Otišao je gigant sporog filma: U našem glavnom gradu osjećao se kao kod kuće

Béla Tarr, jedan od najznačajnijih mađarskih reditelja i jedna od ključnih figura svjetskog autorskog filma, preminuo je u ponedjeljak u bolnici u Budimpešti u 70. godini nakon niza dugih i teških bolesti. Vijest o njegovoj smrti potvrdila je njegova pokćerka Réka Gáborjáni.

Ljepota u bijedi

Tarr je bio globalno prepoznat kao radikalni autor sporog filma, čiji su crno-bijeli epovi, dugi kadrovi i minimalistička naracija neumoljivo usmjereni na svakodnevicu marginaliziranih ljudi. Njegovi filmovi, lišeni konvencionalne radnje i dramatike, usredotočeni su na atmosferu, vrijeme i ljudska lica, u pokušaju da prodru ispod površine emocija i prikažu, kako je sam govorio, temeljnu vrijednost – ljudsko dostojanstvo.

U 71. godini

Preminuo kultni mađarski režiser Bela Tarr: Osnovao je filmsku školu u Sarajevu

Njegovo najpoznatije ostvarenje “Satantango” (1994), temeljeno na romanu Lászla Krasznahorkaija, traje više od sedam sati i prati propast jedne seoske zajednice kroz niz hipnotičkih, dugotrajnih kadrova. Prosječni kadar u tom filmu traje više od dvije minute, što je u oštrom kontrastu s konvencionalnom filmskom montažom. Kritičarka Manohla Dargis iz New York Timesa nazvala je “Satantango” njegovim remek-djelom, ističući da je Tarr u stanju pronaći ljepotu u svakom bijednom i svakodnevnom kutku. Susan Sontag opisala je film kao očaravajući.

Slično snažan odjek imali su i “Werckmeister Harmonies” (2000), također prema Krasznahorkaijevom romanu, te kasniji filmovi u kojima se sumorni pejzaži, kiša, vjetar i zapuštena sela pretvaraju u gotovo ravnopravne protagoniste. Kritičar A. O. Scott zapisao je da u Tarrovim filmovima uvijek postoji nešto drevno i bezvremensko, uspoređujući ga sa srednjovjekovnim klesarom kamena koji je slučajno došao do kamere.

Rođen 1955. godine u Pečuhu, Tarr je odrastao u Budimpešti u porodici bliskoj kazalištu. Već kao tinejdžer počeo je snimati amaterske filmove, radeći pritom razne poslove. Profesionalni debi ostvario je socijalnom dramom “Porodično gnijezdo” (1979), nakon čega je postupno razvio prepoznatljiv, asketski stil koji mu je donio kultni status među kritičarima i redovno prisustvo na najvažnijim svjetskim festivalima.

Tarr je dosljedno odbijao komercijalne kompromise i insistirao na etičkoj dimenziji filma.

“Radim već 30 godina i snimam isti film – o ljudskom dostojanstvu”, rekao je u jednom intervjuu.

Njegov posljednji dugometražni film “Torinski konj” (2011) nagrađen je Velikom nagradom žirija na Berlinskom festivalu. Tom prilikom Tarr je iznenadio publiku najavivši da se povlači iz režije, uz objašnjenje da je posao završen. Nakon toga, posvetio se obrazovanju mladih autora, između ostalog, i radu u filmskoj školi film.factory u Sarajevu.

U našem glavnom gradu osjećao se kao kod kuće, neometan i slobodan da sa studentima radi kako želi. Bio je također vrlo strog, čak i prema predavačima. Sjećam se jedne prilike, kada je u njegovu školu, koju je vodio Ahmed Imamović, kao gošća došla legendarna Tilda Swinton.

Orbanov kritičar

Na dogovoreni intervju Swinton je u hotel Evropa stigla na vrijeme i bila je savršen sagovornik, ali odmah na početku je kazala da strepi da će je vidjeti Tarr, koji je jedva odobrio naš razgovor. I ne lezi vraže, deset minuta od početka intervjua pojavio se nimalo sretni Tarr i počeo išaretiti da je vrijeme isteklo. Swinton, profesionalac kakvih malo ima, ispoštovala je dogovoreno vrijeme, pa se čak i malo našalila na rediteljev račun.

Sve je to, dakako, bilo potpuno benigno, ali je dokazivalo kakav je profesionalac Tarr bio.

Unutar film.factoryja Tarr je upoznao i kustosicu Amilu Ramović, s kojom je sarađivao na projektima “Till the End of the World”, “Eye Muzej Amsterdam” i “Missing People”, a koju je i oženio u januaru 2025.

U rodnoj Mađarskoj bio je i otvoreni kritičar autoritarnih tendencija i politike Viktora Orbana, a lično je iskusio pritiske vlasti još u vrijeme komunizma, kada je zatvoren studio koji je vodio s drugim eksperimentalnim filmašima.

Odlazak Béle Tarra označava kraj jedne od najoriginalnijih i najbeskompromisnijih poetika evropskog filma. Njegov dug, spor i mračan kadar ostaje kao trajni podsjetnik da film može biti više od zabave – može biti prostor za tišinu, vrijeme i dostojanstvo čovjeka na margini.