Predstava "Gidionov čvor": Iz zamračene kutije

Dodiruj/zavezane ruke/zapetljane su/Gledaj/trzaju se/ bjesomučno traže/da ih smiriš/Ne pomjeraj usne/zavezane ruke/dovoljno govore.

Zamršeni čvor, nemogućnost raspetljavanja. Uspostavljaju se brojne simbolične i realne asocijativne veze. Čini se da je najjednostavnije oruđem prerezati čvor, napraviti od istog katalog krpica, strahova, trauma, nadanja, a iznad svega konfuzija identiteta. Što se dešava sa tim komadićima izrezane ličnosti, kako sastaviti razbijeni, raslojeni self, možemo li sastaviti a da se tragovi ne vide? Kompleksnost čvora ogleda se u raspetljavanju bez rezova, potpomognut uvidom, mentalnim procesom važnim za rješavanje složenih problema. Iz tradicionalne perspektive, čvor posjeduje ambivalentnu simboliku - vezivanja i odvezivanja, pa tako u hinduističkoj tradiciji Višnuov mistični čvor označava besmrtnost, u kineskoj vezivanje dobra, u budističkoj povoljne znakove itd.

Efektno i uvjerljivo

Tekst “Gidionov čvor” djelo je dramatičarke iz Astorije. U okviru Festivala savremenog američkog teatra, premijerno je izveden u Shepherdstownu, WV, 2012, a realizirano je više od 40 produkcija u posljednjih nekoliko godina, uključujući one u InterAct Theatre (Philadelphia), Profiles (Chicago), Kitchen Dog (Dallas), Stages (Houston), Aurora (Berkeley) i Furious Theatre Company (Los Angeles). Izveden je i u New Yorku u produkciji Boomerang Theatrea i 59E59, a u režiji Austina Pendletona. Pored navedenog, objavljen je 2012. u American Theatre Magazine, a 2013. Adamsova je dobila nagradu Steinberg/American Theatre Critics Association za ovaj tekst.

Nakon Chicaga, Los Angelesa i drugih metropola, na brdovitom Balkanu ovaj tekst je postavljen u prostoru scene sarajevskog Pozorišta mladih u produkciji istog, ali i uz podršku scene MESS i Udruženja Intermezzo. Premijera je odigrana 16. juna. Ovaj komad je rediteljski prvijenac prvakinje drame Sarajevskog ratnog teatra prof. dr. Selme Alispahić, koja je inače empatična i senzibilizirana za tzv. osjetljive teme, pa se i ovog puta hrabro upustila u krajnje kompliciran proces čija varijabilnost na emocionalnoj skali mora biti brza, efektna i uvjerljiva. Trenutak da se progovori o ovim temama je uvremenjen i nužan ako uzmemo u obzir patologiziranu stvarnost koju živimo, te događaje koji ostavljaju gorak ukus u ustima, zbunjenost i pitanja na koja nema slojevitih odgovora, osim stereotipnih, klišeiziranih i pojednostavljenih istina.

Svoju ljudsku, glumačku, pedagošku i roditeljsku perspektivu rediteljka nam je predala, ostavila prostor za sopstvena učitavanja i razumijevanja, zaobilazeći zamke u koje je mogla lako upasti, vješto balansirajući i hodajući po ivici. Njena rješenja, kako rediteljska, tako i glumačka (igra majku Corryn, čiji je sin Gidion izvršio samoubistvo), koja se stapaju, odaju utisak lakoće (iako je kontinuirani rad stub), utemeljena su, prilagođena, jasna, neopterećena i bez udvaranja. Alispahićeva nikada, pa ni ovoga puta, nije podlegla danas sve više prisutnom trendu manipulacije neshvaćenošću u teatru. Za svoju partnericu na sceni odabrala je Džanu Džanić, inače članicu ansambla Sarajevskog ratnog teatra, koju također imamo priliku gledati i doživljavati. Vrlo uspjelo je izgradila svoj lik. Njena pojava, verbalni i neverbalni aspekt karaktera, dakle profesorica Heather, koja plaća danak neiskustvu, pokušava zadržati neutralnu poziciju, koja nikada ne poluči dobro. Čini se da Džanićeva adekvatno i organski razumijeva poziciju profesorice učenika koji je izvršio suicid.

Međutim, tijekom trajanja predstave očigledan je njen zamor, stiče se utisak da autosugestijom, unutrašnjim govorom, paralelnim procesima, pokušava potaknuti sopstvene doživljaje, kako bi njen karakter održao potrebnu stabilnost. Ipak, katkad je svodi na tehničku datost, nepotrebno zaoštravajući igru, koja se graniči sa patetikom. Alispahićeva uspijeva to korigovati, vratiti ravnotežu i umiriti taj gotovo aritmični puls. Sa druge strane, Džanićeva je ovom ulogom ostavila vidan trag i nesumnjivo je da će navedene izazove u narednim igranjima uspješno prevazići i ostvariti dodatnu zrelost.

Put bez povratka

Ne smijemo zanemariti činjenicu da ovaj komad otvara pitanja problema s kojima se mladi ljudi suočavaju, te da je upitno razumijevanje od sistema, roditelja i vršnjaka koji svojom okrutnošću, nepromišljenošću otvaraju rane koje teško ili nikako ne zarastaju. Put bez povratka, česta floskula, koja dobija dimenziju košmara onda kada se materijalizuje. Profesorica i majka, nepovratno povezane, zarobljene unutar četiri školska zida, postaju jedna drugoj ogledalo. Profesorica (Džanić) pokušava na svaki način zaobići pitanja majke (Alispahić) koja nastoji zadržati smirenost, dok obje raspetljavaju Gidionov čvor.

Dramaturgiju je uradio Adnan Lugonić. S tog aspekta nije bilo većih propusta, tekst je strukturalno i sadržinski jasan, bez većih intervencija koje bi utjecale na supstancijalna svojstva predloška. Muzika, koju je pripremio Zoran Predin, dodatno oblikuje atmosferu, ponekad rasterećuje i postaje prostor za predah, ali zadržava sve one elemente koji odgovaraju fokusnim tačkama komada. Edina Slipčević uradila je jednostavne i tipične kostime, kao i scenografiju, koja je zamišljena i postavljena kao prostor učionice. Rediteljka je publiku izvela na scenu, oko školskih klupa, tako da ta intimnost dodatno doprinosi istinskom doživljaju scenskog uprizorenja. Dizajn Sanje Kulenović tematski je autentičan. Producenti su Nihad Kreševljaković, Damir Fazlagić i Ismir Fazlić. Svjetlo, za koje su bili zaduženi Adis Marojević i Edin Memić, moglo je imati više značenje da su se pomenuti majstori zaigrali i iskoristili svjetlosne efekte da dopune priču.

Predstavu “Gidionov čvor” prepuštamo vremenu i naravno publici, koju pozivamo kako bi ova relevantna tema mogla doprijeti i postepeno utjecati na kolektivnu svijest. Selmi Alispahić i Džani Džanić treba čestitati, uz napomenu da ovaj komad ima tendencije da postane neki oblik literature, posebno za mlade ljude, baš kao što tu funkciju obavlja predstava SARTR-a “Bullyng Collection”.