Od Bosnian Girl do Venecije: Kako Šejla Kamerić mijenja jezik savremene umjetnosti

Za svoj rad dobila je važne nagrade, među kojima je ECF Routes Princess Margriet Award for Cultural Diversity (2011) i DAAD-Berlin Fellowship (2007). Bosanskohercegovačka i europska javnost srcem je prihvata i prepoznaje po djelima Bosnian Girl (2003) i EU/Others, te filmovima What Do I Know (2007) i 1395 Days Without Red (2011) koji su prikazivani na mnogim međunarodnim festivalima.

Predstaviti Šejlu Kamerić nije jednostavan zadatak. Ova istaknuta umjetnica nam se sama predstavlja kroz svoja djela i svakim novim radom otkriva nam novi dio sebe. Rođena je u Sarajevu 1976. godine, a danas, kroz umjetnost i poruke koje njom šalje, živi širom svijeta.

Od Šejle koja je burno reagirala na grafit holandskog vojnika do umjetnice koja je danas prepoznata širom svijeta čitav je niz radova i izložbi na svjetskim adresama. Radovi su emotivni, direktni, možda i ljuti, da li je i autorica takva?

- Svaki umjetnički rad otvara prostor za različite emocije i tumačenja. Publika u radove uvijek učitava vlastita značenja i vlastite priče. Moji su radovi često intimni - u njima koristim svoje tijelo ili lična iskustva iz kojih polazim.

Potreba za razumijevanjem

Ne bih rekla da sam ljuta osoba, ali znam biti direktna. Radovi su emotivni jer i u radu, kao i u privatnom životu, nastojim biti u kontaktu sa svojim emocijama. Osjećam i sebe i druge, i nadam se da tu povezanost uspijevam prenijeti kroz umjetnost koju stvaram.

Djelujete kao umjetnica ratnica, da li je pogrešno takvo prepoznavanje Vas i vaših radova?

- Ne vidim sebe na taj način. Uz to, ne volim tu riječ jer u sebi sadrži riječ rat, a moj rad ne proizlazi iz logike sukoba, već iz potrebe za razumijevanjem, artikulacijom i odgovornošću. Ipak, razumijem zašto me drugi tako percipiraju. To je zato što umjetnost koristim kao platformu za javno djelovanje, za otvaranje društvenih i političkih pitanja koja su mi važna, te za aktivno zauzimanje pozicije unutar stvarnosti u kojoj živimo.

Ipak, sve češće odbijam termin umjetnica-aktivistica. Aktivizam podrazumijeva potpunu fokusiranost, jasnu strategiju, dugoročnu predanost i preuzimanje pune odgovornosti za posljedice i moguće greške. Umjetnost, za razliku od toga, dopušta ambivalentnost, sumnju, eksperiment i grešku - i upravo u tom prostoru neizvjesnosti ona ima svoju snagu.

Kada bih pokušala pojednostaviti odgovor na pitanje ko sam i kako djelujem, rekla bih da sebe prije svega vidim kao slobodnu ženu koja se izborila za mogućnost da stvara umjetnost. Koristim svoj glas kako bi govorila o temama koje su mi bitne. Borba za ljudska prava, slobode i ravnopravnost, kao i javno imenovanje nasilja koje proizvodi patrijarhalni sistem, ne čine me ratnicom niti me postavljaju iznad drugih. Za mene, biti intelektualka znači biti društveno odgovorna osoba - koristiti privilegiju znanja i vidljivosti kako bi se to znanje stavilo u službu drugih i zajednice u kojoj živimo.

Umjetnici su kroz historiju bili i nosioci kulture i uticali na promjene, koliko je to danas moguće, pogotovo kada su promjene u pitanju?

- Svako vrijeme nosi svoje probleme, ali i svoje mogućnosti. Umjetnici su, u pravilu, uporni ljudi koji rijetko odustaju - možda upravo zato i biraju da se bave nečim što mnogi još uvijek ne smatraju "pravim poslom". Osim upornosti, umjetnike karakteriše i sposobnost da svijet vide i zamišljaju drugačije. Upravo je kombinacija imaginacije i ustrajnosti ključna za svaku društvenu promjenu.

Problem danas nastaje u načinima djelovanja, koji su se radikalno promijenili. Živimo u vremenu u kojem se čini da svi imaju glas, a u kojem zapravo čujemo samo buku. Sve je ubrzano, pažnja fragmentirana, a snažni ekonomski i politički pritisci osjećaju se na svim nivoima. Kultura se sistematski srozava, neznanje se njeguje, a prostor za kritičko mišljenje se sužava.

