Osmijeh suncu: Kipar Andrija Krstulović ponovno je među Splićanima

Sjećanje je nezaborav. Sveučilište u Splitu priređuje monografiju “Andrija Krstulović” jer, kako se ističe, želi odati priznanje tom velikom splitskom kiparu, profesoru i pedagogu. Autori su povjesničari umjetnosti Margarita Sveštarov Šimat i Ive Šimat Banov.

Prema najavama, knjiga treba biti objavljena u proljeće 2023. Svojevrstan šlagvort za predstavljanje monografije je velika retrospektivna izložba djela Andrije Krstulovića u Sveučilišnoj galeriji u splitskom Kampusu.

Nepravedno zaboravljen

Na oba kata ove prelijepe Galerije pokazan je raskošan kiparov opus, niz reljefa, portreta, aktova, pastoralnih skulptura i dr. sitna plastika izvedena u kamenu i terakoti. Tako je kipar Andrija Krstulović 25 godina nakon smrti ponovno ušetao među Splićane koji se masovno oduševljavaju onim što se već godinama čuva u kiparovom ateljeu Gospinica u Splitu.

Povjesničarka umjetnosti Sveštarov Šimat samo za čitatelje Oslobođenja otkriva motivaciju ove revitalizacije memorije i pompeznog come backa: “To je veliki dug ove kulturne sredine, naprosto je trebalo izvaditi na sunce, na svjetlo dana ono što je sačuvano. Uvijek se govori da je Andrija Krstulović kipar u sjeni, kaže se čak da je učenik Ivana Meštrovića, što nikada nije bio, nego je samo imao visoko štovanje prema velikoj figuri Meštrovića, prema zanatu, prema toj antropomorfnosti, prema simbolici”. Kaže da je Andrija Krstulović nepravedno zaboravljen. Mada su javni spomenici ovog umjetnika nezaobilazni, sastavni dio današnje vizure čudesnog Splita.

Andrija Krstulović rođen je u Splitu 1912, gdje je i preminuo 1997. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1934. u klasi profesora Frane Kršinića i Roberta Frangeša Mihanovića. Iste godine Ivan Meštrović odabrao ga je za svoju specijalku. Meštrović je već tada bio celeb svjetskog arta, akademik, profesor (od 1922) i rektor (od 1923) zagrebačke Akademije. Prepoznato je moć i snagu splitskog kipara. “Vidi Meštrović čovjeka koji zna s materijalom, kipara koji osjeća Dalmaciju, kamen, uvodi ga u svoju specijalku, da kleše Njegoša, karijatide... “, opisuje ovaj susret gđa Margarita.

Kao suradnik splitske radionice Ivana Meštrovića, Andrija Krstulović je u periodu od 1936. do 1941. prema Meštrovićevim modelima i nacrtima klesao njegova djela u kamenu: skulpturu za crkvu sv. Marka u Zagrebu, karijatide za spomenik Neznanom junaku na Avali kod Beograda, dvije karijatide za Meštrovićevu palaču na splitskim Mejama, danas Galeriji Meštrović. Gđa Margarita citira Meštrovića.

Slavni kipar hvali Krstulovića i kaže: “Učinio je, osjetivši dušu onoga što želim”. Krstulović je to uspijevao radeći prema malim gipsanim Meštrovićevim modelima i isklesao karijatide od gotovo 4 metra, sa Avale i Lovćena. Povjesničarka umjetnosti navodi Krstulovićevu rečenicu iz jednog pisma: “Pitaš me što radim? Grizem gips!”.

Nakon Drugog svjetskog rata, Krstulović na poziv Frane Kršinića postaje asistent, zatim i docent na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Meštrović nakon Drugog svjetskog rata živi i radi u SAD-u, a Krstuloviću ostavlja svoj atelje na Mejama da ga doživotno koristi i u njemu radi. U taj atelje Krstulović se vraća 1954, gdje na izričitu Meštrovićevu želju gipsane zamisli ovog genijalnog kipara prenosi u monumentalne skulpture Njegoša i dvije karijatide za Njegošev mauzolej na Lovćenu izvedene u jablaničkom granitu.

