Predstava "Don Juan" u HNK Zagreb: Licemjerje je porok po posljednjoj modi, a ljudi svaki porok koji je u modi smatraju vrlinom
Predstava na sceni HNK Zagreb/Novković/
Mada je Moliere u Hrvatskoj, još za njegova života (1622-1673) prevođen, a u XVIII stoljeću adaptiran i igran, njegov “Don Juan” nikada do sada nije prikazan na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nova intendantica središnje kazališne kuće u Hrvatskoj, Iva Hraste Sočo, kao prvu dramsku premijeru u novoj kazališnoj sezoni odabire taj komad, ali i redatelja - prvi put u HNK-u Zagreb režira Dejan Projkovski (Bitola, 1979), u programskoj knjižici predstave naveden je kao jedan od vodećih regionalnih kazališnih redatelja, ujedno i profesor za kazališnu režiju i glumu na Univerzitetu za audio-vizualne umjetnosti Europa Prima u Skoplju.
Neugodnosti i zabrane
U Hrvatskoj smo vidjeli njegovu inscenaciju Eshilove “Orestije” prije nekoliko godina na 64. splitskom ljetu, a bosanskohercegovačka pozorišna publika mogla je pogledati njegovo scensko čitanje romana “Derviš i smrt” Meše Selimovića u NPRS-u u Banjoj Luci, potom i na Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici. Zagrebački “Don Juan” pripreman je i prikazan, naravno, u ozračju velikog jubileja - 400. godišnjice rođenja slavnog francuskog komediografa, što se obilježava širom kazališnog globusa.
Predstava se igra u prijevodu Radovana Ivšića (redakcija prijevoda Sanja Ivić), redatelj je, naravno, Dejan Projkovski, dramaturginja Mirna Rustemović, nova ravnateljica Drame HNK-a u Zagrebu, scenograf Valentin Svetozarev, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj Goran Trajkoski, scenski pokret potpisuje Olga Pango, a neophodan je bio, u masovkama, i Lovro Buva, kao učitelj mačevanja. Velika je to, ansambl predstava, u naslovnoj roli je Igor Kovač, Dušan Bućan njegov je vjerni sluga Sganarell, Iva Mihalić ostavljena supruga Elvira, Siniša Popović Don Juanov otac Don Louis, seljak Pierrot uloga je mladog Filipa Vidovića, dvije seljanke, Charlottu i Mathurine, igraju Tesa Litvan i Luca Anić, a uz taj osnovni, ali i prošireni kostur likova tu je i brojna skupina djevojaka i mladića, uz dvije glazbenice, koje nadopunjuju, u nekim scenama koje redatelj smatra ključnim za predstavu, osnovni glumački ansambl.
Mislim da nije nevažno napomenuti datum nastanka ove po mnogo čemu intrigantne i koliko lascivne i erotizirane toliko i politički intonirane komedije: Jean-Baptiste Poquelin, nadimkom Moliere, “Don Juana” obznanjuje 1665. - to je godinu nakon drame “Tartuffe” sa kojom je imao mnoge neugodnosti i česte zabrane, a godinu nakon “Don Juana” objavljuje komediju “Mizantrop”. Dakle, točno između ta dva po mnogo čemu za Molierea ključna dramska rukopisa, od ukupno više od 30 raznovrsnih dramskih djela (komedija, farsi, komedija-baleta) koliko ih je napisao. I još nešto je, mislim, bitno reći kada se govori o tom genijalnom komediografu poniklom u XVII stoljeću - on je, prije svega, bio čovjek svog doba, uspostavio je kazališni dignitet komedije koja je do tada, ipak, u odnosu prema tragediji, bila potcijenjena, na nju se gledalo kao na inferiornu dramsku vrstu, vjerovao je nepokolebljivo da se upravo kroz zabavu, smijehom i ismijavanjem poročnog i devijantnog ponašanja može bar očiglednim pokazati sva štetnost takvog čina, ali i da komedija nije samo to, dakle veseli igrokaz i pučka zabava, već da može vrlo kritički, pa i satirički, progovoriti o iščašenjima vremena u kojem nastaje. To što je bio kompletan pozorišni čovjek - pisac, glumac, direktor glumačke trupe koju je vodio i za koju je pisao, kao i redatelj, samo mu je omogućilo da ima dublji, širi uvid u stvari i situacije kojima se potom bavio na sceni.
