Pjesništvo kao poštovanje

I.

Kao što se vidi, ova knjiga je jedan prigodno priređeni zbornik znamenitih i slavnih pjevanja i proznih i poetskih sastava iz pera velikih književnika i pjesnika Evrope i Zapada, onih pjevanja i kazivanja koja su dovedena do pjesničkih srdaca, umova i glasova, i koja su saopćena u znak poštovanja prema Božijem poslaniku Muhammedu, alejhiselam, ili islamu (predanosti Bogu), vjeri kojoj je on pozivao. Ukažemo li među ovim koricama, s posebnim i razumljivim oprezom, i na ono što je ispjevao Dante i dijelom na ono što je ispripovijedao Dostojevski (često mimikrijski i polifonijski, kroz usta mnogih junaka svojih romana), i izdvojimo li to kao neugodan i nemio izuzetak, gotovo sve drugo među koricama ove naše knjige mnogi muslimani koji štuju svoju tradiciju mogu čitati sa potpunim ushićenjem i divljenjem. Na ovim stranicama ne samo muslimani već i mnogi nemuslimani koji naslućuju Boga u svakom milimetru nebeskog plavetnila, naći će jednu ugodnu duhovnu rekreaciju.

U bavljenju izvorima i literaturom o velikim ljudima i predvodnicima čovječanstva teško je oduprijeti se inerciji selektivnosti koja nas vodi tome da se pozivamo uglavnom na ono što naše čovječanske uzore slavi, poštuje i drži na onim svodovima nebeskih širina gdje su zvijezde najljepše i gdje su sazviježđa najsvjetlija i najblistavija. Ova naša knjiga primjer je jedne takve selektivnosti koja je – kao za neku prijatnu posljedicu – imala ovu kompilaciju koja nužno ima u vidu plavetnila uzvišenih i neporočnih nebesa kao ukrase oko imena Božijeg poslanika Muhammeda.

Ali ova selektivnost na koju u ovom predgovoru podsjećamo nije nešto što je tokom nastajanja ove knjige domislio samo njezin autor, odnosno priređivač. Same pjesni Johana Wolfganga von Goethea i Victora Hugoa selektirale su se jedne pored drugih, a tako je i sa pjesnima duše Rainera Marie Rilkea, Karolline von Günderrode, Karla Lappea, Aleksandra Sergejeviča Puškina i drugih.

U ovoj knjizi svi nagovori selektivnosti sami po sebi idu u prilog isticanja Božijeg poslanika Muhammeda kao najvišeg uzora muslimanima, kao neusporedivo vrijednog čovjeka i moralnog učitelja svijeta i čovječanstva. Mi se tim nagovorima selektivnosti nismo mogli oduprijeti, a neki vid opravdanja ili odgovora zašto im se nismo mogli oduprijeti našli smo u visokom pjesništvu, u slapovima poezije kojima obiluju poglavlja ove knjige, u savršenim pjesnima duše koje ionako ne mogu biti predmetom istraživanja koja dolaze od hladnih teorija i navodno objektivnih analiza.

Baš stoga se ova knjiga svojom formom nudi i preporučuje kao jedna opsežna kompilacija koju odobravaju pravila i uzusi hibridne književnosti danas, ali ova kompilacija može proći i kao hrestomatija širih poetskih navoda o Božijem poslaniku Muhammedu, alejhiselam, kao što se, također, može čitati i kao jedna ne toliko opsežna antologija vrhunskog pjesništva kazanog o poslaniku Muhammedu, sve to u njegovu slavu iz srca, duše i uma velikih ljudi Evrope i Zapada.

II.

