Portret Jasne Šamić na 64. Danima poezije u Sarajevu: Manifestacija koja je odoljela razaranjima
Ovih dana završeni su 64. Dani poezije, poznata međunarodna manifestacija koja je odoljela svim razaranjima koja su zadesila Bosnu, pa i cijeli Balkan. To se dogodilo u trenutku kada Društvo pisaca Bosne slavi 80 godina postojanja.
Na ovoj, nekada veoma čuvenoj manifestaciji i u svijetu, prikazan je i portret Jasne Šamić, kao umjetnice koja djeluje na više polja. Kako je Jasna Šamić rekla te večeri, 16. oktobra, “jedan sam od rijetkih koji je pročitao sve njene ili skoro sve njene knjige objavljene na jezicima regiona”. Nisam pročitao njena djela na francuskom, jer piše i na tom jeziku, niti sam vidio sve njene predstave i filmove.
Bilo mi je drago što je Jasna zamolila da te večeri govorim o njoj i prikažem njen portret, koji i ovdje želim podijeliti sa čitaocima koji nisu prisustvovali tom događaju u Goethe-Institutu, gdje je na kraju prikazan i film Jasne Šamić “Paris – Sarajevo 1900”.
VUČICA PROTIV MITA: KAD MISAO UGRIZE ”Ugriz” je metafora za lucidnost koja ne pristaje na površnost. Kod Jasne Šamić misao nikad nije pasivna ni uljuljkana u akademske ili književne forme; ona je oružje i otpor, sredstvo da se ospori dogma, ideološki mit ili institucionalizovana istina. Vučica ima arhetipsku i simboličku dimenziju. Figura koja u sebi spaja instinkt i slobodu, osamu i odanost sebi. U mitološkoj i književnoj tradiciji ona je zaštitnica, buntovnica, ali i biće koje preživljava izvan čopora — dakle, izvan sistema. Suprotstavljanje “mitu” otvara prostor za čitavu interpretaciju Jasne Šamić, kao žene koja ruši konstrukte – nacionalne, religijske, rodne i kulturne. Mit u ovom kontekstu simbolizuje kolektivne samoobmane, a vučica je ona koja ih raskida svojom intuicijom, znanjem i smjelošću.
Sarajevski dani poezije u organizaciji Društva pisaca BiH okupili su nas 16. oktobra 2025. da zajedno pokušamo koračati putevima Žene, s velikim Ž, čije je stvaralaštvo polivalentno i žanrovski razuđeno. Kakav praznik!
Za početak, podsjetit ću vas, a neke i uputiti u sljedeće biografske crtice: Jasna Šamić rođena je u Sarajevu, odrasla u porodici intelektualaca (otac Mithat Šamić, univerzitetski profesor, majka Subha Mujezinović, slikarka i dramaturginja), odnjegovana je u egalitarnom duhu i okruženju gdje su literatura i obrazovanje iznad svega. Završila je gimnaziju i muzičku školu, Odsjek za klavir. Diplomirala je orijentalistiku (turski, arapski i perzijski) na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je i magistrirala iz opšte lingvistike, a doktorat je odbranila na Sorbonni u Parizu, iz sufizma i historije Bosne. Vanredni profesor FF-a u Sarajevu do 1992, jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru, saradnik na francuskom radiju, te je predavala jezike, historiju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autorica je nekoliko desetina knjiga svih žanrova, prevoditeljica sa mnogih evropskih i orijentalnih jezika. Na scenama Sarajeva i Pariza postavila je brojne predstave. Kao francuski pisac, laureat je Stendhalove nagrade, nagrade Gauchez-Philipot, Prix du public du Salon du livre des Balkan, međunarodne nagrade Naji Naaman za cjelokupno djelo, kineske nagrade Dženg Njen Bej, kao i nagrada Fondacije za izdavaštvo BiH i specijalne nagrade Zlatna jabuka za bajke. Živi i stvara na relaciji Pariz-Sarajevo.
