Peđa Mužijević, pijanist: Osjećam se kao kustos iskustva publike

Sedamnaesto izdanje festivala Majske muzičke svečanosti, koje organizuje Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu, otvorit će Peđa Mužijević, renomirani sarajevski pijanist s njujorškom adresom. Ovaj umjetnik izuzetne internacionalne karijere će nastupiti u subotu, 11. maja u Domu Oružanih snaga BiH.

Iz njegovog izvođačkog i kustoskog rada, prepoznatljivog po nesvakidašnjem spoju historijske i savremene muzike, te preispitivanju formata i održanja društvene relevantnosti koncerta, proistekao je programski koncept Homage to Mixtapes, zamišljen kao vid kompilacije [engl. mixtape] različitih kompozicija, u rasponu od djela C. P. E. Bacha, Haydna do G. Ligetija, G. Crumba, H. Cowella, G. Antheila ili G. Spearsa, kojim će se Mužijević predstaviti u rodnom gradu prvi put nakon više od trideset godina.

Nakon tri decenija internacionalne i interkontinentalne karijere, vraćate se u rodni grad gdje ste napravili prve muzičke korake. Koliko je za Vas, na ličnoj i profesionalnoj razini, značajan predstojeći sarajevski koncert? 

- Teško je na to odgovoriti jednostavno. Dugo sam u inostranstvu, pa se dio mene osjeća kao turista. Međutim, postoji i veliki dio mene koji se sjeća dosta toga. Iako nisam tu studirao, sada, kada sam ušao u zgradu Muzičke akademije, evocirao sam uspomene na nižu i srednju muzičku školu. Dobro se sjećam kad me je moja profesorica Farida Mušanović, kod koje sam stekao odlične osnove sviranja klavira i pijanističku etiku, vodila da sviram Matusji Blum dva sprata iznad, što je meni kao djetetu izgledalo kao druga planeta. 

Iz jedne tačke u drugu

Iz Sarajeva sam otišao osamdesetih, prvo na studij u Zagreb, pa 1984. u Ameriku. Dolazio sam povremeno do rata, a onda me dugo ovdje nije bilo. Čovjek je stalno zaposlen, neprestano se kreće iz jedne tačke u drugu, tako da su skoro sva moja putovanja poslovne prirode i ovaj koncert je povod za dolazak u Sarajevo koji se inače vjerovatno ne bi desio. Zato sam veoma zahvalan Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu i prodekanu Draganu Opančiću što su me pozvali na festival Majske muzičke svečanosti. 

Poznati ste kao pijanista i kustos koji kreira naizgled nespojive kombinacije historijske i savremene umjetničke muzike. Na ovogodišnjem festivalu Majske muzičke svečanosti predstavljate svoj programski koncept Homage to Mixtapes, zamišljen kao vid kompilacije različitih kompozicija koje se smjenjuju neuobičajenim redoslijedom (višestavačne kompozicije izvode se “iscjepkano”, tako što se između njihovih stavova “umeću” stilski različiti komadi). Otkud ideja za ovaj programski koncept? Na koji način birate i postavljate relacije između odabranih kompozicija, postoji li njihova zajednička nit?

- Ja sam radoznao po prirodi, pa me kao muzičara zanimaju različite vrste muzike iz svih perioda i ne posmatram to iz pozicije bilo kakvih odrednica i definicija o tome šta je standardna, a šta moderna muzika, iako sam toga, naravno, svjestan.  Uvijek sam ih volio miješati, ali ovaj program je na neki način kulminacija te ideje. 

