Povijest i dokument jednog teatra: Države i njezina kazališta - nacionalna scena i fašistički ples smrti

“Stvarnost knjige Snježane Banović gora je od fikcije u mojoj drami ‘Hrvatski Faust’...Ključno historiografsko djelo koje dokumentira mračno razdoblje hrvatske kulture.” Tako je još 2012. godine, nakon prvog izdanja knjige “Država i njezino kazalište” Snježane Banović o njoj pisao dramatičar i književnik Slobodan Šnajder, nakon što je godinu ranije objavljena kao disertacija na Odsjeku komparativne književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Pedantan odnos prema arhivi

Danas, 14 godina kasnije, nastavljajući višegodišnja historiografska istraživanja o ovoj temi, Snježana Banović, uz drugo, dopunjeno i prerađeno izdanje (nakladnik Fraktura Zaprešić, urednica Sonja Jovičić) uvodnički zapisuje:

“...Namjera mi je bila prikazati nedovoljno istraženo djelovanje središnjega kazališta Nezavisne Države Hrvatske kao najvažnijeg mjesta prezentacije njezine umjetnosti i kulture te ukazati na uzročno-posljedični odnos ustaškoga režima i kazališta... Kazališta su bila idealna mjesta utjelovljenja “nove hrvatske svijesti i osjećaja”, a ono zagrebačko je imalo postati središnjim mjestom prezentacije “novoga doba u uskrsloj državi Hrvatskoj”... Što se hrvatske teatrologije tiče, ona se nije sustavnije uhvatila ukoštac s kompleksnom problematikom društvene uloge zagrebačkog kazališta u vrijeme NDH. Ta je činjenica teško objašnjiva zbog postojanja opsežne istraživačke građe u kojoj se nalaze brojni dokazi o ključnim mehanizmima, kako u odvijanju kazališnog života tako i u razotkrivanju instrumenata kompleksne kulturne politike NDH”.

Knjiga "Država i njezino kazalište"/

No, trebalo je uroniti u sve te silne arhivske zapise i gotovo nepreglednu historiografsku građu kako bi se od tog u suštini akademskog čina iznošenja povijesti jednog teatra dospjelo do “neospornog kreativnog i stvaralačkog vrhunca, ili možda tek jednog od budućih vrhunaca, i u knjigu koja je istodobno jedna kulturna povijest Zagreba, jedno forenzičko istraživanje velezločina protiv čovjekove savjesti i još jedna, vrlo temeljita i jasno ispisana - mala povijest. Knjiga je to koja je možebitni roman, izliven u formu doktorskog rada i dokumentarno-znanstvenog djela... Ovo je nedovršena knjiga, jer je njezina tema nedovršiva... Snježana Banović s intelektualnom je strogošću i živim, ali krajnje discipliniranim beletrističkim interesom, na dokumentaristički i historiografski način predstavila od hrvatske kulture zaboravljenu i nepamtljivu epohu u povijesti ove žute kuće”, kako to u pogovoru knjige komentira Miljenko Jergović.

O knjizi biranim riječima pišu i recenzenti - Lada Čale Feldman ukazat će na to da je ovo: “... jedini detaljni, arhivski utemeljeni i akribično interpretirani historiografski uvid u konkretne kulturnopolitičke, ekonomske i financijske okolnosti što ih je u vrijeme NDH doživljavala središnja nacionalna kazališna institucija...”, dok Darko Lukić navodi da je riječ, nedvojbeno “... o rukopisu znanstvene nakane koji pedantno obrađuje mnoštvo arhivske građe. Tom probijanju kroz arhivske materijale, međutim, neočekivanu lakoću, prohodnost, pitkost i čitkost dodaju osobne povijesti sudionika događaja o kojima se piše, posebno povijesti onih nepoćudnih i odbačenih. Te su zanimljive pojedinačne pripovijesti dodale ovom rukopisu jedan gotovo romaneskno-publicistički duh”.

Puštanje duha iz boce

Što se događalo umjetničkom ansamblu tada Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu u tom grozomornom periodu ustaške vladavine od 1941. do 1945. godine, što se igralo, koji su sve pisci bili izbačeni i zabranjeni, a koji hvaljeni, gdje se gostovalo izvan granica NDH, pa čak i u Auschwitzu, kako su sve to doživljavali Bela i Miroslav Krleža, Branko Gavella, Tito Strozzi, koja je bila uloga intendanta Dušana Žanka, potom Marka Soljačića te Mile Budaka kao sukreatora produkcije ove kuće, Snježana Banović navodi pedantno, točno i bez imalo senzacionalističkog prizvuka. Kroz nekoliko ključnih poglavlja saznajemo srž i bit kulturne politike NDH koja se prelamala kroz rad HDK, kroz propagandno njegovo djelovanje na međunarodnom planu, ulazimo u uspostavu tog novoga duha u kazalištu, u viziju kulture u NDH preko Načela ustaškog pokreta i kulture.

Autorica Snježana Banović/Ante Magzan/

Autorica, i sama kazališna redateljica, spisateljica i teatrologinja, gotovo anatomski precizno secira to strašno doba kroz središnju nacionalnu kazališnu kuću. Financijsko i pogonsko održavanje teatra, reprezentativne priredbe i svečanosti koje su se u njemu u tom vremenu održavale, položaj umjetnika u HDK, njihova prava i dužnosti - uz bogat i raznovrstan odabir dokumenata iz tog doba, raznolikih pravilnika, zakonskih odredbi o kazalištima te neizostavni Biografski rječnik - poput su nekih do sada neosvijetljenih i mračnih prolaza u kojima se ogleda historija jedne kazališne kuće, ali i vremenskog perioda u kojem je djelovala.

U posljednjem poglavlju u knjizi nazvanom “Nepoćudni u ‘čistome hrvatskom kazalištu novog duha’” Snježana Banović poentira: “...Temeljem rasnih zakona ljudi su odstranjivani iz Kazališta, a oni koji se nisu pokorili važećim zakonskim odredbama morali su iz njega otići. Neki su konstantno bili pod policijsko-obavještajnom paskom režima, neki su bili zatvarani, a neki su glavom platili svoja uvjerenja. Nekolicina njih odlučila se na mnogima nezamisliv korak - bijeg u partizane, tj. izlazak iz “pozlaćenih okvira barokne pozornice, da bi se okitila zelenilom planinskih šuma pod zvjezdanim nebom” tražeći tako i “nove horizonte” za samu kazališnu djelatnost. Danas, kada svjedočimo povremenom puštanju duha iz boce tih tmurnih i neljudskih vremena, knjige poput “Države i njezina kazališta - nacionalna scena i fašistički ples smrti” Snježane Banović više su nego potrebne i dobrodošle.