemu ostalo urezano u njegovo biće. Sarajevo, grad pod opsadom, odredio je i učvrstio ne samo njegov profesionalni poziv - odredio mu je i cijelu životnu sudbinu. Došao je i ostao. Tu se oženio, dobio dvojicu dječaka. Tu je formirao ogranak VII Akademije, visoke škole fotografije, zajedno s Ronom Havivom, Zijom Gafićem i Garyjem Knightom, kao logičan slijed svega što su zajedno proživjeli ovdje. Sarajevo je odredilo njega koliko je on odredio sudbinu Sarajeva svojim fotografijama.
Opsada i reakcije
Prošle godine Lowe je dobio priznanje koje je davno zaslužio. Modul memorije Festivala MESS mu je dodijelio Nagradu za doprinos očuvanju kulture sjećanja, a da nije bilo pandemije, u okviru tog časnog čina trebala je biti otvorena i specijalna izložba koja tako jasno i dirljivo podsjeća i opominje. Ta izložba je iz svima poznatih razloga pomjerena za jednu godinu i večeras je otvorena na platou Historijskog muzeja BiH. Ime joj je “Ožiljci” i donosi fotografije Sarajeva pod opsadom kakve do sada niste vidjeli, u skoro pa realnoj veličini. Najvećoj koju je printer mogao isprintati. Veće nije moglo.
S doktorom fotografije i autorom tih gigantskih fotografija načinjenih pomoću nerealno golemih negativa razgovarali smo u osvit izložbe, na bauhausističkim foteljama između dva sprata Historijskog muzeja.

Fotografije su zaista impresivnog formata i većina su panorame. Odakle ideja za ovakvu izložbu i odakle uopšte te panorame usred ratnog ludila?

- Kao što znate, u Sarajevo sam stigao ‘92, i to je trebala biti jedna logična progresija, “priča nakon priče”, poslije Slovenije i Hrvatske. Ali, kao što je to bio slučaj s kolegama moje generacije, ustvari s većinom novinara koji su došli ovdje tokom opsade, mi smo jednostavno ostali opčinjeni Sarajevom i onim šta se dešavalo ovdje. Jer, to je bio grad usred Evrope. Jedno educirano, civilizirano društvo s pogledima na svijet koje smo svi dijelili. Sjećam se kako smo sjedili u podrumu zajedno i prepričavali scene iz “Montyja Pythona” i “Mućki”. Te neke stvari, taj nadrealni humor je na mene ostavio snažan utisak i tu sam se snažno povezao sa Sarajevom.
S druge strane, ono što je meni bilo bitno je prikazati kako se obični svijet snalazi i bori s tako vanrednom situacijom. Naravno, bilo je tu i kulture i umjetnosti, ali bila mi je zanimljiva ta snalažljivost Sarajlija. Ali, nakon otprilike dvije godine vraćanja u Sarajevo, bio sam emotivno i fizički iscrpljen od svih tih scena. Naravno, tada sam već bio i u vezi s Amrom (Abadžić Lowe, suprugom) te sam dolazio da vidim i nju, a taj ritam fotografa koji prate neki konflikt se nastavljao. Ako bude eksplozija, odete u bolnicu, u mrtvačnicu, na sahranu, na lice mjesta... To je bio kao neki ritual koji su jednostavno svi pratili.
Ali, također sam počeo da shvatam kako ta opsada i reakcije ljudi imaju neku logiku i vlastitu estetiku. Počeo sam da se jako interesujem kako ustvari na grad djeluju ta svakodnevna granatiranja, a uz sve to su tu i ljudi koji pokušavaju da se odbrane.

I tu se javila nova inspiracija?

- Da, 1994. se desilo neko malo duže primirje koje je otvorilo nove mogućnosti. Lakše se moglo do nekih drugih dijelova grada, poput Dobrinje, pa sam odlučio da naredni put u Sarajevo ponesem Fuji panoramsku kameru velikog formata, Hasselblada srednjeg formata i stativ. S tom opremom sam počeo ići na mjesta gdje do tada nisam i pokušavao sam uhvatiti tu teksturu, taj materijal destrukcije. Postoji jedna čudna logika u tome kako razaranje nastaje, kakva razaranja prave oružja različitih kalibara i namjene. A pored toga su stajali produkti onih odbrambenih ad hoc tehnika, naslagani auti, snajperske zavjese, betonski blokovi na raskrsnicama...

Oslobođenje za vrijeme agresije/Paul Lowe

Bili ste zadovoljni tim fotografijama?

- Moram reći da se desilo nešto čudno. Ja jesam, napravio sam šta sam želio, ali kada sam ih poslao urednicima, a to su ljudi koji su do tada vidjeli na hiljade fotografija opsade, oni su uglas rekli: “A tako ustvari Sarajevo izgleda!”. Nikad nisam ni pomislio da bi moglo doći do takve reakcije i bio sam veoma iznenađen, pozitivno naravno. Jer, mediji se vrlo često u tim situacijama fokusiraju na vrlo uske predmete interesovanja, na uglove ulice, na sam događaj, na nešto što ne pokazuje širi kontekst.