Koncert otvaranja/

Kada se osvrnemo na različite oblike, poput sonate ili svite,  radi se o kompozicijama sastavljenih od manjih komada koji su stavljeni “pod jedan kišobran”, iako je upitna njihova međusobna povezanost. Možda su ranije, u muzičkoj historiji stavci sonata bili povezani, ali su karakterno oni odvojeni. Ustvari, ideja sonate počiva na dijelovima koji su kontrastni  - nakon brzog stavka slijedi lagani, onda opet brzi ili plesni stavak poput menueta. Ako pratimo taj princip kontrasta, zašto bih se ja onda morao zadržati isključivo na originalnoj ideji kompozicije nastale prije 200 godina?  Ja to uvijek poredim sa pripremom hrane i povezivanjem kontrastnih ukusa koji pojedinačno nemaju ništa slično. U tom smislu, nema zajedničke niti, već ih spajaju njihove razlike i to je ono što nas privlači. Tako i kompozicije miješam prateći svoju maštu i ono bih ja želio dalje čuti i to me veseli.

Djeluje da se tretmanom programa kao kompilacije propituju uobičajeni načini recepcije muzike koji proističu iz uzusa tradicije koncerta (kao događaja). S obzirom na to da su isprepletenost različitih žanrova i kraći formati bliski nekadašnjoj praksi presnimavanja muzike na kasete (na koju se programski naziv koncerta referiše), ali i današnjim mehanizmima digitalnih platformi, kako doživljavate uticaj tehnologije na slušateljske navike i pažnju publike, s jedne, i izvođaštvo, s druge strane? 

- Inicijalna ideja ovog programa je omaž kaseti. Dobro se sjećam perioda kad su moji roditelji kupili prvi kasetofon i kad se pojavila mogućnost snimanja muzike kod kuće i onda smo, potpuno nesvjesno, postali sami svoji kustosi. To je vrijeme kad nije bilo interneta i kad ploče nisu svima bile lako dostpune, pa kad bi meni neko posudio ploču mogao sam sve to presnimti, što je bilo vrlo uzbudljivo. Snimali smo ponešto s radija i dešavalo se da smo u tom procesu “uhvatili” samo početak ili kraj nekog muzičkog sadržaja. Pojavile bi se tada neke čudnovate kombinacije pop pjesme, operske arije ili klavirskog komada i to je, ustvari, neka inicijalna ideja za ovaj program. Naravno, sve ljudske navike se preobražavaju i sada je to, na neki način, postalo legitimno sa pojavom Spotifyja i YouTubea i meni su zanimljivi naši trenutni algoritmi koji pokušavaju naći tu logiku. Mene logika ne zanima jer ustvari umjetnost postoji izvan logike, a talenat znači naći balans  u nečemu što je potpuno neočekivano. Ovaj program treba da inspiriše takvo drugačije slušanje. 

Ovim dolazimo do važnog predmeta Vašeg izvođačkog i kustoskog rada, a to je koncert kao format. Ako ga sagledamo kroz njegove ključne elemente: program, ulogu izvođača, mjesto održavanja i poziciju publike, na koji način se može napraviti odmak od viševjekovne ustaljene prakse koncertiranja i prilagoditi sadašnjem trenutku? 

- Veoma volim proučavati historiju, ali za mene je to samo informacija koju upotrijebimo i prilagodimo onome što danas ima smisla. Prvo, sva su sjećanja, čak i ono što smo sami preživjeli, vrlo promjenljiva. Deset ljudi se ne sjeća jednog događaja na isti način, a i naša memorija na individualnom nivou se godinama mijenja. Tako da je prošlost samo polazna informacija za budućnost, a ne nešto zapečaćeno. 

Ustaljena tradicija koncerta: koliko dugo traje ili kad se može pljeskati a kad ne, to je izmišljotina 20. vijeka. Mi znamo historijski: kompozitor Joseph Haydn piše kako je jedna od njegovih simfonija u Londonu bila toliko uspješna da je ponovo izveden treći stavak. Dakle ljudi su pljeskali između stavaka i to je bilo uobičajeno. Zato me sve te konvencije i tradicije ne zanimaju. Ja pozivam ljude onako kao što bih ih pozvao na večeru. Osjećam se kao kustos njihovog iskustva u tom satu pažnje koji su mi dali. Zanima me sadašnji trenutak jer ništa ne stoji u istom mjestu – odnosi i navike ljudi ili načini ponašanja i oblačenja. Doživljavam i koncert kroz sve ono što bi imalo smisla u trenutku u kojem se danas nalazi naše društvo i civilizacija. Nemoguće je očekivati da se neko od moje publike, ko radi 8 do 10 sati dnevno, priprema prije dolaska na koncert i studira program koji će se izvoditi. Ako ja idem u restoran, ne znači da moram biti vrsni poznavalac hrane i vina. Očekujem da će neko sa mnom podijeliti svoje znanje, strast, iskustvo i zanat da ja u tome učestvujem – za mene je koncert ista stvar.

