Predstava “Slučaj vlastite pogibelji”: Priča o tihim i časnim ljudima
Komad prema tekstu Kristijana Novaka/FOTO: Marko Ercegović/
“U pripremi ove priče šokiralo me koliko su blizu žito i kukolj, koliko ih je ponekad teško razdvojiti, koliko, uz svu ljudsku pokvarenost, ima tihih ljudi koji će unatoč svemu učiniti pravu stvar, pa makar za njih na kocki bio sam život. A među nama su užasno bitne priče tih tihih, časnih ljudi koje javnost ne zna. Ja sam si uzeo za pravo da ispričam jednu takvu priču.” Tako o svom novom romanu “Slučaj vlastite pogibelji” govori sam autor, jezikoslovac i književnik Kristian Novak - na police knjižara stigao je tek nedavno, a već je praizveden na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu (koprodukcija sa HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci) po dramatizaciji i u režiji Ivana Plazibata.
Presedan i kuriozitet
Ime tog mladog splitskog redatelja aktualno je posebno ovih dana u Bosni i Hercegovini: na jubilarnim Internacionalnim teatarskim susretima u Brčkom, što se otvaraju večeras, odigraće se čak tri njegove predstave: “Moj sin samo malo sporije hoda” Ivora Martinića, SARTR, “55 kvadrata” Ivane Vuković, HNK Split i “Ožalošćena porodica” Branislava Nušića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, a potonja će biti prikazana i na pozorišnom festivalu Zlatna vila u Prijedoru, što počinje danas. Ime Kristiana Novaka nije nepoznato u književnim i teatarskim krugovima: oba njegova romana “Črna mati zemla” i “Ciganin ali najljepši” doživjela su kazališne inscenacije: prvi je u Zagrebačkom kazalištu mladih, u travnju 2017. godine režirala Dora Ruždjak Podolski po dramatizaciji Tomislava Zajeca, da bi “Ciganina...” u HNK-u u Zagrebu, koncem iste godine, u dramatizaciji Ivora Martinića, postavio redatelj Ivica Buljan. To se sada dogodilo i romanu “Slučaj vlastite pogibije” koji je praktično otkupljen još kao sinopsis, prije godinu i pol, a kako je koje poglavlje romana završavao, tako ga je slao u varaždinski teatar, pa je otuda bilo i moguće da se, gotovo u dan, poklope datum izlaska knjige i datum praizvedbe, što je, u hrvatskim kazališnim prilikama, do sada presedan i kuriozitet.
Siže romana pa tako i predstave može se komprimirati u jednu rečenicu: “jedna obitelj traži pravdu i postavlja se pitanje - može li čovjek kojemu je u Hrvatskoj u XXI stoljeću učinjena nepravda dobiti svoju pravdu?” Ili, kako to čitamo na koricama knjige: “Pravda se tiče svakoga ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednog tiče samo njega, s njime umire i pravda sama. Riječ je ustvari o slučaju samoubojstva jednog mladog policajca /roman se temelji na stvarnom događaju otprije desetak godina, baš u Međimurju, mitskom mjestu svih romanesknih događanja kod Kristiana Novaka/, njegova obitelj, otac i sestra, sumnjaju u službenu verziju te smrti, misle da je ubijen jer je istraživao korupciju, zahtijevaju od brata, koji je također policajac da istraži što se stvarno dogodilo, tu počinje potraga za istinom - to je jedan krak po kojem se vodi roman pa tako i dramski narativ - drugi krak bavi se mladom profesoricom hrvatskog jezika, koja na svojoj dramskoj grupi želi postaviti Antigonu no u to uplete i smrt mladog policajca, sukobljava se sa školskim establišmentom, prisiljena je na ostavku i odlazi iz škole.” Kruno Lokotar, književni kritičar, publicist i esejist, urednik u zagrebačkoj nakladničkoj kući OceanMore, koja je izdala roman, o njemu će reći: “Ispripovijedan kao pletenica, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije koje se roje oko braće policajaca, i vodi nas kroz slojeve sistema u srce društva i likove. Pitanja korupcije, lojalnosti pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode...iskrsavaju antičkom snagom u nuklearnom dobu, našem dobu, svuda oko nas i pozivaju na građansku hrabrost i rizik...” Takvu jednu pletenicu kazališnih slika i prizora plete i Ivan Plazibat.
Ivan Plazibat predstavu gradi široko, nastoji obuhvatiti sve bitne segmente i detalje ove romaneskne storije - na pozornici okuplja glumce varaždinskog ansambla, riječke kazališne kuće, dramskog studija pri varaždinskom teatru, služi se sve vrijeme kamerom koja uživo prati zbivanja i van same scene, po hodnicima i skrivenim kutevima, scenografiju potpisuje Liberta Mišan, kostim Petra Pavičić, kompozitor je Hrvoje Nikšić, oblikovatelj svjetla Vesna Kolarec. Vrlo uigran i komadu podložan glumački ansambl predvode veoma dobra Dea Presečki u roli Profe, ona i otvara predstavu, uz nju tu je Marli, stariji brat policajca što se ubio, i sam revnostan i častan policajac kojemu je stalo da se stvari poslože na svoje pravo mjesto, igra ga Karlo Mrkša, čija rola raste protokom vremena, tu su još, iz obitelji, očajni otac, stari Japa, donosi ga Ljubomir Kerekeš, sav u ljutni i bijesu i sestra Seka, smirena no na rubu nerava Hana Hegedušić, kao i brojni drugi likovi, igraju ih Zdenko Brlek, Robert Španić, Ljiljana Bogojević, Helena Minić Matanić, Nikša Eldan, Robert Plemić, Filip Eldan, Jasmin Mekić, Sunčana Zelenika Konjević...
