Predstava "Kraj svijeta u tri čina": Preobražaj teatarskog u političko

Omnibus predstava “Kraj svijeta u tri čina” praizvedena je početkom aprila u Beogradskom dramskom pozorištu, jednom od koproducenata ovog kazališnog projekta nazvanog “Sjene pandemije: skriveni glasovi” što se, sadržajno, temelji na nasilju nad ženama, shvaćenom vrlo široko. Sredinom prošlog mjeseca priređena je i premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih, druga je to kazališna kuća sudionik koprodukcije, a početkom ovog mjeseca održana je i premijera u Mariboru: SNG i Festival Borštnikovo srečanje treći je, naime, koproducent.

Snažan feministički pristup

“Sjene pandemije: skriveni glasovi” projekt je što ga podupire fond Creative Europe Programme (CREA), zahvaljujući njemu raspisan je konkurs za nove rukopise dramskih spisateljica u regionu, tako se došlo do 69 novih drama, a tri teksta odabrana su za izvođenje u jedinstvenom dramskom omnibusu. To su “Pod suknjom” Kristine Kegljen, “Aktivistkinje” Katje Gorečan i “Svijet zaslužuje kraj svijeta” Tijane Grumić. Objedinjeni su u predstavi “Kraj svijeta u tri čina”, režiju potpisuje Selma Spahić, dramaturginja je Ivana Vuković, scenografkinja Urša Vidic, kostimografkinja Belinda Radulović, a skladatelj Draško Adžić, dok je svjetlo oblikovao Aleksandar Čavlek.

Izvedba na sceni ZeKaEm-a/Dragana Udovičić
/

U predstavu nas uvodi dramaturginja Ivana Vuković: “Otpor i ženska osveta otvaraju se kao ključna zajednička pitanja koja postaju provodna nit celine, bilo da smo u svetovima majki i ćerki, veštica i 18 prepariranih ptica, jedne svinje i 13 pupčanih vrpci, gromova i blata ili svetu čisto bele savremene galerije ženske istorije s trenutnom postavom o radnicama u kulturi koje pozivaju na protest. ‘Kraj sveta u tri čina’ je savremeni dramski omnibus koji suverenom izvedbom pokazuje snagu ženskog iskustva od prasveta do danas, od univerzalnog do usko teatarskog, upozoravajući nas da je s aktuelnim, vladajućim vrednostima, kraj sveta davno stigao.”

Sve tri autorice već su afirmirane i renomirane dramske spisateljice i dramaturginje: Kristina Kegljen (Slavonski Brod 1987), Katja Gorečan (Celje 1989) i Tijana Grumić (1993), ovo im je prvi zajednički nastup, sva tri teksta, kako to primjećuje i Ivana Vuković, nose “snažan feministički pristup zadanoj temi zlostavljanih i zanemarenih žena” uklapajući se u regionalnu feminističku dramsku literaturu i to onu stvarnu. I, naravno, čitav taj kompleks tema koje posmatramo gledajući žene kako se zauzimaju za svoje živote, kako brane svoja stajališta i bore se za svoja prava, zanimljiv je i kao proces preobražaja jednog teatarskog čina u evidentno političko pitanje.

Prema riječima rediteljice Selme Spahić, željele su da prijavljeni tekstovi nemaju imperativ da usko odgovore na temu, nego da tretiraju žensko iskustvo u toku pandemije u najširem smislu.

- Autorice su, na našu sreću, upravo to tako i shvatile. Katja u jednom momentu piše: “Kao da nasilje postoji samo od pandemije, ma da. Počelo je od kada smo se rodile.” Kristina u svom sirovom, duhovitom i ranjivom poetskom jeziku govori o obiteljskom nasilju. Katja govori o nasilju nad ženama u sferi rada, naročito na polju kulture, a Tijana govori o širem kontekstu majčinstva na kraju svijeta, ljudskog, ali i onog neljudskog, bolje reći vanljudskog. Da, svi su glasovi feministički, u najboljem smislu, ali ne docirajući, nego propitujući. Sve tri vrlo iskreno otvaraju i svoju poziciju, pa i feministički narativ, ne samo patrijarhalni i kapitalistički.