Šta mislite o razbijanju “četvrtog zida”? Koliko Vam je važna participacija i iskustvo publike?

- Prilikom solo recitala, ako je veličina dvorane adekvatna, ja uvijek govorim, iako sam svjestan da je svaka pojedinačna situacija drugačija, kao i u svemu u životu. Tada se trudim da to bude o stvarima koje svako može razumjeti. Smatram da kada bismo mogli potpuno objasniti muziku ne bi je bilo potrebe svirati. Prema tome, nastojim pripremiti teritorij na način da uključim sve koji su u dvorani da se osjećaju komotno i kao protagonisti i u tome je moja ideja participacije. Postoje neki moji programi u kojima akitvno pitam publiku za mišljenje jer me zanima uključivanje što više ljudi u ono što radim iako razumijem da ima dosta prepreka, koje se ogledaju prvenstveno u zastupljenosti umjetnosti u obrazovnom sistemu.

Ako ja mogu nekoga privući da dođe na koncert, dat ću sve od sebe da se svi osjećaju ugodno. Tako sam razvio jedan program koji se zove Osnovni instinkti, a koji je utemeljen na ideji da kad smo djeca djelujemo instinktivno, a da u školi kasnije te instinkte potisne znanje koje je, naravno, korisno, ali nas možda nekad pomalo spriječava da vjerujemo svom osjećaju. Zato ovim programom potičem dijeljenje prve reakcije ljudi koji me slušaju, pokušavajući ih ohrabriti da “putuju” svojom maštom. 

Kao svestran muzičar, nastupali ste sa različitim plesnim ansamblima što je dovelo i do saradnje sa čuvenim baletnim plesačem i koreografom Mihailom Barišnjikovim. Kako se ova saradnja reflektovala na Vašu izvođačku, ali i širu umjetničku perspektivu? 

- Poimanje pozorišta se mnogo razlikuje od koncerta i iz te polazne tačke – bila to drama, balet ili opera – mi muzičari smo potpuni amateri u našem ponašanju na sceni. Kada sam počeo raditi s plesačima osvijestio sam da je sve dio predstave, od trenutka kada ljudi sjednu na svoja mjesta do kraja, a mi, ustvari, vodimo računa isključivo o dijelovima u kojima sviramo, kao da je sve drugo nevažno. Kasnije sam s tim iskustvom osmišljavao pozorišne koncerte koji koriste različite scenske elemente. Nekad sam čak koristio i mirise, pokušavajući angažirati sva osjetila.

Kao umjetnički direktor njujorškog Baryshnikov Arts Centra i Tippet Rise Art Centra u Montani, na koji način pristupate kuriranju programa?

- Sve zavisi od toga gdje se program izvodi. Svaka sredina je drugačija i naravno da je nepraktično meni kao izvođaču podesiti program za svako mjesto gdje sviram. Kao kustos, ja imam dva posla – jedan u New Yorku, a drugi u Montani. To je kao nebo i zemlja. New York je grad koji je strašno pun buke, sa puno opcija za svakoga šta da radi svako veče: moguće je ostati kući ili otići na predstavu, ples ili operu, u restoran, a koncert je samo jedna od mnogih ponuđenih opcija. Zato uvijek moramo razmišljati šta možemo ponuditi da je drugačije, a toga je jako malo. Osim toga, u cijelom svijetu se gube centralizirana mjesta gdje se moguće informisati o događajima u gradu. Zbog toga je sve manje “slučajne” publike, pa se mi, uglavnom, obraćamo našoj stalnoj publici i to je ustvari izazov sa kojim se svi borimo. 