Više je značenje što ih roman pa tako i Plazibatova dramatizacija iznose pod svjetla reflektora, Kristian Novak u programskoj knjižici predstave navodi neka od njih: “Riječ je o priči koja kreće od tragičnog događaja, pojedinačnog pucnja koji se kao jeka širi na svoju okolinu i korjenito mijenja pojedinca i sustave. I to odmah tri sustava, sva tri neophodna i sva tri dijelom disfunkcionalna. Policija, školstvo, obitelj. Pratimo protagoniste koji pod svaku cijenu žele učiniti pravu stvar, izboriti se za istinu i pravdu, pa makar stavili na kocku i svoje vizije sretnih života. Mene zanima protagonist u dvojbi, osoba koja je pred problemom koji se ne može riješiti drukčije od stvaranja novog, možda i većeg problema, u raskoraku između čežnje i potrebe. I zanima me kako se ona pokreće, kako djeluje na svoju okolinu, kako se mijenja pod sve većim pritiskom. “Ili, kako je također jednom izjavio, kopka ga stalno:...je li čovjek rođen kao zvijer, a civiliziranim ga drže zakoni, norme i hijerarhija, ili je pak prirodno, izvorno stanje čovjeka dobrota? Hobbes ili Rousseau?” Ivan Plazibat, u dramatizaciji i redateljskom čitanju tako i prilazi ovoj materiji - to su za njega dvije paralelne priče, mix policijskog trilera i polemike o hrvatskom obrazovnom sustavu i društvu u cjelini sa svim svojim anomalijama, s krajnjim ciljem da se što je moguće pravednije ta potraga za istinom obavi, da svatko ponese svoj dio tereta i da se, koliko je to moguće, priča skladno zaokruži - songovi, koreografski pasaži, ekrani na kojima se uživo prenosi zbivanje na i oko pozornice, upad u antičku dramu, glumci, glumice, polaznici dramskog studija - sve je tu dobrodošlo, svatko ima svojih pet minuta slave!
Svijet koji izranja iz jezika
Posebno je pitanje jezika kojim se Novak služi, riječ je o međimurskoj kajkavštini, ovdje nešto više urbanoj nego u ranijim romanima i inscenacijama, jer kako i sam Plazibat primjećuje: “...Novakov svijet izranja iz njegova jezika. Nemoguće je izdvojiti međimurski svijet od jezika. Novak je snažno uronjen u taj mentalitet i njegovi likovi su psiholeksički određeni ne samo međimurskom već i urbanom kajkavštinom.” To priznaje i sam autor: “...Ja jednostavno nisam u stanju pisati o likovima Međimurcima, a da mi oni ne govore živom međimurskom kajkavštinom.” Fonetičarka, lektorica za međimurski dijalekt, jezična savjetnica u predstavi, Ines Carović, prisutna kod sve tri kazališne postavke Novakovih romana, to ovako objašnjava: “ U fonetskim istraživanjima umjetničkog govora na filmu i u kazalištu prvi je cilj homogenost na globalnoj razini, a zatim slika govora...Tako međimurski kajkavski kojim međimurski likovi govore nije govor jednog sela već slika gornjomeđimurskog govora koji bi Međimurci, ali i ostali, trebali sa sigurnošću prepoznati kao međimurski...” I to je ono toliko prepoznatljivo i autohtono kod Novaka, u romanu i na sceni, to je ona posebna draž i neizvjesnost koju doživljavamo pri susretu sa njegovim djelom, bez obzira na to da li na stranici knjige ili pod svjetlima pozornice.
U programskoj knjižici predstave “Ciganin ali najljepši “ praizvedene 30. prosinca 2017. godine, u zagrebačkom HNK u režiji Ivice Buljana, pisac Miljenko Jergović će uočiti: “...u raspadu žanra policijske priče ogleda se raspad društvene zajednice...Svi grade svoj svijet od predrasuda i postaju njegove žrtve...” I to je u predstavi “ Slučaj vlastite pogibelji” varaždinskog HNK-a u režiji Ivana Plazibata vrlo prisutno i primjetno, na toj premisi se i gradi cijela ta kazališna tvorevina. Ali, Jergović će dodati i ovo. “...U romanu je sve moguće, dok je u kazalištu moguće samo ono što stane na scenu...Ništa nije toliko daleko od teatra, od njegova jezika i smisla, kao pravi, veliki roman. Veliki roman je antiteatar. Zato i jest tako uzbudljivo i privlačno vidjeti ga na sceni, u predstavi koja nastaje po njemu... “U onim trenucima kada Plazibat preobražava romaneskni rukopis Novaka u prirodan dramski narativ - a sam autor mu to olakšava budući da je dobar dio romana napisan kroz dijalošku formu koju je trebalo pažljivo odabrati, preurediti, montirati i potom iznijeti kao scenski dijalog - u tim trenucima predstava zaista djeluje kao živi kazališni čin. Novak, koji sam kaže da ne voli šokirati i izravno prenositi neke poruke, ipak će u u jednom razgovoru uoči premijere reći i ovo: “...Ono što sam htio postići ovom pričom dalo bi se svesti u jednu rečenicu, upućenu svim ljudima koji si nisu znali pomoći - niste sami. Niste prošli nezamijećeno, postoji netko tko vidi i sluša. Postoji barem neka pravda.” Ako već pravde nema u stvarnom životu, zašto je ne potražiti u teatru?
Mladen BIĆANIĆ