Ne vide šumu od drveta...

- Upravo tako. Kada sam, naprimjer, napravio panoramu Sarajeva s pogledom na Vijećnicu, s mjesta koje je bilo relativno blizu prvoj liniji odbrane grada, uspio sam dočarati taj neki pogled koji su Srbi imali odozgo, praktično su vidjeli sve kao na dlanu. Urednik je bio strašno iznenađen jer nije imao pojma kakva je ustvari topografija Sarajeva, kako ono izgleda u širem kontekstu.

I objavio ih je, po svemu sudeći?

- Da, i ne samo on. Te fotografije su našle mjesto u brojnim izdanjima širom svijeta, što i jeste bio moj cilj u to vrijeme, ali to je bio i prvi put da su ljudi koji nisu poznavali Sarajevo mogli ustvari vidjeti situaciju iz druge perspektive. Poslije deset godina, kada sam objavio knjigu, mnogo tih fotografija se nije uklapalo u taj kontekst i nije ih mnogo ljudi vidjelo u tom originalnom, velikom formatu. Bio je dio, doduše, izložen prije pet-šest godina u Londonu i Münchenu, ali opet u mnogo manjem formatu.

Postalo je, izgleda, logično da te ogromne panorame moraju jednog dana biti izložene ovdje gdje su i nastale?

Kada su mi se obratili Nihad (Kreševljaković) i Hana (Bajrović), i rekli mi da sam dobitnik nagrade Modula memorije, plan je bio da u okviru tog programa izložimo ove fotografije, radije nego one neke mnogo poznatije. Odmah smo odlučili da budu ovog epskog formata. Zbog pandemije, sve smo odgodili, ali evo došlo je vrijeme da ih možemo postaviti vani, na sjajnom platou Historijskog muzeja s kojim svakako često sarađujem.

Kakva su očekivanja od publike, koje će biti mnogo htjeli-ne htjeli, jer se ovako veliki printovi vide sa svih ulica koje okružuju Historijski muzej?

- Mislim da će za neke ljude biti čak i teško, jer će vas nesvjesno vratiti u prošlost. Znate, povučete se i pogledate i onda vidite tu scenu koja je bila stvarna prije gotovo 30 godina. I sve izgleda još stvarnije jer je to realna veličina. Čovjek na jednoj od fotografija, koji je samo dio fotografije, gotovo je u stvarnoj veličini, kao i vi koji gledate u to. Popuniće vidokrug svakog posjetioca, to je jednostavno neizbježno.

Vrlo čest stav ljudi ovdje je, recimo kada je domaći film u pitanju, odbojnost prema ratnoj tematici jer, kao, svima je dosta toga. Da li se bojite da bi se i s ovom izložbom moglo desiti isto?

- Mislim da od prošlosti jednostavno ne možeš pobjeći. Sarajevo je grad kojim još dominira njegova prošlost. Mislim i da je jedan od problema s kojim se Sarajevo, pa i cijela država, suočava nemogućnost bijega od naslijeđa konflikta. Društvo još nije uspjelo u izgradnji jedne nove budućnosti zbog toga.
Rane prošlosti
Ali, u isto vrijeme, sve dok se podsjećate na sve one ružne periode koje ste proživjeli, vi imate onu jasnu želju da sebi izgradite bolje mjesto za život. U tom kontekstu mislim da je bitno podsjećati se na ono što je proživljeno. To je jedno vrlo tijesno i teško balansiranje između otvaranja rana prošlosti i realnosti u kojoj živimo, posebno sada pod ovom pandemijom kada su česte usporedbe s tim vremenom opsade u smislu nekih dobrih stvari, kao što je solidarnost i pomaganje jednih drugima.

Da, mnogi su prebrzo zaboravili šta nam znače neke najjednostavnije stvari, kao što je sloboda kretanja ili puko preživljavanje...

- Mene svaki dolazak u Historijski muzej podsjeti na to da je tu bila prva linija i da si prije 25 godina bio tu na Vilsonovom, bio bi vrlo brzo ubijen. Sada ljudi tu uživaju i šetaju. Nadam se da će izložba imati neke odjeke i rezonirati s tim periodom, ali i da će podsjetiti ljude na to koliko daleko je Bosna ustvari odmakla. U mnogim sličnim konfliktima u svijetu nakon nekog perioda došlo je do obnavljanja sukoba i nasilja. Mi to nismo imali. I da ste pitali ikoga 1995. gdje će Bosna i Sarajevo biti u 2021, niko vam ne bi rekao da bismo bili tu gdje jesmo.