Jasna Šamić na kulturno-umjetničkoj sceni Bosne i Hercegovine, Evrope i svijeta egzistira već nekoliko decenija. Vučica izuzetne hrabrosti, visprenosti i nesvakidašnjeg talenta uspjela je preživjeti, također višedecenijske torture uzgajanog, njegovanog i presađivanog primitivizma, malograđanštine. Njoj, kao stanovnici svijeta čovjek nije stran, ne odriče ga se, naprotiv, ali joj malograđanin nije blizak. Prethodno rečeno sasvim je dovoljan argument ne za pohvalu, već za duboki naklon. Polemički nagon prisutan je u svakoj njenoj knjizi, članku, naučnom radu. Jasna složenu konstrukciju i još kompleksniji sadržaj koji izlaže bazira na Descartesovoj sentenci Dubito ergo sum (sumnjam, dakle jesam). Autoriteti za nju ne postoje ni u tragovima, zato njeni literarni predlošci preispituju, uznemiriju, tješe i otvaraju. Posljednji veliki pisac epohe Mirko Kovač poželio je Jasnine matrijalizovane misli ponijeti i u drugu dimenziju. Referišući se na knjigu “Carstvo sjenki”, Kovač je rekao sljedeće: “... Hrabro je da si to napisala, da si to mogla napisati i da si to tako lijepo napisala, što je najvažnije. Uznemirila me tvoja knjiga. Svaki mi se detalj urezao... Pa, ipak, da sam znao da je ta knjiga tako uznemirujuća, ne bih je sad čitao. Ostavio bih je kad odem u penziju. Ili bih je ponio na onaj svijet...”
Portret umjetnika: Đorđije Radulović, Jasna Šamić i Nenad Filipović/
Mirko Kovač dugo nije među nama, ali siguran sam da je tamo (gdje god to bilo) odnio sa sobom nektar Jasnine hrabrosti i poetičnosti. U njenim romanima dominira melanohlija, ironija i na momente podsmijeh, najčešće upućen neznalicama. Izrugivanje kao sredstvo opasno je u rukama nevještih. Ipak, Jasna, literarno, umjetnički i naučno potkovana, precizno barata tim nožem. Zasijeca traume i davno zašivene rane ispod kojih pulsira nedovršena, vrišteća bol. Unakrsni vez i hiruški konac popuštaju pred njenom upornošću da sazna, spozna uzroke. Nekada se može činiti da ćete u njenim romanima, pjesmama i esejima pronaći instant rješenja, međutim, naići ćete na dugačku, bogatu trpezu za kojom svako ima svoje mjesto, ukoliko je dovoljno hrabar i spreman da se poigra s igračkama života. Zatomljene emocije, neizrečene misli, bolesti, uzurpirani snovi, konflikti... Nije Jasnina umjetnost pesimistična u toj mjeri da ne nudi nadu, samo ne možete u nju uranjati, a da niste svjesni sopstvenog odraza. Tijekom godina, Jasna se metaforički i fizički opraštala od mnogih, njoj značajnih ljudi koji su bili dio njenog života, a o tome svjedoče i njena sjećanja na lica i gradove, pohranjena u knjigama “Sarajevo moje mladosti”. Njen stvaralački put obilježili su mnogi gradovi u koje se zaljubljivala i jeste zaljubljena, ali je taj put u prvom redu prožet šarenilom Sarajeva, njegovom ljepotom, stradanjem, domom... Jahiel Kamhi o knjizi “Sarajevo moje mladosti (U ogledalu uspomena)” upućuje da: “...Kada čitate ovu knjigu, imate osjećaj da ponovo živite život Sarajeva, ‘grada koji je iščezao zajedno sa njegovim brojnim stanovnicima’ … ovo je knjiga za sve one koji žele da spoznaju duh i dušu jednog grada ... (...) U najtežim, ratnim godinama, razapeta između Sarajeva i Pariza, Pariza i Sarajeva, ostala je nepokolebljiva, istrajna i dostojanstvena. (...)
...Poslaću ti slike davnašnje
Da se sažališ
(Tebi su i uspomene ukrali
A ja sam išla po svoje
Ispod granata da ih pokupim)...
