Pisac našeg doba

Kafka je u svoje vrijeme bio praktično nepoznat široj javnosti. Čitao ga je tek prilično uzak krug ljudi, prije svega u njegovom rodnom Pragu. Pisac koji je u životu objavio tri zbirke pripovjedaka nije mogao ni očekivati više. Slavu je stekao posthumno i protiv svoje volje, i to zahvaljujući tome što njegov najbolji prijatelj Max Brod nije ispunio Kafkinu želju iz oporuke da što prije spali sve njegove neobjavljene tekstove i pisma. “Od svega što sam napisao, vrijede samo knjige: ‘Presuda’, ‘Ložač’, ‘Preobražaj’, ‘Kažnjenička kolonija’, ‘Seoski ljekar’ i pripovijetka: ‘Umjetnik u gladovanju’.” Kafka nema ništa protiv da i one nestanu, naprotiv, “samo, kad su već tu, nikog ne sprečavam u tome da ih očuva ako mu je volja”.

Znak skrivene želje

Činjenica da svoje tekstove nije spalio sam i da je baš svog najboljeg prijatelja i najvećeg zagovornika svog djela ovlastio da to učini, možda je i znak Kafkine skrivene želje da se to ne desi. Nemoguće je utvrditi da li je Kafka zaista želio da Brod spali sve ili nije, da li je Brod zapravo ispunio ono što je Kafka zaista želio time što nije spalio njegove tekstove, da li je Brod dobar ili loš prijatelj zato što nije ispunio posljednju Kafkinu želju, da li je naše poznavanje Kafkinog djela rezultat Brodove apsolutne vjernosti svom prijatelju ili njegove bezočne izdaje. Namjera, ono što se čini i krajnji rezultat tog činjenja u potpunosti su izgubili svoju međusobnu vezu i nemoguće ih je uvezati u jednu jasnu cjelinu. Kafkino cjelokupno djelo i neizmjerni utjecaj tog djela na svjetsku književnost u proteklih 100 godina tako je u biti plod nerazjašnjenih odnosa.

Ovaj detalj kao da oslikava jedan od ključnih aspekata Kafkine poetike, ali i njegovog života. Pismo ocu, jedan od najpoznatijih Kafkinih tekstova, napisan pet godina prije njegove smrti, nikada nije došlo do njegovog oca, ali je zato cijeli svijet svoju sliku Kafke decenijama stvarao na osnovu tog pisma, koje je uzgred postalo i glavni temelj za tumačenje njegovog cjelokupnog djela. Istovremeno je upravo zahvaljujući tom pismu, napisanom kao pokušaj reflektiranja odnosa između sebe i sveprisutnog očevog autoriteta, Kafka postao “vječiti sin”, kako glasi naslov jedne monografije o Kafki. Pismo nastalo kao čin oslobađanja od oca neodvojivo ga je vezalo za njega. Kao, uostalom, i sam čin pisanja koje je Kafka često isticao kao jedino pribježište od neizdrživog prisustva oca, ali koje je istovremeno bilo i nezamislivo bez njega. “U mom pisanju riječ je o Tebi”, piše tako ocu na slavnom mjestu u pismu. Kafka, također, nije uspio dovršiti niti jedan od svoja tri započeta romana, iako je smisao svog života vidio isključivo u pisanju: “Piscu treba samo tinta, ništa drugo”.

Slična je i sudbina njegovih likova. Kafkini likovi uglavnom ne dolaze do cilja, osuđeni su na to da ostanu ispred: ispred zakona (čovjek sa sela), ispred zamka (K). Gregor Bendemann u Presudi kroz vrata izlazi u smrt, kao i Gregor Samsa u Preobražaju, kojeg nakon izlaska iz sobe otac smrtonosno ranjava jabukom. Likovi jesu, doduše, fizički u svijetu romana, ali ono što rade samo je prividno vezano za taj svijet. Njihovo djelovanje u svijetu zatvoreno je u sebe i opravdanje crpi iz sebe, a ne iz vanjskog svijeta, koji su osuđeni da trpe. Isto tako, ono što likovi rade nije plod neke njihove namjere, niti rezultira u ostvarenju nekog plana, tako da njihovo djelovanje nema nikakvog učinka na svijet u kojem se nalaze niti na odnos između sebe i svijeta, ali ni na njih same. Njihovo djelovanje odvojeno je i od svijeta i od samih likova. Oni su u svijetu, ali nisu dio njega. Likovi u svijetu nisu ništa drugo do predmeti, prokleti sviješću. Zato kod Kafke most može pripovijedati jednako uvjerljivo kao i ljudski lik.

I jezik u Kafkinim djelima mnogo više razdvaja nego što spaja. Poruke u Kafkinim djelima često ne dolaze do primaoca, a kada dođu, uglavnom nemaju značenje. Ne postoje pouzdane veze između jezika i vanjskog svijeta, tako da govor kod Kafke nije ni sporazumijevanje ni nesporazum, već nešto treće, nedefinirano. Ima logiku, ali nedokučivu, ima učinak, ali nesaglediv. Ne postoji put iznutra prema vani. To izaziva smijeh i jezu. Recimo, svaki put kada, čitajući Preobražaj, shvatimo da smo u glavi kukca s kojim suosjećamo, kojeg žalimo i kojeg savršeno razumijemo, dok je bilo kakav vid komunikacije između Gregora Samse i njegove sestre, njegove majke i njegovog oca onemogućen od samog početka. Razgovor jeste moguć, ali ne između likova i ne u svijetu u kojem se likovi nalaze.

Strah i nelagoda

Da, jeste pomalo čudno to što se dvadeseto stoljeće prepoznalo upravo u djelima Franza Kafke, što je upravo njega izabralo za svog pisca, a načinu na koji piše podarilo jedinstven atribut. Ne postoji pisac koji je književnost u proteklih 100 godina obilježio više nego što je to učinio Franz Kafka. Kafkijansko je prisutno u bezbrojnim djelima spisateljica i pisaca širom svijeta, prepoznatljivo je i može se oponašati, iako se ne može jasno opisati. Kafkino djelo služi kao neka vrsta ogledala u kojem se proteklo stoljeće stalno nanovo uspijevalo prepoznavati daleko više nego u bilo čijoj drugoj književnosti. A Kafka se ogledala bojao. Kako piše u svom Dnevniku, boji ih se zato što ga prikazuju u svoj njegovoj neizbježnoj ružnoći. Pritom ne vjeruje potpuno slici sebe, koju u ogledalu vidi, jer “da sam stvarno izgledao tako, morao bih skretati veću pažnju na sebe”. Slika u ogledalu, dakle, nije potpuno pouzdana. Ogledalo u Kafki izaziva strah i nelagodu jer mu ne nudi pravu sliku njega samog. Prikazuje samo jedan dio njega, dok neki drugi, podnošljiviji dio koji - po nekoj logici - mora da postoji, u ogledalu ostaje nevidljiv. Ogledalo tako nudi nepotpunu reduplikaciju stvarnosti, koja sobom ipak upućuje na potpunu stvarnost, barem logički gledano. Ono plaši, ali pruža i nadu.

Možda se i proteklo stoljeće u Kafkinoj književnosti prepoznavalo upravo na taj način. Jeste gadno, ali to ne može biti sve. Možda je upravo ta nada nešto što se iz Kafkinih djela može naslutiti, ali ne i vidjeti, ono što je Kafku učinilo tako privlačnim za proteklo stoljeće. “Oh, ima nade, ima beskrajno mnogo nade”, rekao je Kafka jednom prilikom Maxu Brodu. Nastavak citata je možda bolje prešutjeti.