O knjizi "Kasni fašizam": Ne piše nam se dobro!

Alberto Toscano, “Kasni fašizam”, Zagreb, AGM, 2024, 201 str, preveli: Hana Dvornik, Srđan Dvornik, urednik: Kruno Lokotar)

Juriš na Kapitol kojem je svijet svjedočio 6. januara 2021, a u čiji se simbol prometnuo “QAnonov šaman” Jacob Anthony Chansley (da, to je onaj s rogovima), nije predstavljao posljednji krik, već početak (ili barem nastavak) otvorene fašizacije zapadnog civilizacijskog kruga. Pokret kojem dotični ekstremist pripada, temeljen na ranije dokazanoj moći mita, konspiracije i neobrazovanosti, k tome poduprt dijelom agresivne medijske mašinerije (za koju pristalice pokreta nikada neće reći da je medijski mainstream: jer otkud bi to u čitavom svijetu vidljivi “Fox News”, pobogu, bio?), pritom sasvim sigurno ne predstavlja rezultat spontanog djelovanja “pravednika” spremnih za akciju.

Religija laži

Upravo suprotno, manifestacija suvremenog fašizma kojoj svjedočimo, a kojoj novi nastavak nalazimo na gorućim ulicama kalifornijskih gradova, ukazuje na stvarnu prirodu onoga što naivni i zlonamjerni nazivaju “antiestablišmentom”: naime, sama ideja da je antiestablišmentski biti na strani predsjednika države čini se kao krajnje nevješta, infantilna (samo)obmana koja - bit će da je posrijedi međugeneracijski uslovljena cikličnost - postupno evoluira u religiju laži. S tendencijom, dakako, daljnje evolucije u ono što je samouki talijanski filozof Furio Jesi opisivao kao religiju smrti. Drugim riječima, establišment suprotstavljen establišmentu i dalje je establišment, pa svaka pomisao na ulogu aktualnog američkog predsjednika kao “antiestablišmentskog mesije” djeluje kao uvreda zdravom razumu. Ne mogu biti i nisu, osim kao manipulatori (da ne kažem varalice), milijarderi i multimilijunaši neprijatelji sistema koji ih je proizveo. Elon Musk, dojučerašnja Trumpova desna ruka, čovjek je čije bogatstvo Forbes, u trenutku pisanja ovog teksta, procjenjuje na više od 340 milijardi američkih dolara. Oni koji u oponašatelju marionetskog predsjednika Argentine Javieru Mileiju (znate već za ono otužno poziranje s motornom pilom), dakle, vide mogućeg lidera klasne borbe - u pravu su; problem je, međutim, taj što se Musk (baš kao i ostatak društva s Forbesove liste najbogatijih ljudi na svijetu) nalazi na drugoj strani barikada, kao branilac poretka koji će učiniti sve da poredak ostane netaknut. Što, zahvaljujući frapantnoj podložnosti većine manipulaciji u digitalno doba, za arhitekte kontroliranog kaosa ne predstavlja problem, baš kao što nije bio u vrijeme kada su nacifašistički juriši započinjali u pivnicama.

Talijanski filozof Alberto Toscano u knjizi izvorno objavljenoj 2023. i s podnaslovom “Rasa, kapitalizam i politika krize” suvremene fašističke tendencije vezuje uz kapital, pojašnjavajući ih sinkronijski i dijakronijski, te pritom ističući četiri dimenzije povijesnog iskustva fašizma. Prva dimenzija, opisana kao “fašizam prije fašizma”, upućuje na unutarnji europski rasni kapitalizam proizišao iz kolonijalističke eksploatacije, tragom čega si možemo dozvoliti digresiju kojom podsjećamo na spregu kolonijalističkih politika te antropološke misli 19. stoljeća, napose u viktorijanskoj Engleskoj, koja je na tada naučnom nivou inaugurirala koncept rasa i iz toga proizašlu, “biološki uslovljenu” gradaciju; odgovor na tzv. rasnu nejednakost kao “evolucijski čimbenik” - netko će zaključiti da je posrijedi mračna strana ranog darvinizma - među prvima nudi britansko-poljski pisac Joseph Conrad u znamenitoj pripovijesti “Srce tame” (1899), što, međutim, neće bitnije utjecati na postizanje kritičkog odmaka prema u “nauci” potkrijepljenom stereotipu - “znanstvena” eugenika, čiji je osnivač britanski prirodoslovac Francis Galton, svoju će institucionalnu potvrdu naći, pored ostalog, u djelovanju Američkog eugeničkog društva koje je, prije početka Drugog svjetskog rata, pored ostalog, surađivalo s njemačkim nacističkim režimom, a čijem će programu “konačnog rješenja”, tj. holokausta prethoditi testiranja (tj. zlostavljanja) nad ranjivim skupinama stanovništva u svrhu uspostave “rasne higijene”. Uspostave usporedive prakse (poput prisilne sterilizacije), u prilog kolaborativnom djelovanju kapitalom zaštićenih bijelih suprematista, posve logično - u medijskom sjećanju rubno upamćeno - nisu bile pošteđene ni ranjive skupine u Sjedinjenim Američkim Državama (rad eugeničara Harryja H. Laughlina, npr). I već ta faza, koju možemo promatrati i kao područje djelovanja fašizma (koje interferira s drugim područjima istoga), upućuje na u kontrarnostima utemeljenu egzistenciju metastazirajuće zvijeri fašizma: praksa tako potvrđuje globalnu kolaboraciju fašističkih struktura, čemu oponira mitski i ujedno mitotvorni ideal nacionalne supremacije čijih posljedica, podsjetimo se, postjugoslavenska društva nisu pošteđena. Ako na našem primjeru rat kao kulminaciju “sudara mitova” razmotrimo kroz prizmu preraspodjele (ili ipak očuvanja) financijske moći, dakako da je prije svega riječ o pretvorbi i privatizaciji (o beskrupuloznom i nikad sankcioniranom prisvajanju javnog dobra), tada i na vlastitoj koži nalazimo potvrdu rečene sprege, uz dodatak kako je, prema Toscanu, provedba fašizma na terenu - onda i sad - domena sitne buržoazije, k tome seksualno supresivne (na što, kritizirajući medijsku erotizaciju nacifašizma u drugoj polovici 20. stoljeća, osobito upućuje francuski filozof Michel Foucault).