U takvom kontekstu duboke i dugoročne promjene postaju izuzetno teške, ali ne i nemoguće. Umjetnost danas ne djeluje spektakularno niti trenutno - njen učinak je spor, ali postojan. Nažalost, politika u Bosni i Hercegovini često predstavlja upravo sliku ovih procesa: normalizaciju krize, odsustvo vizije i potiskivanje kulture kao prostora zajedničkog mišljenja. Upravo zato je uloga umjetnika danas možda teža nego ikada, ali i nužnija.

Izložbe poput vaših otvaraju oči onima koji ne vide bistro, ubadaju u oči onima kojima se suprotstavlja i daju hrabrost istomišljenicima da progovore. Kakve reakcije izazivaju vaše poruke?

- Reakcije su različite i često veoma intenzivne. Umjetnost koja se bavi društvenim, političkim i etičkim pitanjima ne može i ne treba svima biti ugodna. Ne zanima me potvrđivanje postojećih uvjerenja, već otvaranje prostora za suočavanje, nelagodu i pitanje odgovornosti.

Neki ljudi u mojim radovima pronalaze potvrdu vlastitih iskustava i osjećaj da nisu sami, i to mi je izuzetno važno. Drugi reagiraju otporom, pa i ljutnjom, jer se osjećaju prozvanima ili jer radovi dovode u pitanje pozicije moći i privilegije koje se često uzimaju zdravo za gotovo. Postoje i oni kojima se kroz umjetnost po prvi put otvara perspektiva koju ranije nisu željeli ili nisu znali vidjeti. Naravno tu su i oni koji ne žele da se otvore za nova iskustva, ne žele da vide i osjete jer ih neki drugi osjećaji vode u prostor pun negativnih misli. Sve te reakcije doživljavam kao dio istog procesa. Ako rad izazove razgovor, neslaganje, pa čak i konflikt, to znači da je dotakao nešto živo i važno.

Da li vas je ikada bilo strah komentara onih na čija loša ponašanja vaši radovi ukazuju?

- Ne, nikada. Nisam plašljiva i ako bih se bojala tuđih komentara, sigurno ne bih mogla stvarati. Strah je jedan od osnovnih mehanizama kontrole - kada mu se jednom popusti, on počinje određivati granice mišljenja i djelovanja. Rat i strah koji je sa sobom donio u velikoj mjeri su omogućili urušavanje kritičkog mišljenja u našem društvu.

Jasno imenovanje nasilja

Svjesna sam da jasno imenovanje nasilja, nepravde ili zloupotrebe moći može izazvati otpor, pa čak i agresiju. Ipak, šutnja za mene nikada nije bila opcija. S druge strane, ni vrištanje nije način da vas neko zaista čuje. Vjerujem u komunikaciju koja podrazumijeva pažljivo slušanje i spremnost da se iz svakog susreta nešto nauči.

Vjerujem u empatiju, iako znam da je ona sve rjeđa osobina. Umjetnost, kao i svako javno djelovanje, podrazumijeva preuzimanje rizika i odgovornosti - i upravo u tome vidim njen smisao.

Koliko neka situacija treba da vas dotakne, rastuži, naljuti ili obraduje da bi postala dio vaših radova?

- Moji radovi proizlaze iz promišljanja i refleksije svijeta u kojem živim. Umjetnost je način na koji komuniciram — sa sobom, ali i s drugima. Ponekad je dovoljna vrlo mala situacija ili jednostavna misao da me pokrene, da otvori niz pitanja i tako započne proces razmišljanja o nekom radu. Taj početni impuls ne mora nužno biti snažan ili dramatičan. Često mali, suptilni trenuci nose ono što je najveći potencijal.

Umjetnik se rađa, kada ste postali svjesni svog talenta i kako ste prepoznali pravac u kojem želite ići?

- Vjerujem da smo svi rođeni kao umjetnici - ili barem s potencijalom za kreativno mišljenje. Neki ljudi su možda kreativniji od drugih, ili im umjetnički izraz jednostavno više odgovara kao način razumijevanja svijeta, ali kreativnost sama po sebi nije privilegija izabranih. Biti umjetnik nije teško ali biti dobar, uspješan umjetnik zahtjeva mnogo žrtve, puno rada, želje za učenjem i otvoreno, ranjivo srce. Uz sve to za uspjeh treba i dosta sreće.

Kod mene se svijest o tome da sam drugačija pojavila vrlo rano. Kao dijete bila sam povučena, nisam voljela buku i velika društva. Najviše mi je prijalo da budem sama, da crtam ili pravim stvari, da stvaram vlastite svjetove u kojima sam se osjećala mirno i sigurno. Osnovna škola je, s druge strane, bila traumatično iskustvo: moj način razmišljanja bio je vizualan, disleksija i disgrafija tada nisu bili dijagnosticirani niti je postojala pomoć za djecu koja imaju te poteškoće. Morala sam sustizati i prilagođavati se, što me dodatno vuklo u kreativni svijet koji je bio samo moj.

