Predstava "Kroćenje goropadnice": Imati otvorene oči
Predstava "Kroćenje goropadnice"/
U Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu početkom prosinca, mlada i u regionu već vrlo renomirana i rado pozivana sarajevska kazališna redateljica Selma Spahić (1986) postavila je nekima dosta kontroverzan, kada su u pitanju ženska prava gledana iz današnje perspektive, dramski tekst “Kroćenje goropadnice” Williama Shakespearea, ali u sasvim novom ruhu, kao svojevrsno preispitivanje upravo ostvarivanja tih prava žena kroz povijest, koliko su ona zaista bila ostvarena, ne odbacujući izvorni tekst, no prilagodivši ga - stoga se i na plakatu predstave navodi da je rađena po motivima istoimene Shakespeareove komedije. Dramaturginja u tom autorskom projektu njena je gotovo stalna suradnica Emina Omerović (1992), i sama dramska spisateljica, prvi joj je dramski rukopis izveden ljetos, na XXII festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici. Zvao se “Sve to je iz kuće”. Zapažen je i na regionalnom konkursu Hartefacta, a na scenu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici postavila ga je mlada redateljica Ajla Bešić.
Kroćenje jezika
O onome što se, ustvari, željelo postići današnjim uvidom u “Kroćenje goropadnice” Emina Omerović zapisuje: “... kao jedna od inspiracija za ‘Kroćenje goropadnice’, Shakespeareu su poslužile tada popularne folklorne predaje koje su prenosile s koljena na koljeno priču o neposlušnoj, neukrotivoj ženi i njezinu jeziku. Ta vrsta narodnih predaja postojala je u cijelom svijetu u vidu raznih varijacija narativa, te nam u pozadini komedije otkrivaju dugu povijest ušutkivanja žene i kroćenja njezina jezika na razne načine. Prostor ženskog postaje prostor horora, odnosno mučenja, kažnjavanja, ali i upozorenja za ostale članove društva (neovisno o rodu i spolu) na ono što ih čeka ako ne budu poštivali patrijarhalno uređenje društva. Tijekom procesa pokušali smo istražiti sve navedene slojeve, analizirati svaki segment tog komada komentirajući, intervenirajući, konfrontirajući se, tragajući za prostorima praznina i kontradiktornosti, te kreirajući neke nove prostore za intertekstualnost, metateatarske postupke i citatnost”...
To kroćenje jezika žene zorno je prikazano na plakatu, gdje žilet-britvica zasijeca u samo tijelo jezika isplaženog kroz širom otvorena usta, a da ušutkivanje žene jeste u prvom planu predstave, svjedoči i prvih nekoliko minuta izvedbe kada prvo jedan glumac, a zatim i svi ostali, bez glasa, neumorno udaraju bičem ispred sebe! Tokom predstave publici će se i prikazati prava naprava za mučenje, željezna maska što se stavljala na lice žene i onemogućavala joj govor i koja je bila svojedobno često primjenjivana kako bi se žena i fizički ušutkala. Sama redateljica će reći: “Zapravo se bavimo kroćenjem ženskog jezika što je osnovna tema komedije, ali je naša tema i društvena, kako se to danas prenijelo i što je nekada bilo mučilište, a što danas za slobodu izražavanja žene”. Kao na početku, tako i sam kraj želi podvući tu, osnovnu potku, misao-poveznicu ove kazališne storije: u originalnom tekstu Katarina, ukroćena, hvali muža jer on je “... gospodar tvoj, život tvoj, tvoj čuvar, glavar tvoj i vladalac, i ja sam spremna, čim on samo veli, ugoditi mu, kako goder želi...”, dok se u predstavi, kao na nekom moćnom katapultu, u sjedalici visoko nad glavama gledatelja, sjajna i groteskna Linda Begonja, glumica koja izazovno, prkosno i moćno u naslovnoj roli praktično nosi cijelu predstavu, ponaša sasvim suprotno, govori im o pravima žena i upućuje bitnu poruku: “...Treba imati otvorene oči... Treba gledati”!