Cjelovito umjetničko iskustvo

U Montani je nešto drugo – to je jedan ranč koji je veličine Manhattana, najbliže mjesto sa 400 stanovnika je udaljeno 30 minuta, a najbliži grad s aerodromom sat i po. Tamo je takva glad za bilo kakvim iskustvom i podjele unutar klasične muzike uopšte ne postoje. Sve je prilično nepoznato i ljudi su radoznali. Zbog toga sam sretan da mogu bez ikakve razlike dovesti muzičare svih generacija, od profesionalaca kao što je violinist Gidon Kremer do onih koji tek počinju. Publika uglavnom ne dolazi zato što je neko poznat, oni su tu radi iskustva. Nastoji se postići ono o čemu je Richard Wagner govorio prije više od 200 godina, a to je cjelovito umjetničko iskustvo, u ovom slučaju je to priroda, skulpture, hrana i muzika.

Kada se osvrnete na svoj razvojni put od sarajevskih srednjoškolskih i zagrebačkih studentskih dana, do usavršavanja i višedecenijske profesionalne karijere i života u Americi, možete li napraviti paralelu u ovdašnjem i američkom obrazovnom sistemu i načinu rada, ali i statusa profesionalnog muzičara? 

- Možda je nepopularno reći, ali smo mi ovdje puno bolje živjeli kao umjetnici. U to vrijeme je bilo mnogo više finansijske podrške umjetnosti, koja je bila ugrađena u temelje društva, nego što je to u Americi, gdje se kreće od nule i gdje se mora boriti za svaki dolar. Međutim, takva situacija stalno potiče da sam sebi opravdaš razlog i svrhu onoga što radiš i preistipuješ šta je važno i korisno za publiku. 

Peđa Mužijević, renomirani sarajevski pijanist i kustos s njujorškom adresom/

Što se tiče obrazovanja, sve generalizacije su relativne i ja mogu govoriti iz svoje perspektive. Osnovno obrazovanje u Jugoslaviji bilo je jače od američkog. Ja ne govorim sad isključivo o muzičkom, već o opštem osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju koje je bilo vrlo temeljno. U Americi su zato univerziteti i uopšte cijelo više školstvo na nevjerovatnom nivou. Već skoro 20 godina držim seminar kamerne muzike na Stanford Univerzitetu u Kaliforniji. Polovinu polaznika čine mladi muzičari a drugu polovinu amateri koji su osnivači velikih kompanija kao što su Facebook, Google ili Apple ili su dobitnici Nobelove nagrade iz medicine ili Pulitzerove nagrade, a sviraju iz zadovoljstva. Ja se uvijek šalim da je njihov zajednički IQ koeficijent viši od našeg nacionalnog duga. 

Iz pozicije umjetnika bogate karijere, koje sposobnosti i osobine smatrate neophodnim za savladavanje izazova sa kojima se suočavaju mlađe generacije izvođača i ima li nešto što biste voljeli da je Vam je neko savjetovao u formativnom periodu? 

- U principu su to dvije stvari: prvo, treba ulaziti kroz sva vrata koja se mladoj osobi otvaraju jer postoji razlog zašto se baš ta mogućnost pojavila, a ne neka druga. Osim toga, moje drugo stajalište je da smo svi mi dio veće slike. Ako smo muzičari, dio smo umjetnosti, što je dio nadgradnje, ali ne u nekom snobovskom smislu, već kao samo jedna od mogućnosti koju ljudi mogu izabrati, ali i ne moraju. Mislim da je zdravo tako razmišljati i zato se stalno moramo pitati zašto bi ljudi izabrali da dođu na naš koncert. Bilo šta da radiš, da li si naučnik ili kuhar ili nešto drugo, vrlo se lako zatvoriti u svoj uski krug, gdje ti sve izgleda ogromno, a to je zapravo samo jedan mali dio života.