Na pitanje zašto su stranice ove knjige, koje slijede iza ovog predgovora, napisane i ustrojene jednom vidljivo pristranom metodologijom, naš odgovor potkrjepljujemo navođenjem ovih imena, a zapravo međaša, evropske i zapadne književnosti i pjesništva:

Dante Alighieri (1265–1321)

Johann Wolfgang von Goethe (1749–1832)

Karl Lappe (1773–1843)

Joseph von Hammer-Purgstall (1774–1856)

Karoline von Günderrode (1780–1806)

Alphonse de Lamartine (1790–1869)

Heinrich Heine (1797–1856)

Aleksandar Sergejevič Puškin (1799–1837)

Victor Hugo (1802–1885)

Mihail Jurjevič Ljermontov (1814–1841)

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821 – 1881)

Lav Nikolajevič Tolstoj (1828–1910)

Ivan Aleksejevič Bunjin (1870–1953)

Rainer Maria Rilke (1875–1926)

Jorge Luis Borges (1899–1986)

Izuzev Dantea i Dostojevskog, u ovoj knjizi svi ovi maloprije spomenuti velikani, manje ili više, pjevaju ili pišu o islamu i poslaniku Muhammedu visokim pjesništvom i najduhovnijim esejom, i o njemu i islamu kazuju na uzvišen način i sa neskrivenim poštovanjem, divljenjem i oduševljenjem. Da na stranicama ove knjige dobiju svoja mjesta i Dante i Dostojevski, objašnjenje se nahodi u našoj namjeri da pokažemo i to kako veliki književnici Evrope i Zapada, u ovom slučaju Dante i Dostojevski, mogu osporavati pojavu i osobu poslanika Muhammeda, ali to čine sredstvima književnosti. I iz toga se može uzeti važna pouka, jer književnost, a u njoj i samo pjesništvo, jesu kolijevke kako pohvala tako i kuđenja.

Posebno je zanimljivo razmisliti o slučaju Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Njegovo pisanje o islamu, muslimanima i poslaniku Muhammedu bremenito je ambivalentnošću u kojoj su isprepleteni divljenje i mržnja, sve to na način nekog čudnog tkanja osnove i potke u jednom platnu poetike koje tradicionalni muslimani mogu gledati s jedne strane sa udivljenjem, a s druge sa zgražanjem. Tako smo se osjećali i mi dok smo pisali ovaj naš esej o Dostojevskom.

Ali kao što pjesme, eseji i tekstovi drugih pjesnika i književnika, uvršteni među korice ove knjige, nisu nastali ʼu nekom nedođinuʼ i ʼu nekoj nikad dogođenoj bilostiʼ, već uvijek u nekom mjestu i u nekom vremenu, tako i Dostojevski ima svoje duge dane i noći koji su silazili u njegovu dušu i iz nje pobuđivali to što je pisao i objavio, i što je ostavio u velikom broju svojih knjiga, e da se iz njih uzme pouka i nauk.

III.

Osvrnemo li se tek kratko na evropsko srednjovjekovlje (a to obaziranje možemo učiniti samo preko knjiga!), vidimo da je ono imalo svoje ustaljene predodžbe o poslaniku Muhammedu, alejhiselam. Te predodžbe su po muslimane vrlo često zastrašujuće iritantne. Čitanje njih, jednako kao i čitanje o njima, posebna su muka i neopisiva nelagoda. Iranska spisateljica i intelektualka Minou Reeves (Minu Rivs, rođena 1946) opisala je te predodžbe, predstave i javna mijenja dubokog i davnog srednjovjekovlja, koja su se prenosila stoljećima, i prikazala ih u svojoj knjizi Muhammad in Europe: A Thousand Years of Western Myth-Making (“Muhammed u Evropi, hiljadu godina stvaranja mitova na Zapadu”, prevela Sabina Berberović, izd. Medžlis Islamske zajednice: Rijaset Islamske zajednice - Informativne novine Preporod, Sarajevo, 2018).

U Evropi su potom uslijedile epohe humanizma i renesanse; srednjovjekovne predodžbe o islamu, muslimanima i poslaniku Muhammedu uveliko su opstajale i žilavo trajale, ali su se javljali znakovi preispitivanja samih temelja na kojima su te predodžbe počivale. O ovome je kompetentno i naučno pošteno pisao Norman Daniel (1919-1992; Islam and the West, the Making of an Image, Edinburgh University Press, Edinburgh 1980).

Dobro je spomenuti i djelo Ahmada Gunnyja The Prophet Muhammad in French and English Literature, 1650 to the present (“Poslanik Muhammed u francuskoj i engleskoj književnosti, od 1650. do danas” The Islamic Foundation, Leicester, 2010). Ovo Gunnyjevo djelo važno je iz mnogo razloga, a posebno zato jer ono pokazuje na koji način neke srednjovjekovne predstave o poslaniku Muhammedu traju i danas u Evropi i na Zapadu.