“Poslaću ti slike davnašnje” poetski je svjedok. Mirko Kovač piše: “Draga Jasna, zadivila si me. Iskreno, najiskrenije, tvoje su pjesme genijalne... Mislim da su bili dužni tvoje kolege, bosanski pjesnici isticati tvoju poeziju, a ja nikad nijednog od njih nisam čuo da to čini. I mislim da nijedan od njih neće napisati Most, Na pijesku, Rodni grad, Veneciju - što je meni, pa nijednu neće napisati kao što su ove tvoje... Može te neko voljeti ili ne voljeti, ali mora toliko znati, ako se bavi književnošću, poezijom, da su tvoje pjesme sjajne... Tvoje pjesme kao da su pisane za mene...”
Osim lirski oblikovanih sjećanja, Jasnin “Pariški ratni dnevnik” je svojevrsni masterclass u kojem secira društvenu zbilju, pozivajući se na relevantne izvore, koristeći naučnu aparaturu, između ostalog, pojašnjava probleme definisanja i porijekla bosanskog jezika, ispravlja lažirane historijske podatke i bilježi kako su tadašnju situaciju vidjele neempatične oči blazirane Evrope. Tada je sasvim izdahnuo jedan sistem, režim i ostavio iza sebe pustoš. To je bilo vidljivo u svačijem životu, svakom trenutku pa tako i onom smrtnom. U svom prvom romanu “Mraz i pepeo” bilježi zamršenost, apsurdnost situacije:
“Boli li te nešto?
Ne, ništa – kaže, ovaj put razgovijetno.
Možeš li da čitaš?
Kao da to nešto rješava! – opet dobivam razgovijetan odgovor.
Crte lica su pravilnije, nego dok je bio zdrav. Možda je strašno, ali čini mi se lijepim to biće što leži tu, između ovog i onog carstva, u ovoj socijalističkoj postelji, u socijalističkoj bolnici, nasljeđu umrle imperije. Iscrpljenost i patnja su ga učinile blažim. Obrve više nemaju snage da se nadviju jedna nad drugu, iz pogleda su iščilili svi gromovi, mrzovolja prema ljudima, sva strast, sva mržnja. Ostao je strah od smrti i grčevito držanje za rub čaršafa, jedini znak života. I život i smrt su u ovom času prisutni u tijelu, ali smrt osvaja sve više prostora...”
Jasnu su u Sarajevu i BiH često pogrdno nazivali svaštarom. Istina je, naravno, sasvim drugačija. Njen talenat je višestruk, s lakoćom se kretala i kreće se iz jedne oblasti u drugu, iz jednog registra u drugi. Strast je umjetnicu uvijek usmjeravala pa je počela raditi, uz mnogo prepreka, autorske predstave kao što su radili Beckett, Cocteau, Duras i drugi. Podsjetit ću na neke od predstava: “Prije nego što vjesnik smrti pojavi se” iz 1982. godine, praizvedena u Pozorištu mladih, zatim “Souvenir d’une vie” u produkciji pariškog Theatre de Procenium, “Susret” u produkciji SARTR-a iz sezone 1997/1998. za koju je tekst napisala i režiju potpisala upravo Jasna. U toj predstavi su igrali doajeni našeg glumišta, danas nažalost, rahmetli Mirsad Tuka, te i danas aktivni Emina Minka Muftić i Milan Pavlović. Ovi vrsni umjetnici isticali su upravo radost igre u Jasninom komadu.
Javlja se i kao autorka dokumentarnih filmova, u kojima tretira teme iz orijentalistike, ali i druge historijski važne za BiH. Na tom tragu, film “Pariz-Sarajevo 1900”, uz istoimenu monografiju, dokaz su da je BiH bila dio Evrope, a njen paviljon jedan od najljepših. Kao specijalista za orijentalne jezike, Jasna je 2014. godine objavila knjigu “Mistika i mistika”, 2020. godine knjigu o životu i djelu Hasana Kaimi Babe (inače skraćena verzija doktorata koji je u Parizu objavljen 1986) i 2025. knjigu “Mit o bogumilima”. Prof. dr. Senadin Musabegović istakao je, između ostalog, da “ova knjiga demaskira namjere onih koji značaj bosanskih krstjana žele da relativiziraju, proglase ništavnim”.