Četiri godine klesao je, prema zamisli Meštrovića, skulpturu Petra Petrovića Njegoša visoku 3,74 m, tešku 28 tona i već spomenute dvije karijatide visoke preko 4 metra, težine od po 7,5 tona. Figura Njegoša isklesana je u granitnom bloku težine 50 tona. Gđa Margarita nastavlja storiju s momentima od značaja za sudbinu umjetnika. “Kad ga je Meštrović trebao, Krstulović se vratio iz Zagreba, gdje je već započeo docenturu, on je prihvatio poziv i vratio se na Meje. I nakon pet godina, kad je završio lovćenski projekt, njemu iz Akademije javljaju... ne da ga ne trebaju nego da... eto, i on je shvatio. Znači, potrošio je svoju najveću energiju na Meštroviću, o kojem nikada nije rekao nešto loše, kojem se do kraja života divio. Bio je za njega meštar, idol, od kojega je bio u svome vlastitom rukopisu, u svojoj umjetnosti toliko daleko. Naravno da je to figuracija, naravno da je to zanat, da je to priča, naravno da je tu mitologija, ali to je toliko kod njega intimno i toliko u drugom senzibilitetu da nema spone s Meštrovićem. Dapače, Meštrović mu je rekao: Krstuloviću Andrija, radi svoje stvari! Nađi vremena! A kako će naći vremena kad kleše Meštrovićeve figure od 4 metra!?”, analizira.

Kada ćemo sve to čitati u monografiji? “Evo, to se sad radi, saznajemo puno toga što je ostalo nepoznato, a pripada umjetnosti, vlastitom svjetonazoru, detaljima iz života Andrije Krstulovića, nitko se nije tim bavio, Krstulović je bio zanemaren, sam sebe je zanemario”, ističe gospođa Margarita. Krstulović je čovjek koji je prošao život u kojem je 15 najvitalnijih godina potrošio radeći za svog idola Ivana Meštrovića (1883-1962), a imao je svoj osobni umjetnički rukopis posve drugačiji. Otuda se kaže da je postao “meštrovićevijanac”, sumira. Međutim, on se onda povukao iz javnosti, konstatira.

Krstulović je dosad imao samo dvije samostalne izložbe, najnovija u splitskoj Sveučilišnoj galeriji je treća. Za života izlagao je samo jedanput 1992. u palači Milesi, Galeriji umjetnina Split. Posthumna izložba terakota priređena mu je 2010. u Dugopolju kod Splita. Ipak, Andrija, “gospodar dlita”, kako ga nazivaju Splićani s dobrom memorijom, samozatajni je autor nekoliko skulptura bez kojih je nezamisliva slika Splita.

Prva je duboki reljef iz 1945. “Spomen-ploča splitskim borcima palim za slobodu 1941-1945. - veslačima Gusara poginulim u Narodnooslobodilačkoj borbi”. Bila je postavljena na fasadu Gusarevog doma na Matejuški, a poslije je premještena na novi dom Gusara u splitskom kvartu Špinut.

Spomenik Pomorcu, nazvan još i Spomenik palom pomorcu, po nekima vjerojatno najuspješniji i najoriginalniji splitski spomenik također je djelo Andrije Krstulovića iz 1958. Postavljen je uz toranj visok 35 metara koji je do 1991. imao i funkciju svjetionika na Katalinića brijegu, poluotoku na ulazu u splitsku luku. Perforirani reljef Krstulovića prikazuje pomorca u borbi s morem. Porede ga s najljepšom kamenom čipkom jer donosi neponovljiv miks punoga i praznoga, teksture bijelog kamena i plavetnila neba i mora. Radi se o kamenom monolitu, tj. izveden je u bračkom kamenu iz jednog komada dimenzija 655-325-52 cm. U grobnici u sklopu spomeničkog kompleksa pokopan je nepoznati pomorac koji je ekshumiran s Viškog polja, a stradao je u NOB-u u borbi protiv fašizma. Ovo Krstulovićevo djelo smatra se danas spomenikom svim hrvatskim pomorcima kroz povijest, zaštićen je i upisan u Registar spomenika kulture Republike Hrvatske.