Podrška počinje od roditelja

- Velika je sreća što su moji roditelji znali kako me treba zaštititi, pustiti da budem svoja, prepoznali su moju sposobnost da komuniciram na drugačiji način. Već pred kraj osnovne škole redovno sam išla u foto klub CEDUS i na radionice Akademije likovnih umjetnosti. Upisom u Srednju umjetničku školu u Sarajevu napokon sam osjetila da sam među sebi sličnima. Profesori koje sam tamo imala su bili apsolutna podrška.

Mnogo je ljudi koji su mi pomogli na samom početku moje karijere. Pored uže porodice, tu su bili i drugi meni vrlo bitni ljudi koji su vjerovali u mene: moji dragi prijatelji kolege: fotograf Milomir Kovačević, Bojan i Dada Hadžihalilović, ekipa iz Obala Art Centra, Miro i Izi, umjetnici Edo Numankadić, Mladen Stilinović, Goranka Matić, i fenomenalna divna kustoskinja Dunja Blažević. Ona je za EX YU umjetničku scenu bila presudna. Došla je u Sarajevo nakon rata i bila direktorica Centra za savremenu umjetnost Sarajevo. Lokalni političari su je otjerali iz grada i ugasili centar koji je bio ključan za početak kako moje karijere tako i karijere desetine drugih umjetnika. Dunja je ostala podrška svima nama.

Darežljivost u znanju kojom su me svi ovi ljudi naučili nastojim danas prenijeti dalje. Upravo takva podrška, otvorenost i dijeljenje iskustava oblikuju generacije umjetnika i daju im hrabrost da pronađu vlastiti glas.

Koja izložba vam je srcu najbliža, na koju ste naviše ponosni?

- Teško mi je izdvajati jednu izložbu ili rad kao "najdraži". Najbliži su mi uvijek oni na kojima trenutno radim, jer su dio procesa u kojem sam tada najdublje emotivno i misaono prisutna. Svaka izložba i svaki rad nose svoju težinu i kontekst, ali postoje trenuci u karijeri koji se izdvoje.

Bosnian Girl poster u rukama majki Srebrenice u Haagu, a zatim, dvadeset godina kasnije, isti taj rad u zbirci muzeja Tate Modern u Londonu, jedan je od najznačajnijih trenutaka mog umjetničkog puta. Isto važi i za moj prvi međunarodno prepoznati rad EU/Others, koji se i nakon više od 26 godina i dalje izlaže u muzejima i galerijama širom svijeta, koji je također dio Tate kolekcije te kolekcije muzeja Fenix u Roterdamu.

Odustajanje nije opcija

Postoje i projekti na koje sam posebno ponosna jer su realizirani uprkos okolnostima u kojima je sve djelovalo gotovo nemoguće. Jedan od takvih, i možda najrecentniji, svakako je projekt CEASE, koji smo prije dvije godine realizirali za Venecijanski bijenale u saradnji s Muzejom Ars Aevi i njegovom direktoricom Senkom Ibrišimbegović.

Riječ je o projektu koji je trebao predstavljati Bosnu i Hercegovinu na Venecijanskom bijenalu. Međutim, u posljednjem trenutku, zbog odluka korumpiranih političkih struktura, povučena je institucionalna i politička podrška nužna za službeno predstavljanje nacionalnog paviljona. Iako smo se suočili s brojnim preprekama i opstrukcijama - kako od političara, tako i od nekompetentnih, samoproglašenih autoriteta u Bosni i Hercegovini - nismo odustali.

Projekt je realiziran zahvaljujući snažnoj međunarodnoj podršci stručne javnosti, samog Bijenala i Grada Venecije, kao i uz ključnu podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo. Na kraju, CEASE je bio izuzetno dobro primljen od strane kritike i medija te je ostao zapamćen kao snažna i jasna poruka koja ukazuje na užas rata i osuđuje militarizma, ali poziva na odgovornost i borbu za mir.

Kakve emocije i poruke koje ste pretočili u radove su obilježili godinu koja je iza nas? Kako su nastale postavke Ti, koja možeš letjeti i EX YOU?

- Radi se o dvije velike samostalne izložbe, You Who can Fly u Muzeju Linzu, te izložba EX YOU globalna izložba rađena za Muzej Fotografiska koja je pokazana prvo u Berlinu zatim u Stockholmu, a nakon toga će putovati u Talin. Izložbe su različite ali obje pokazaju radove u koji propituju identitete koji nam se nameću. Za izložbu EX YOU radila sam posve novu seriju radova. Sa njom sam na neki način zaokružila ono što je počelo sa plakatom Bosnian Girl. Voljela bih kad bih tu izložbu mogla pokazati u Bosni i Hercegovini jer se bavi pitanjem ženskog tijela i naslijeđenih trauma.