Koliko smo od toga doživjeli u zagrebačkoj inscenaciji “Don Juana”, odnosno što je, za Dejana Projkovskog, “Don Juan”? U programskoj knjižici će zapisati: “...Don Juan je metafora. Univerzalna, poput ljubavi, smrti, života. Svašta je moguće strpati u tu metaforu. Zanimljivo, moguće je strpati i posve oprečna značenja. To onda znači kako je Don Juan oksimoron: spoj suprotnosti, harmonija binarnih opozita. Za jedne je on Bog, za druge sotona...” A na samom sebi postavljeno pitanje: što Don Juan znači danas nama, zašto ga i dalje volimo, odgovara: “...Možda je odgovor: jer se u toj metafori danas križaju Eros i ideologija. Ideologija (politika) nikad nije bila u tolikoj mjeri zavođenje i obmana - donjuanizam, kao što je to danas. Ako je točno ono što Jean Baudrillard kaže o zlu: da je danas zlo nevidljivo, anonimno i diseminirano u svim stanicama društvenog tkiva, onda je donjuanizam svuda. On više nije samo Eros, on je već teritorijalna pretenzija, univerzalna obmana, ideologija, obmana radi obmane i simulakrum...” Nedvojbeno, to je točno, no to su ipak samo opća mjesta, ono što je bitno jeste kako to iznijeti na pozornicu. A o toj obmani jedan drugi veliki mislilac imao je također nešto za reći: “...Vjerujem kako netko tko druge stalno obmanjuje mora napokon i sam sebe obmanuti... Onaj tko je sam u sebi zalutao kreće se u strogo ograničenom području ukrug i ne nalazi nikakav izlaz, koliko god bio toga svjestan...” (Soeren Kierkegaard - Dnevnik zavodnika)
Porok po posljednjoj modi
Vidimo li mi u predstavi tu obmanu, to vječno kretanje ukrug, tu bezizlaznost i bespomoćnost glavnog junaka? Možda, ako ga posmatramo kao neko besprizorno, u sebe zatvoreno i za nikoga dostupno biće što olako prelazi iz prizora u prizor, vođen samo jednom mišlju: “...Ništa ne može zaustaviti moju bujicu požude: kada me neko srce voli, voli me i cijela zemlja. I kao Aleksandar Veliki želim da postoje neki novi svjetovi gdje bih poduzimao svoje ljubavne pothvate.” Ali, Don Juan je mnogo više od toga - pokazaće to u britkom i žestokom monologu pred sam kraj predstave, u petom činu, koji kao da je prenesen iz “Tartuffa” gdje anatomskom točnošću secira najveće zlo svog doba: licemjerje.
”...To danas više nije nikakva sramota: licemjerje je porok po posljednjoj modi, a ljudi svaki porok koji je u modi smatraju vrlinom. To je umijeće varanja koje se uvijek poštuje; čak i kada se otkrije, nitko se ne usuđuje prigovarati. Sve ostale ljudske mane su izložene oštroj osudi i svatko ih može slobodno napadati. Ali, licemjerje je povlašteni porok koji svakom začepljuje usta mirno uživajući u neograničenoj slobodi.” Otkrivši kako funkcionira taj porok nad porocima, Don Juan uviđa da može raditi što hoće i dokle god hoće prema svakomu tko mu se suprotstavi, jer: “...Tako se iskorištavaju ljudske slabosti i tako se razborit čovjek prilagođuje porocima svog vremena!”
Nasuprot tom unutrašnjem sazrijevanju i usavršavanju spoznajnog, misaonog aparata glavnog lika, Projkovski nudi isprazan spektakl i blještavilo scenske igre poput razbacanih, bezbrojnih šarenih staklenih perli po pozornici - mlade djevojke obnažuju grudi i nude se Velikom zavodniku, čak fingiraju felacio svirajući na flauti, odnosno klarinetu koji se ugnijezdio sred njegova međunožja dovodeći ga do sladostrasnog užitka, mladići bjesomučno pretrčavaju pozornicu s mačevima u ruci, željni boja i krvi, koriste se sve tehničke mogućnosti rund-bine i pomicanja glomazne scenografije - nešto slično vidjeli smo u banjolučkom “Dervišu...” - poput neke trivijalne trash soap opere - smjenjuju se, tokom svih 120 minuta igre, scene masovki s tim mladim ljudima sa prizorima dijaloga glavnog lika i njegova sluge Sganarella, ponekad podsjećaju na slavnog Don Kihota i Sanča Pansu, odnosno sa monolozima samog Don Juana - čak u nekim trenucima on će u ruke uzeti gitaru i zasvirati i zapjevati, poput nekog rock hipi revolucionara iz prošloga stoljeća!
U sjeni ostaje i velika tema obračuna Don Juana sa Nebom - ona se, istina, nagovještava, ali daleko od toga da dolazi do punog izražaja - njegova potreba da sazna istinu, da dokuči što se to oko njega stvarno događa, izražena u replici: “...Bila ona prikaza, sablast ili vrag, hoću vidjeti što je to! Ne, ne bojim se ničega, a moj mač će dokazati radi li se o tijelu ili duhu!” ne ostvaruje se, ostajemo uskraćeni za tu zadnju istinu što je Moliere tako suptilno sakriva na samom kraju komada.
Mladen BIĆANIĆ
