Promocija knjige "Samo prolaznik" Ibrahima Kajana: Svjedok i kreator vremena

“Autobiografija (bez obzira na to kojom stilistikom bila ispisana) podrazumijeva posvemašnje pridržavanje neporecivih činjenica koje su se desile u zbilji i koje svjedočimo iz prve ruke. To ključno određenje autobiografiju prizemljuje u čvrstu, stvarnosnu non-fiction prozu. Međutim, je li to baš tako? Što s datumom rođenja, o kojem ne svjedočimo iz prve ruke, ili što sa snovima za kojima putujemo kroz cijeli život? Što sa životnim detaljima koje potiskujemo ili koje iskrivljujemo, koje ne želimo i od kojih bježimo? Ili ih se, kao toliko stvari i događaja u životu, uopće više ne sjećamo – niti vjerujemo da ćemo ih se više ikada sjetiti?... No, sad znam. Autobiografija je moguća ako se otvorite drugim ljudima i možete osvijestiti što ste od njih usvojili i posvojili. Otvorenost je blagotvorna...”

Pisac univerzalnog profila

Tako na autobiografsku prozu, kao književni žanr, gleda pisac Ibrahim Kajan (Mostar, 1944), znanstvenik, akademik, dramatičar, prozaist, pjesnik, esejist i putopisac – jedan od najvećih živih bosanskohercegovačkih književnika (Faris Nanić, publicist i književnik). Sve to može se pročitati u upravo promoviranoj knjizi “Samo prolaznik – autobiografski fragmenti”, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju. (Izdavač: Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske – SABAH; Urednica izdanja: Šuhreta Dumanić; Recenzenti: Emina Ramadanović i Faris Nanić)

Kako navodi recenzent Faris Nanić, Ibrahim Kajan u 40 tekstova koje je počeo bilježiti 2018. (autobiografski fragmenti započinju s godinom 1967. i pokrivaju period od četvrt stoljeća), piše: “... različite tematike i duljine, počesto višetematskim, katkada u formi dnevnika, ali baš književno, ne piše, dakle, primarno o sebi, već o vremenu čiji je aktivni dionik bio i još jest, duboko uronjen u njegov kulturni i društveni aspekt kroz nekoliko desetljeća, od kojih su neka bila doista dramatična. Njegova je prisutnost u tim zapisima nužna baš zbog činjenice da je od 1963, kada je objavio prve pjesme, kasnije izdane u zbirci ‘Arabija ljubavi’, pa do danas bio sudionik, ali i inicijator, kreator društvenih i kulturnih kretanja naroda kojemu pripada, otadžbine u kojoj je rođen i domovine u kojoj živi...”

No, Kajan, za razliku od drugih, nije tek puki zapisivač, pisar u kakvoj vladarskoj kancelariji u Blagaju ili Moštrama, javni bilježnik u Sarajevu ili profesor u Mostaru. On je, prije svega, strastven pisac, pisac univerzalnog profila kojem su bliski i u kojem se ostvario gotovo svaki književni rod: epika (pripovijetka, roman, putopis, esej), lirika (poezija), kao i drama. Već sami naslovi pojedinih poglavlja – odnosno tih autobiografskih fragmenata, raznorodnih krhotina života, vremena i društva – nagovještavaju što nas očekuje na stranicama ove knjige. Npr: “Tingl-tangl” (svojedobno kultno mjesto susreta pjesnika u Zagrebu), “Antikvarijat Matice hrvatske”, “Uništeni bošnjački pisci” - fragment kojim Kajan otvara knjigu “Samo prolaznik” i koji na neki način određuje duh i atmosferu knjige u cjelini.

Knjiga autobiografskih fragmenata/Ognjen Karabegović
 

U tom Antikvarijatu Kajan prvi put otkriva zaboravljene, do tada njemu nepoznate knjige bosanskih pisaca muslimana, koje je davno objavila Matica hrvatska. Taj susret opisuje ovako: “Najstarije, štampane prije stotinu godina, izgledale su meni, mladiću, kao da dolaze iz pretpotopnog vremena iza kojeg postoji samo tajna koja je, možda ovog trenutka u jednom svom obliku, otkrivena. Mislim da u tim trenucima nisam ništa mislio. Čula su mi bila zbrkana i blesava! Kako sam mogao i pomisliti da je to bio pronalazak artefakata umjetnine riječi, što su, na moje oči i samo za mene, izronili iz prisilnog zaborava mojih škola koje nisu htjele čuti ni riječi o ovim knjigama sa ‘dna police Antikvarijata Matice hrvatske’ u staroj zagrebačkoj Ilici...”. Autori koje tada prvi put susreće: Osman Aziz, Edhem Mulabdić, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Ahmed Muradbegović, Alija Nametak... “Od tada su moje blago i nosim ih, barem jednu od njih, svaki put kad putujem iz Zagreba u Mostar ili iz Mostara u Zagreb.”

Velika knjiga života

Još jedan upečatljiv fragment donosi opis susreta sa skarabejom u Egiptu:

“...Dok doručkujem, pomalo nepristojno, pročitavam dio eseja o skarabeju. Prvi put sam ga uživo vidio kad smo bili u oazi Hargi, kad smo se s djecom igrali koturajući se po osunčanoj strani jedne 50-metarske dine. Vidjeli smo skarabeja kako se pojavljuje iz pijeska, pokazujući da ima i svoj okrugli teret, izmet neke životinje koji će danas cijeli dan koturati i od ničega napraviti nešto. Lijepo mi je ime skarabeja u jeziku Egipta, ali nije u jeziku Bosne. Govnar! Ali, neosporno je, ima čarobnu zelenosmaragdnu boju svoje tvrde opne. Skarabej je jedan od simbola starog Egipta. Egipćani su uvijek tražili nadahnuće u prirodi, koja je za njih bila učiteljica. Jedna velika knjiga života. Sve je u prirodi, od najmanjih stanovnika do zvijezda i galaksija, skrivalo u sebi duboke istine, sve je postajalo ključem odgonetanja beskonačnog broja tajni u univerzumu...”

Bez obzira na to piše li Kajan o: lutkarima iz Bugojna (njegova drama “Katarina Kosača” dva puta je proglašena najboljim bh. dramskim tekstom – Brčko 2003. i Zenica 2005), Enveru Čolakoviću, Maku Dizdaru, vlastitom porijeklu, fascinaciji Egiptom, putovanju u Libiju, zapostavljenom bosanskom jeziku, uvijek u prvi plan stavlja Drugog – on je samo svjedok onoga što se dogodilo, makar i sam presudno sudjelovao u tom događaju.