Predstava “Schindlerov lift”: U soliteru krvi, strahova i nadanja
“Rat neće nestati prije nego što nestanu misli o ratu.”
Björnstjerne Björnson
Vjerovatno da je norveški književnik Björnson bio u pravu kada je rekao da rat može iščeznuti onda kada nestanu misli o njemu. Međutim, to više djeluje kao utopijska maksima, jer se čini da svi oni ljudi koji su preživjeli strahote koje rat donosi ne mogu zaboraviti (i čini se da ne trebaju), te o nestanku ovakvih misli nema pomena. Možemo samo govoriti o nastanku novih, koje se nadovezuju na sve one prethodne, iste valencije i sadržaja.
Ujedinjen glumački ansambl
Predstava “Schindlerov lift”, urađena po istoimenom romanu Darka Cvijetića, premijerno izvedena 22. 4. 2021. godine na daskama Kamernog teatra 55, smjelo, hrabro i osjetljivo progovara o temi koja zaslužuje i mora biti ispričana, posebno zbog svih koji danas ne mogu govoriti niti se odbraniti od onih koji smatraju ovakve teme neadekvatnim.
Reditelj Kokan Mladenović je iskusno i vješto uspio da ujedini glumački ansambl, okupi ih oko ove izrazito kompleksne i slojevite priče, izbjegavajući efemerne teatarske pojave. Rješenja su inovativna i nesvakidašnja. Na ponekim mjestima se primjećuju ciklične slike, koje su (možda) mogle biti drugačije koncipirane, kako bi se izbjegla predvidljivost, te na momente monotonost samog komada, ali to nikako ne možemo smatrati nedostatkom, jer ta cikličnost omogućava kontinuirano podsjećanje publike na najvažnija, opšta mjesta u samoj predstavi. U glumačkoj podjeli postoje određeni propusti, što je, sa druge strane, uspješno upotpunjeno onim kvalitetno izgrađenim likovima. Dramaturški zahvati Vedrana Fajkovića trebali su biti jasniji i precizniji, jer se stiče utisak neujednačenosti, te da je dramaturg više figurirao u tehničkom smislu, nego što se mogu primijetiti konkretne dramaturške intervencije. U konačnici, to rezultira naporom koji gledalac mora uložiti da uhvati nit koja je neophodna.
Kada govorimo o glumi, Admir Glamočak, koji između ostalog ima ulogu naratora, potaknut unutrašnjim moralnim valerima priča i vodi nas kroz cijelu predstavu vrlo melanholično, distimično, ali i snažno istovremeno. Iskusno i znalački pristupa svome liku i “donosi” nam sve one bravure koje su neophodne za valjanu interpretaciju. Svaku repliku izgovara britko i fluentno, na pravim mjestima potkrijepljene emocionalnim izrazom. U predstavi možete stvoriti globalni vremenski okvir koji ostaje u sjećanju, ali je iznimno teško “ispričati trenutak”. Izlišno je govoriti da je Admir Glamočak u tome uspio. Pored njega, Tatjana Šojić ulogu majke nam je prikazala bez ogorčenosti, mržnje ili potrebe da svojim napadom odbrani ono što je izgubila. Naprotiv, empatično, profinjeno i brižno pristupa svima, pa čak i sebi samoj, te uspijeva nositi teret stvarnosti i bez zadrške raspetljava zamršene interpersonalne odnose. Tatjana je zaista velika i u spoznaji da se njen sin neće vratiti. U tim trenucima ona postaje ogledalo u kojem se ogledaju sve majke koje su sa njom podijelile sličnu sudbinu.
Gordana Boban je nenametljivo i hrabro, samim tim uspjelo formirala svoj lik, a to posebno dolazi do izražaja kada govori o potrazi za posmrtnim ostacima svoga brata u masovnim grobnicama. Međutim, kada govorimo o ulozi koju je ostvario Aleksandar Seksan, stiče se utisak da je pokušao biti upečatljiv, te se njegova istinska namjera “izgubila” u pretjeranom i agresivnom naglašavanju replika. Možda je njegova zamisao da predstavi svoj lik bila upravo takva, ali u toj težnji je djelimično uspio. Muhamed Hadžović još je jednom pokazao i potvrdio da u teatru nije slučajno, igrajući neopterećeno, bez naprezanja, sa lakoćom, ali veoma čvrsto i odlučno, služeći se ironijom koja je našla svoje mjesto i doprinijela da njegov lik ima svoj prepoznatljiv izraz, za razliku od Senada Alihodžića, koji nam kroz uloge koje igra demonstrira, “istost”, tako je i ovoga puta samo potvrdio valjanost tog doživljaja. Sabit Sejdinović se također nije istakao, stoga raslojavanje i analiza onoga što je uradio nema svoje mjesto u ukupnom tumačenju ovog djela.