Jasna nastavlja da nas demaskira. U razgovoru s njom ili dok čitate njene knjige, ona će vas skinuti, a da nećete ni primijetiti. Ne čudi da je uvijek prva i najglasnija kada treba povikati “car je go!” Nikad indiferentna, s prezirom prema poziciji pasivnog promatrača. Ne oslanja se na difuziju odgovornosti i ne donosi zaključke na osnovu jednog slučaja. Društvene anomalije predmet su njenog interesovanja. U tom polju, intelektualno provokativna, bez zadrške raskrinkava sva zla koja se dešavaju u nama i oko nas, u izbezumljenom svijetu. Ratove, glad, siromaštvo, nepravdu, nepotizam, smrt, krik, patnju, gubitak, tematizira u realnom vremenu, zbog čega, gotovo svakodnevno, dobija prijetnje smrću, na stubu srama trpi javni linč i izrugivanja od strane tzv. naših i njihovih. Lako je nama tapšati Jasnu po ramenu, dok sjedimo među zidovima i posmatramo urušavanje sistema vrijednosti na kojem smo podigli generacije. Podsjeća nas i opominje da kad šutimo o zločinu, to se zove saučešništvo. Zbirka eseja, možemo reći političkih, “Plamen u pijesku” već na početku, u prvom susretu s knjigom koju je grafički oblikovao vrhunski francusko-bosanski umjetnik David Šamić Čip, otvara teme koje su danas, u 21. vijeku, zabranjene, širom svijeta cenzurisane. Šuhreta Dumanić bilježi: “...Jasna Šamić nema običaj ‘držati lekcije’, nego radije veoma precizno iznosi činjenice i usporedbe, iza kojih svako logično razmišljanje može izvesti strogi zaključak. Takvim postupkom iznijet će pred nas sumnjivu, upitnu i duboko nejasnu i licemjernu politiku Zapada...”
Neopterećena klišeima, oslobođena stereotipnih rima, versifikacije, Jasna u pjesmi “Ukrajina” izlomljenim stihom ispjevava ubitačnu strepnju: Mogu li se sirene što zavijaju noću u gradovima/ Okupirane zemlje/ Sa hijenama porediti/ A rakete s otrovnim strijelama/ Može li lukavi medvjed/ Zaposjesti snove zemlje koju čerupa/ Nema sirena u Gradu Svjetlosti/ Al’ njegove su noći uzdrmane divovskim kopljima/ Nema Medvjeda u zemlji gdje/ Snovi zavijaju ko hijene/ Teror prijeti zakržljalom proljeću i/ Otrovana koplja – našim slomljenim srcima/ Dok okeani drhte od pjesme/ Perzefonine i Ares prijeti/ Hadom/ Gdje lukavi raketoglavi Kerber/ Laje iz svojih hiljadu bolesnih usta/.
POETSKI OBRAČUN S BARBARIMA U bilingvalnoj knjizi koja je tek izašla iz štampe, Jasna izvodi ratnice Sjenke, Tmine i Svjetlost. Poetski obračun s barabarima. Évelyne Morin o knjizi kaže: “... Knjiga Jasne Šamić ‘Sjenke i tmine’ krik je revolta i boli pred zlom koje pobjeđuje humanost. … njene riječi su suze ranjene i osakaćene djece, jecaji ruševina koje su ostavile za sobom bombe...”
Jasno je da Jasna ne dopušta da se istina prilagodi, već zahtijeva da se sagledava u svojoj složenosti i nesavršenosti. Ona ostaje svjedok vremena, promatrač i analitičar koji svojim radom redefiniše granice razumijevanja, a svaka njena refleksija otvara prostor za nova čitanja i prisiljava nas na intelektualnu iskrenost. Jasna Šamić svojim stvaralaštvom i još važnije životom dokazuje da su stvari moguće kada napravimo prvi korak. Granice postoje samo u nama samima. Ona ih je odavno prevazišla i trasirala put generacijama koje tek dolaze.