Koliko često imate izložbe u Bosni i Hercegovini i da li ste jednako prepoznati u svojoj zemlji kao i u inostranstvu?

- Na poziv Zanata i Orhana Nikšića ovo ljeto sam u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine izložila seriju VilE. To je umjetnički projekt inspirisan mitovima, sjećanjima i nevidljivim naslijeđem Balkana. U saradnji sa Zanatom i porodicom Nikšić, čuvarima konjičkog drvorezbarstva koje je zaštićeno od strane UNESCO-a, imala sam izuzetno zadovoljstvo raditi s ljudima čiji je odnos prema zanatu duboko ukorijenjen u znanju, predanosti i poštovanju tradicije. Zajedno smo željeli stvoriti predmete koje je teško jednoznačno definisati - objekte koji su istovremeno skulpture i predmeti svakodnevne upotrebe. Kroz VilE istražujem granice između funkcionalnog i simboličnog, igre i rituala, prošlosti i sadašnjosti. VilE govore o slobodi stvaranja, transformaciji i moći zanata da u savremenom kontekstu nosi slojevite priče i otvara prostor za maštu.

Voljela bih kad bi bilo više prilika da izlažem u Bosni i Hercegovini. Radujem se izgradnji muzeja Ars Aevi a nadam se i da će muzeji koje već imamo dobiti bolju finaskisku podršku i imati izlagačke programe koji su stabiliniji.

Da li je bh. društvo doraslo prepoznavanju vaših radova?

- Pravo pitanje je da li smo kao društvo spremni prepoznati i podržati jedni druge. Imamo li razumijevanje za ono što radimo i zašto to radimo? Problem nije u publici, već u sistemu. U Bosni i Hercegovini gotovo da ne postoje institucije s kontinuiranim izlagačkim programom savremene umjetnosti. Zbog toga se ne stvara niti se sistematski educira publika za savremenu, ali ni za vizuelnu umjetnost uopće.

Univerziteti ne obrazuju kadar koji bi se profesionalno bavio savremenom umjetnošću, a Akademija likovnih umjetnosti mora proći ozbiljnu reformu kako bi se stvorili uslovi za promjenu. Neophodno je otvoriti odsjeke za interdisciplinarne studije i nove medije, kao i započeti obrazovanje budućih kustosa i menadžera u kulturi.

Promjene su moguće

Također, vlasti moraju promijeniti kulturne politike i početi strateški koristiti znanje i iskustvo umjetnika s međunarodnim karijerama — ne simbolično, već kroz savjetodavne procese i konkretno djelovanje u lokalnim zajednicama, kako bi se scena osnažila iznutra. Mora se ulagati u otkup radova, graditi kolekcija bh. savremene scene jer se sada naše kulturno naslijeđe se rasipa. Mora postojati ozbiljan budžet za to. Gradovi i općine trebali bi osigurati ateljee u kojima umjetnici mogu stvarati, dok lokalne vlasti trebaju stimulirati trajne skulpture i projekte u javnom prostoru.

Sve su to promjene koje su moguće. Potrebna je politička volja, jasna vizija i razumijevanje da je kultura temelj svakog zdravog društva.

Izabrani ste za mentoricu koja će voditi odabrane mlade umjetnike u okviru programa UNIQA SEE FUTURE Foundation. O kakvom projektu je riječ i koliko to znači za vaš daljnji rast?

- To je divna prilika za rad sa mladim umjetnicima. Sretna sam što mogu ove godine savjetovati i pomoći umjetnici Milici Živković da pokaže svoje radove u Beču. UNIQA SEE Foundation je divan primjer kako velike firme, tj. korporativni sektor može odgovorno podržavati umjetnost.

Kao dio ovog projekta sarađujemo sa MuseumsQuartier u Beču. Tamo će u februaru biti otvorena Milicina samostalna izložba, a u aprilu ću ja raditi intervenciju u javnom prostoru koja je dio programa obilježavanja 25 godina MuseumsQuartiera.

Kakvi su vam planovi za 2026?

- Puno je toga u pripremi, ali uvijek sam pomalo oprezna kada govorim unaprijed - živimo u nesigurnim vremenima i planovi se lako mogu promijeniti. Ipak, ono što me posebno raduje i što smo već započeli pripremati jeste teatarski projekt ZID, nastao prema tekstu Leonida Andreeva, u produkciji SARTRa i Real Stagea iz Sarajeva.

Kroz ovaj projekt sarađivat ćemo s brojnim izuzetnim umjetnicima i institucijama iz regiona - iz Subotice, Ljubljane, Zagreba, Podgorice i Skoplja. Riječ je o procesu koji me raduje upravo zbog svoje kolektivne prirode i mogućnosti da kroz saradnju otvorimo nova pitanja i prostore dijaloga.