A u jednom razgovoru uoči zagrebačke premijere o svom poimanju pozorišta Spahić će reći i ovo:

- Mislim da je ono najvažnije u trenutnom dijalogu gledalište-scena tokom trajanja izvedbe i to mi je najdragocjenije, jer sam i sama takva publika, puštam se predstavama koje gledam. Političnost mi je valjda dio prirode, tako i biram materijale, ali znala sam raditi izrazito eksplicitne stvari bez šire reakcije javnosti i neke stvari koje su mi se činile benigne, a koje su uzrokovale prijetnje ili napad na ličnost. Hoću reći, nikad ne znate, ono što je važno je da je umjetnost generalno zupčanik društvenih procesa i u široj slici, nikad nije jalovo baviti se temama koje su za društvo važne.

Detalj iz predstave "Kraj svijeta u tri čina"/Dragana Udovičić
/

Ubodi sarkazma i autoironije

Trosatnu predstavu, sa jednom pauzom, otvara dramski rukopis Kristine Kegljen “Pod suknjom” (dionica postavljena u ZeKaEmu), na dobro smo poznatom terenu obiteljskog nasilja, nevidljivi otac, na jednoj strani, suprotstavljene su majka i kći, na drugoj, koje po njihovim svjedočenjima maltretira, a one se brane fantazijom i maštom smišljajući nebrojene načine kako ga ukloniti, uništiti, izbrisati iz njihove svakodnevice - vrlo istančan, krhak i poetski dramski narativ sa dvije odlične glumice: Katarinom Bistrović Darvaš i Anđelom Rimljak. Središnji dio predstave pripada Slovenkama, devet je “Aktivistkinja” o kojima piše Katja Gorečan, riječ je praktično o “protestnom, postdramskom manifestu o poziciji kulturne radnice u suvremenom slovenskom društvu”, kako ga naziva dramaturginja Ivana Vuković, sa svim onim sukobima, suprotnostima i nedorečenostima sa kojima se žena-radnica u kulturi svakodnevno susreće, a sve odigrano efektno, poput neke složene i zavodljive sletske vježbe. Najzad, treći tekst Tijane Grumić naslovljen “Svijet zaslužuje kraj svijeta” ponovo nas vraća u obitelj (segment odrađen s glumicama BDP-a - Iva Ilinčić, Mirjana Karanović, Milica Stefanović i Bojana Stojković), no ne samo na razini o kojoj obično govorimo - sada je tu i životinjski svijet, publici se prologom obraća jedna krmača i iznosi svoje poglede na kraj svijeta, koji za njenu djecu, male odojke, znamo kada i kako nastupa. Orwellova “Životinjska farma” u nekoj potpuno izokrenutoj optici, osjenčena ubodima sarkazma i autoironije, natopljena crnim humorom.

Na samom početku predstave dosta se govori o ljubavi, majka savjetuje kćer i upozorava je “kako je ljubav mjedeni okov oko vrata”, kao i da je ljubav trgovina i to precijenjena, i da se ne treba zaljubljivati, no štedjeti za velike stvari, da bi potom izjavila i ovo: “Odlučila sam da nikad neću umrijeti, moj život ne zaslužuje smrt.” Pri samom kraju komada jedna druga mlada žena će reći: “Kraj svijeta dolazi polako. Kraj svijeta spor je i mučan, ali nepredvidiv i u tome je njegova ljepota!” Nepredvidivost i začudnost novih dramskih rukopisa na kojima se temelji predstava “Kraj svijeta u tri čina” uz režiju Selme Spahić, koja im udahnjuje scenski život, nedvojbeno je ono po čemu će ostati zapamćena.