Autor Alberto Toscano/

Iz rečenog ujedno logično proizlazi druga iskustvena dimenzija fašizma - osobito bitna za pokušaj razumijevanja recentnog geopolitičkog trenutka - ona njegove heterogene pojavnosti koja, očekivano, korespondira s nacionalizmom (utoliko o suvremenim fašizmima zapadnog civilizacijskog kruga najčešće možemo govoriti kao o graničnim pojavama, ali s nedvosmislenom tendencijom daljnje radikalizacije i eskalacije). Nacionalistički mitovi na koje su osobito slaba funkcionalno nepismena slavenska plemena svoju efikasnost - što potvrđuje aktualna redistribucija političke moći u Americi - potvrđuju i u onim tobože središnjim demokracijama ne odveć demokratskoga globalnog poretka. Ovogodišnju inauguraciju novog starog američkog predsjednika tako je moguće promatrati i kao (re)konstituciju mita naslovljenog krilaticom “Make America Great Again”, onog mita koji su svekoliko podržali, prema svemu sudeći, milijuni sadašnjih i napose budućih žrtava njegove implementacije u praksi. To iznova upućuje na permanentnu degradaciju funkcionalne pismenosti u digitalno doba: ironično, upravo u vrijeme u kojem je besplatno znanje dostupnije no ikada, a usprkos prethodnim altruistima poput Timothyja Johna Berners-Leeja, kreatora World Wide Weba bez čijeg bi doprinosa općem probitku (namjesto partikularnom, financijski motiviranom interesu) današnji svijet - Noina arka opasno nagnuta udesno - bio neusporedivo drugačiji: pod tim, razumljivo, mislim na svijet koji je neusporedivo gori, tj. svijet čiji “manastiri”, po uzoru na srednjovjekovno zapadnoeuropsko iskustvo, ljubomorno čuvaju znanje hraneći pastvu mitom/dogmom. Treća se dimenzija pritom očituje u tzv. preventivnom protunasilju pod kojim, ako ćemo umjesto ranijih birati recentna iskustva, podrazumijevamo politiku masovne deportacije u Sjedinjenim Državama, posljedica je čega i nasilje koje, barem kada je Los Angeles u pitanju, podsjeća na eskalaciju uzrokovanu kamerom zabilježenim slučajem policijskog premlaćivanja Rodneyja Kinga (dakako Afroamerikanca) 1991. I onda i sada ulice je grada pokretanog na “imigrantski pogon” preplavila Nacionalna garda; i onda i sada, usprkos bjelodanoj opresiji (prvenstveno rasnoj), institucionalno je sankcioniranje doista odgovornih gotovo izostalo (tj. u ovom će slučaju tek izostati, dobrim željama usprkos); i onda i sada u Ovalnom je uredu naredbe izdavao republikanac, s tom razlikom da je recentna vlast ovaj put institucionalno apsolutizirana, te s tom razlikom što je njen legitimitet, kako rekoh, dijelom utemeljen u milijunima glasova onih koji, pokazuje se, skupo plaćaju cijenu povjerenja ukazanog Molohu kapitalizma.

Identitetska degradacija

Mada se Toscano - povodeći se recentnim američkim i europskim iskustvom - ovog fenomena dotiče tek ovlaš, vrijedi ukazati na odgovornost prepoznatu i u identitetski degradiranim progresivnim politikama: u Europi je identitetska degradacija zahvatila socijaldemokraciju (prije svih), a u SAD-u, dakako, demokrate. I jedni i drugi odmaknuli su se od radništva kao biračke baze, uslijed čega nastale praznine, što potvrđuje i politička praksa u postjugoslavenskom prostoru, popunjava desni populizam (koji, pogađate, reprezentira mimikriju fašizma). Četvrto iskustvo fašizma stoga se tiče “terenskog rada” ili provedbe fašizma u praksi iza čega stoji, kao što je naglašeno, sitna buržoazija - “oživotvorenje” nacionalno supremativnog mita možda neće rezultirati boljitkom životnog standarda, no pristalicama će supremacije omogućiti pravo na monopol nasilja: čini se da ono zvjersko u nama lako izmakne kontroli, te da je libidinalni aspekt odnosa (prema vođi) jedan od ključnih čimbenika kontinuiteta fašizama - doduše, pod različitim nazivima, ali i gotovo uvijek vezanih uz pitanje prostora - “Lebensraum”, iako nas je na Balkanu iz dana u dan sve manje (a domaći primjer navodim kao iskustveno nam potvrđen), i dalje je garancija tinjajućeg sukoba čija eskalacija nije tek predmet marketinški motiviranog katastrofizma. Iako, pokazuje to sve više primjera u svijetu, progresivne snage teško pronalaze odgovor na sinergiju marketinga (u ovom slučaju drugog imena mita) i niskih strasti (od kojih, kao što znamo, naposljetku stradaju i brojni njihovi nositelji). Otud, pored ostalog, tendencija za rodnom degradacijom žene (jer žena je po toj logici tijelo, tijelo je teritorij, a teritorij vlasništvo); i otud “fosilni fašizam” temeljen na kategoričkom poricanju klimatskih promjena: jer da bi mit bio istina, sve drugo mora postati laž.