Održana promocija knjige ''Ovo će biti sretna zemlja'' velikog Dževada Karahasana

U povodu obilježavanja godišnjice smrti Dževada Karahasana, danas, 18. maja 2024. godine, u Bosanskom kulturnom centru KS održana je promocija knjige „Ovo će biti sretna zemlja – intervjui“ s početkom u 17 sati.

Promotori su bili Vildana Selimbegović i Mile Babić, dok je dijelove teksta čitala glumica Selma Alispahić.

O piscu priču pričaju njegova djela. To važi i za Dževada Karahasana, čiji književni opus slika i njegovu širinu, često propitivanu ponajmanje njegovom zaslugom. No, za propitivanje se zalagao cijelim svojim bićem, insistirajući na dijalogu, polemici i promišljanju, uvijek s ciljem boljeg društva. Nije bio samo pisac Bosne, bio je i vrsni poznavalac naših navika, strahova, očekivanja, ali i ambasador zemlje u koju je vjerovao i za koju je često govorio da je puno bolja nego je drugi vide. Njegovi intervjui su zbirka žanrova kojima se i sam predavao, od scena za film i teatar, preko književnih ogleda do čiste poezije. Dragana Tomašević je prikupila i brižljivo priredila knjigu „Ovo će biti sretna zemlja“: hronološka zbirka Karahasanovih intervjua koja je vrijedno štivo koje, koliko god govori o njemu, još više svjedoči o nama i o Bosni i Hercegovini – kakva je bila, kakva je postala i kakva bi trebala biti.

Prema riječima Hilme Neimarlije, Karahasan je vjerovao u spasonosne moći dobre književnosti, u blagotvornu snagu njezinih nesuglasja i izmirenja. "Probudio je u novi život i nastavio najznačajniji razgovor evropskog Zapada i muslimanskog Istoka, razgovor Goethea i Hafiza u kojem je pojam svjetske književnosti stekao prvo posredovanje i najvažniji sadržaj," istakao je Neimarlija. U zavjetnim zadnjim rečenicama svoga zadnjeg romana povezao je muslimansku dovu sa sokratovskim priznanjem: “Da mi je znati, samo da mi je znati. Bar malo, nesigurno.”

Dževad Karahasan (25. januar 1953. – 19. maj 2023.) bio je jugoslavenski i bosanskohercegovački književnik, dramatičar, esejist, romanopisac i akademik. Bio je jedan od najrenomiranijih pisaca Balkana. Radio je kao univerzitetski profesor u Sarajevu, Salzburgu, Göttingenu i Berlinu, te kao filozof.

U karijeri je objavio više od stotinu stručnih radova u časopisima, zbornicima i knjigama o raznim autorima i teorijskim problemima drame, teatra i prozne književnosti. Autor je romana „Što pepeo priča“, „Istočni divan“, „Šahrijarov prsten“, „Sara i Serafina“, „Noćno vijeće“, pripovjedačkih zbirki „Kuća za umorne“ i „Izvještaji iz tamnog vilajeta“, te knjiga eseja „O jeziku i strahu“, „Dnevnik selidbe“, „Knjiga vrtova“ i mnogih drugih. Karahasanova djela su prevedena na brojne strane jezike. Dobio je Herderovu nagradu, Goetheovu medalju, nagradu Heinrich Heine i nagradu za europsko razumijevanje u Leipzigu, te nagradu Veselin Masleša za „Kraljevske legende“, nagradu za književnost Franjevačke provincije Bosna Srebrena za dramu „Kotač svete Katarine“, nagradu Bruno Kreisky, nagradu Vilenica, nagradu Charles Veillon za knjigu eseja i mnoge druge. Za roman „Istočni divan“ je 1990. godine dobio nagradu za najbolji roman u tadašnjoj Jugoslaviji.