Sa prosvjetiteljstvom u Evropi i na Zapadu dolazi do postupne, ali itekako važne, promjene srednjovjekovnih predodžbi. Sve više se pojava, djelo i djelovanje poslanika Muhammeda sagledavaju u Evropi i na Zapadu kroz predodžbe koje su bile realnije i uravnoteženije te, po shvatanju muslimana, bliže historijskoj istini o islamskom poslaniku.

Kad je posrijedi period prosvjetiteljstva, važno je imati u vidu i činjenicu da je za samo jedno stoljeće u Evropi došlo do takozvanog historijsko-kritičkog proučavanja svetih knjiga (Staroga i Novoga Zavjeta, poslije i Kurʼāna), ali i beskompromisno kritičkog i historijski zasnovanog proučavanja života osnivačā velikih svjetskih religija.

Sada su mnogi zapadni autori pristupili proučavanju sīra ili klasičnih muslimanskih životopisa Božijeg poslanika Muhammeda na kritički način za koji se smatra(lo) da je naučan. Tako se ukazala realnija i, kako muslimani smatraju, vjernija predodžba, da ne kažemo slika, o Muhammedu, alejhiselam. O ovome piše Annemarie Schimmel (1922-2003) u nekoliko svojih djela, na primjer u knjizi And Muhammad is His Messenger, The Veneration of the Prophet in Islamic Piety (“A Muhammed je Njegov Poslanik, poštovanje Poslanika u islamskoj pobožnosti; The University of North Carolina Press, Chappel Hill/London, 1985). Prema svjedočenju Annemarie Schimmel, u XIX stoljeću javili su se autori koji su tragali za realnijim historijskim proučavanjima života poslanika Muhammeda, jedan od njih je i William Muir (umro 1905) i njegovo djelo The Life of Mahomet (“Život Muhammedov”, The Life of the Prophet, I – IV, London, 1923).

Kao reakcija na ovakva izučavanja života Božijeg poslanika, sami muslimani su prionuli pisati historijska, a ne više pretežno nabožna, mistička, legendarna i mitološka djela o Muhammedu, alejhiselam. Od polovine XX stoljeća do danas nastala je čitava biblioteka djela o poslaniku Muhammedu na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku kako od muslimanskih tako i od nemuslimanskih autora diljem Evrope i Zapada.

IV.

Ali itekako je vidljivo da je ova naša antologija i hrestomatija komponirana od one poetske i prozne građe o poslaniku Muhammedu koju su dala velika imena evropske i zapadne književnosti. Pretežno uzev, sadržajem ove knjige željeli smo pokazati “kako može biti drugačije” i “kako ima mnogo toga što već jeste drugačije”. Sami muslimani trebaju se potruditi da pronađu tu “drugu Evropu”, ma koliko ta potraga bila teška, mukotrpna i neizvjesna.

Već spominjana Annemarie Schimmel svjesna je zapreka na tom putu da se pojava Božijeg poslanika Muhammeda u Evropi i na Zapadu proučava mirnije, staloženije, pametnije i vjernije. U vezi s tim ona posve otvoreno kaže:

“Pogrešno razumijevanje uloge Poslanika Muhammeda oduvijek je bilo i još uvijek je jedna od najvećih zapreka koja se kršćanima isprječava na putu respektiranja muslimanskog tumačenja islamske historije i kulture. Jer, naime, Muhamed je, više nego li bilo koja druga povijesna ličnost, bio onaj koji je probuđivao strah, odurnost i mržnju u srednjovjekovnom kršćanskom svijetu. Kada Muhammeda Dante u svojoj ‘Božanstvenoj komediji’ vidi osuđenog na vječnu patnju u najdubljem ponoru Pakla, Dante time izražava osjećanja bezbrojnih kršćana svoje epohe koji nisu mogli shvatiti kako se nakon pojave i uspona kršćanstva u svijetu može uopće i pojaviti još jedna religija, religija koja je – što je još gore! – bila djelatna u tom svijetu, a politički je toliko uspješna da su njezine pristaše zauzele velike dijelove nekadašnjih kršćanskih mediteranskih područja.