Stoga vrlo točno na portalu Telegram primjećuje Gea Vlahović: “Njezino ‘Kroćenje goropadnice’ nije samo novo čitanje, nije tek suvremena interpretacija klasika; to je ozbiljan projekt kontekstualizacije kanona u vremenu kada je ova komedija nastala, a to je negdje oko 1590-te, destilirajući Shakespeareov humorni šovinistički hommage vladavini muškaraca u ishodišne točke za feminističku dekonstrukciju još dominantnih patrijarhalnih narativa”...
No ono što je fascinantno i ne baš tako često prisutno u eksplikaciji vlastitog tragalačkog puta po bespućima Shakespeareovih dramskih situacija, motiva i narativa jeste izuzetno zanimljiv, složen, raznovrstan i bogat popis literature koja prati ta preispitivanja nekih njegovih ključnih kontroverzi vezanih uz kroćenje goropadi, odnosno uživanje, odnosno uskraćivanje osnovnih ljudskih prava ženi u njegovo doba, ali i kroz povijest. Dvadesetak je autora i autorica na tom spisku, nešto pripada folkloru i baštini, nešto ozbiljnim stručnim radovima vezanim uz ovu temu i Shakespearea. Spominju se i naša imena, naravno, prije svih Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Ljiljana Filipović, nezaobilazno je prisjećanje na “najsramniji trenutak hrvatskog novinarstva”, čuvene afere iz 1992. u tjedniku Globus o famoznim “Vješticama iz Rija”, a zapravo o primjeru sistematskog progona odabranih neprijatelja režima u Hrvatskoj tog vremena... Profesorica Mary Beard, klasičarka sa Cambridgea, vodi nas sve do početaka, izvora zapadne literature, do Homera, kada Telemah, sin Odisejev, kaže majci Penelopi, koja želi nešto reći u javnosti: “... Majko, vrati se u svoje odaje, svojim poslovima, vretenu i preslici, govor je posao muškaraca, svih muškaraca, a mene prije svega, jer ja ovdje imam moć, ja zapovijedam u ovoj kući...”. I mati se pokunjeno povlači! Bezbroj je takvih primjera na koje ukazuje Selma Spahić ilustrirajući svoju ideju/vodilju predstave, ali i svoj način i pristup radu u teatru: “... Iskreno, mislim da moje predstave nisu provokativne, ja se samo trudim da budu istinite. Pozorište nije tu da nas tapše po našim utvrđenim uvjerenjima, a još manje je tu da bi nas isključivo zabavljalo. Mene zanimaju ljudi, a ljudi su sposobni za najčudesniju nježnost i najveće zlo... Postupno otkrivam jezik predstave, dramatizaciju nadopunjujem kroz rad sa glumcima i glumicama. To je najčešće moj način rada, gradim predstavu kroz proces, dugo vremena sve ostavljam otvorenim... Zanima me istina, a ona je uvijek slojevita...”.
Suština milosrđa
Među brojnim autorima, stručnim radovima i knjigama koje Selma Spahić navodi i u programskoj knjižici predstavi, a preko kojih je osvajala i svoj hod u kroćenju goropadi, jedna se osobito ističe: “Suština milosrđa”, autor je jedno od najvećih imena suvremenog svjetskog teatra, redatelj Peter Brook, a u knjizi/testamentu bavi se upravo Shakespeareom, na jednom mjestu zaključuje: “... Kod Shakespearea postoji mnoštvo tema, ali njegovim pisanjem stalno dominira pitanje reda i kaosa, kaosa i reda - šta je kaos, koje je mjesto kaosa, šta je red, šta mislimo pod riječju red, šta red može da donese, koji je njegov odnos prema kaosu? Ovo su možda teme koje su najbliže našim životima, kako spolja tako i iznutra, u ovom trenutku historije. Mi smo u kaosu - to ne možemo poreći, a kaos oko nas je unutrašnji kaos - to svako prepoznaje, mislim, vrlo jednostavno, u samome sebi... Postoji red i postoji kaos. Postoji moć i napuštanje moći. Postoji ponos i postoji poniženje...”. U onim blještavim trenucima predstave kada to, sasvim neočekivano, prepoznamo, kada taj kaos i taj red odista postanu dio naših života, kada ih, dakle, prepoznamo u sebi, zbog tih neočekivanih, ali tako dojmljivih trenutaka, “Kroćenje goropadnice” u zagrebačkom Kerempuhu neizostavno treba pogledati.