Krstulovićev rad je i kameni reljef Rimska vučica iz 1946, spomenik omladincima žrtvama fašističkog terora postavljen na školsku zgradu u kvartu Špinut, kao i franjevački grb u kamenu na crkvi Gospe od zdravlja na Dobri. Ispred zgrade Županije (nekad Općina) u Splitu u parku postavljena je 1964. Krstulovićeva skulptura Osmijeh suncu (ili Buđenje), a 1974. monumentalna brončana skulptura Pravda pred Općinskim sudom Split. Kako to? Krstulović zaboravljen, zanemaren? Ovo gospođa Margarita naziva paradoksom.

Pomorac je na Katalinića brijegu, s mora se vidi, izveden je od najvećeg komada bračkog kamena iz Pučišća ikada iskopanog u povijesti, to je spomenik koji je Krstulović isklesao u manje od 6 mjeseci, ispred Županije je granit Osmijeh suncu, a ispred Suda u Splitu je njegova Pravda. “Čudesna skulptura na koju ljudi više ni ne obraćaju pažnju, to je skulptura koja u registru skulptura, alegorija pravde koje se nalaze gotovo pred svakim bitnim sudom na svijetu, jedna je od najljepših, najjednostavnijih. To je Pravda koja je čak ikonografski neobična jer ona svojom rukom pokriva oči, svojom voljom, a ne povezom koji joj netko zaveže, i nema vage, nego su vaga rukavi njezine haljine koji podsjećaju na klasičnu grčku umjetnost”, kaže gđa Margarita.

Atelje pun terakota

Nakon dosadašnjih istraživanja, otkriva da je Andrija Krstulović stvarao osobnu ikonografiju. To je zanemarenost o kojoj priča. Priča nepoznata javnosti. Potreba za ponovnim stručnim vrednovanjem. “A to je ikonografija čovjeka koji živi uz more, u Splitu, i ikonografija Dalmatinske zagore. Bio je iz težačke dobrostojeće obitelji, živio je na granici grada prema Žnjanu, a na Žnjanu su bili Krstulovićevi obiteljski vinogradi”. Priznaje da je osobno najviše intrigiraju kipareve terakote, inspiracija antikom, narodnom baštinom, Dalmatinskom zagorom. Jer, Krstulovićev atelje je pun terakota, gipsova koji su bili spremni za rad i koji su ostali, ili komadi koji nikada nisu realizirani.

Andrija Krstulović je suosnivač Katedre za likovni odgoj na Višoj pedagoškoj školi u Splitu, preteči današnjeg Filozofskog faksa. Predavao je kiparstvo u statusu redovnog profesora od 1959. do 1983. i odlaska u mirovinu. Studenti splitske Umjetničke akademije ostali su paf kad su vidjeli materijal na izložbi. Gdje je ovo do sada bilo? – pitali su zaprepašćeni. Duša kompletnog pothvata je akademik Kažimir Hraste, kaže povjesničarka umjetnosti. Predivan splitski kipar, Hraste je izjavio da će mu savjest biti mirna tek kad se monografija o Andriji Krstuloviću napravi. Jer izložba i monografija su posvećeni studentima koji nasljeđuju ovog velikog kipara fantastičnog i po vještini klesanja. Ive Šimat Banov u uvodnom tekstu citira Baudelaurea: “Što više mašte imaš, to ti više zanata treba”.