Nećemo na ovom mjestu detaljno raspravljati o iskrivljavanju Muhamedovog lika do one jedne predstave o njemu koja se može pronaći u srednjovjekovnoj, pa čak i u modernoj evropskoj književnosti. Gotovo da nema negativnog suda, a da ga zapadni svijet nije iznio o tom čovjeku koji je pokrenuo jedan od najuspješnijih vjerskih pokreta u svijetu; a samo proučavanje načina na koji se Muhammeda opisuje u historiji, drami, poeziji, ali i u akademskim radovima tražilo bi jedan obiman i zaseban rad.” (Annemarie Schimmel, pp. 3 – 4.)

V.

Ovo naprijed rečeno najbolje objašnjava naše razloge zašto smo uložili napore, makar bili itekako skromni, da bi se pojavila ova antologija, hrestomatija i zbornik, ukratko – knjiga koja govori o mnogim velikanima Evrope i Zapada koji su poštivali islam, muslimane i poslanika Muhammeda, štaviše, pjevali o njima svoje najprefinjenije pjesme i ispisali najljepše eseje. Izuzmemo li Dantea i neke dijelove koji dolaze od Dostojevskog, ova knjiga pokazuje da pjesništvo znači prije svega poštovanje i poštivanje. Darovati nekoga pjesništvom i stihovima znači priznati mu važnost i pokazati to i drugima, pa i onima koji dolaze u kasnijim vremenima.

Trebalo bi da ova knjiga podstakne na pisanje i priređivanje i drugih antologija, jer ima pjesama i veličanstvenih pjesni duše o poslaniku Muhammedu diljem Evrope i Zapada koje treba isplijeviti iz časopisa, probuditi iz knjiga i kreativno postaviti u naš današnji kontekst. I objaviti ih na engleskom, njemačkom, francuskom, italijanskom, ruskom..., naporedo sa bosanskim prijevodom, ovako kako smo i mi učinili u ovoj knjizi, uz zahvalnost koju smo poimenice iskazali svim prevoditeljima koji su nam u tome pomogli.

A da ima pjevanja i mišljenja o poslaniku Muhammedu koja su itekako drugačija od onih u srednjovjekovlju pokazuje i posljednji odjeljak ove naše knjige. U tom odjeljku donijeli smo izbor nekoliko desetaka tvrdnji i ushitnih izjava o poslaniku Muhammedu, o raznolikim dionicama njegova života i nasljeđa. Na primjer, znameniti profesor religije Huston Smith (1919. – 2016.) biranim riječima i jasnom porukom sažima to šta je Poslanik Muhammed oglašavao svijetom:

“Nebeska tijela drže se svojih strelovitih putanja,

šutljivi su tokovi na svodu nebeskom,

nevjerovatan je poredak vasione,

kiša je tu koja pada da oživi ispucalu zemlju,

palme se savijaju zlatobojnim urodom,

lađe su tu koje presijecaju mora natovarene robama –

da li ovo sve može biti rukotvorina božanstava

isklesanih u kamenu?”

Uvjereni smo da bi i taj izbor mišljenja o poslaniku Muhammedu trebalo proširiti kad za to dođe vrijeme, ako Bog da. Pjevanje i mišljenje trebaju ići ruku pod ruku, jer, naime, to dvoje se međuse podupire, korigira i osvježava.

Na kraju treba reći i ovo: tekstovi i eseji uvršteni u ovu knjigu nastajali su tokom nekih šesnaest godina, pa i više. Esej o Goetheu pisali smo 2007. godine, potom su pisani i drugi eseji. Također, neki od ovih eseja na bosanskom objavljeni su više puta i reciklirani u listovima Preporod, Oslobođenje, Islamische Zeitung..., kao i u časopisima Logos, AJIS i tako dalje. Kao što se moglo vidjeti iz zahvala koje sam uputio na prethodnoj stranici, mnogi ljudi pomogli su mi da ovi eseji dobiju svoju finalnu formu. Vjerujem da će drugi svezak ove hrestomatije/antologije biti bolji i sadržajem bogatiji. Od ovoga što sadržajem jeste ova knjiga morali smo krenuti.

(...)