Izuzetna glumačka igra Maje Izetbegović prepoznaje se u svakom njenom pokretu, grču na licu, te se vidi da je istinski doživjela i utjelovljujući ovaj lik, proživjela njegovu sudbinu koristeći se glumačkim sredstvima dostojanstveno, srčano i nevino, ne dozvoljavajući da njen unutrašnji prostor oskrnave oni koji bez osjećaja i takta pokušavaju degradirati njenu ličnost. Davor Golubović i Dina Mušanović svojim odnosom, stabilnim glumačkim partnerskim savezom skladno se nadopunjuju bez patetike, pretjeranih emocija, ostavljajući publici prostor da na trenutke “dođe do daha” i ipak osjeti neku iskru, zahvaljujući kojoj ljubavna relacija ima svoje uporište čak i u ratnom vihoru. Međutim, njihovi likovi na individualnom planu ostavljaju korektan utisak, mada ne toliko upečatljiv kao zajednički, jer se čini da jedno bez drugoga ipak ne mogu cjelovito ispoljiti ono što je potrebno.
Sin Kurt, Isa Seksan, Dino Hamidović te Lana Zeničanin neobično zrelo za svoje godine predstavljaju i unose živuće segmente, koje samo djeca mogu izraziti. Jasno pokazuju svjesnost o onome što je prošlo, ali i značaj opomene da se više ne smije dogoditi. Nesumnjivo je da će nakon onoga što su pokazali transgeneracijsko prenošenje nacionalističkih kodova dobiti svoj epilog, jer će se nove generacije ugledati na ovu djecu i pronositi dalje poruke koje pozivaju na balans u zajedništvu i oslobađanje od barikada stvorenih od onih koji su bili “oslobođeni” svoje savjesti. Bez namjere da umanjimo značaj njihovih uloga, ipak moramo izdvojiti onu koju je odigrala Tijana Zeherović, bez obzira na nedostatak formalnih glumačkih postulata i iskustva, intuitivno i krajnje odvažno je pristupila ovom zadatku, te ukoliko se odluči, pred njom je velika glumačka karijera, a na fonu onoga što je svojim darom pokazala.
Krajnje suptilno
Ne smijemo zanemariti ni ostale elemente predstave. Irena Popović je očigledno duboko osjetila ono o čemu govori sam tekst, pa muzika koju je odabrala krajnje suptilno ali primjetno prati radnju dajući joj dodatnu dimenziju. Sa druge strane, Adisa Vatreš Selimović djelimično je uspjela da isprati iz scenografskog ugla ambijentalni/vizuelni prikaz, pa limene konstrukcije djeluju suvišno i napadno, dok lego-kockice imaju višestruko značenje, te mogu predstavljati metaforu gradnje, ali i rušenja, te sakaćeno djetinjstvo velikog broja djece. Kostimi odgovaraju ulogama, te se stapaju sa svim ostalim segmentima, a cjelokupna predstava je produkcijski na zavidnoj razini, što svakako ide u prilog producentu Mirzi Muzuroviću.
Suvišno je govoriti o značaju ove teme(a). Postavljanje ovakvih predstava, a posebno dramatizacija koja je ovom prilikom urađena, omogućava da se ono napisano najprije oživi, zatim doživi iz drugačije perspektive, kao jedno od mogućih tumačenja, samim tim interpretacija. Anasmbl okupljen sa namjerom da ispriča ovu priču u tome je uspio, posebno sa aspekta kolektivne glumačke igre, a kada govorimo o pojedinačnim ulogama, što i nije tako rijetko, imamo one koje su pronašle svoje mjesto u memorijskim tragovima publike, a istovremeno imamo i one koje su izblijedile onoga trenutka kada su i urađene. Ipak, publika je doživjela katarzu i to je neosporno, što se jasno dalo primijetiti po suzama koje su iz mraka svjetlucale, samo je pitanje, koliko je suza još potrebno da bi se ovi grijehovi isprali?!
