O knjizi "Dramaturgija evropskog lutkarstva": Studija o hrabroj ludi

“Lutka je prvobitno bila neobrađen predmet, drvo, kamen... U ritualu je postala idol, veza čovjeka i boga. Narodni komedijaši iznijeli su idola na trg i udahnuli mu ovozemaljski život. Udaljili su ga od boga, približili puku i njegovim mukama. Ismijali i parodirali vlast i svetinje. U srednjem vijeku biblijska priča lutku približava narodu, ali preživljava i na trgovima unatoč progonima. Iz crkve biva protjerana, jer je sebi dala previše slobode. U renesansi ‘hrabra luda’ osvaja trgove i vašare, gradi sebi prve zamkove, pozornice-kutije, stidljivo se uspinje na scenu u zatvorenim prostorima. Do kraja 19. stoljeća usavršava svoje pokrete i izgled, postaje savršen čovjek-glumac.

Višeznačni simbol

Avangardisti, ‘ukidajući boga’, destrukturiraju savršenstvo lutke-čovjeka i daju joj druga značenja u potrazi za duhovnim istinama. Tokom 20. stoljeća lutka je u stalnoj metamorfozi između minijaturnog čovjeka i predmeta, živog i neživog, živog glumca i ‘mrtvog glumca’, višeznačnog simbola, dramskog i lutkarskog...”.

Tim sažetim i nadahnutim historijatom nastanka i uporabe lutke - pa tako i lutkarstva, a zašto ne i umjetnosti teatra uopće - Vahid Duraković (Bugojno, 1971), magistar dramaturgije, dramatičar, scenarist i pripovjedač, otvara znanstvenu studiju “Dramaturgija evropskog lutkarstva (fragmenti)”, promoviranu nedavno na XXIV festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici. Knjiga se slobodno može definirati, kako to navodi jedan od recenzenata Dragan Komadina, kao “prva bibliografska jedinica ove tematike u Bosni i Hercegovini”. Izdavač je Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine iz Sarajeva (recenzenti: Dragan Komadina i Igor Tretinjak), a urednica Dubravka Zrnčić Kulenović o knjizi zapisuje:

“Ovo je izuzetno vrijedna i važna teatrološka studija koja, sumirajući razvoj jednog specifičnog oblika teatra, ukazujući na umjetničke i estetske transformanse lutkarstva, artikulira značaj umjetničkih pravaca u suvremenoj lutkarskoj, ali i uopće teatarskoj dramaturgiji. No, zasigurno, najznačajniji dijelovi ove knjige nalaze se u poglavljima o dramaturgiji. Teatrološke opservacije o lutkarskim tekstovima, o praktičnoj i vizualnoj dramaturgiji, ukazuju na to da je Vahid Duraković vrstan poznavalac suvremenoga lutkarstva, analitički studiozan i kritički kompetentan...”.

Igor Tretinjak dodaje:

“Glavna lutkarska literatura u regiji još je kapitalno djelo evropskog i svjetskog lutkarstva - višetomna Povijest evropskog lutkarstva Henryka Jurkowskog, čija temeljitost i obuhvatnost odbijaju površnijeg čitatelja, dok pažljivijem oku djeluje poput erupcije informacija. Jurkowski je u temeljima Durakovićevog povijesnoga pregleda, no taj pregled pročišćen je na ključne junake i pojave, osobine i osobe, te predstavlja vrlo dobar razvojni slijed lutkarstva. Knjiga predstavlja važan i vrijedan prodor u lutkarsku dramaturgiju ovih prostora, omotan čvrstim povijesno-teorijskim pregledom evropskog lutkarstva i lutkarske dramaturgije.”

Knjiga Vahidina Durakovića/

Dragan Komadina zaključuje:

“Iako i samim naslovom sugerira fragmentarnost i samim time implicira djelomičan uvid u pojedine povijesne, estetske i dramaturške karakteristike, autor nam daje neobično sveobuhvatan i cjelovit svijet specifičnosti lutkarske dramaturgije: od lutke kao polazišta posebnosti lutkarske dramaturgije, preko bajke, dramatizacije, do elemenata vizualne dramaturgije. Iznimno je vrijedna raznovrsnost u izboru i širini primjera, što knjigu čini značajnim, jezgrovitim i nezaobilaznim vrelom u promišljanjima i izučavanju lutkarstva i lutkarske dramaturgije...”.

Znanstveni i istraživački materijal podijeljen je u četiri glavna poglavlja: “Lutka - metamorfoze kroz dva milenija”, “Lutkarska dramaturgija - dio opće dramaturgije”, “Lutkarska dramaturgija”, “Praktična dramaturgija”. Pojmovi poput dramatičnosti, teatralnosti, lutkovnosti i nove lutkovnosti središnji su za ovu analizu. Autor ih podrobno raščlanjuje i obrazlaže, često citirajući velika imena svjetskog lutkarstva.

Mauricio Kartun, argentinski pisac i dramaturg, kaže:

“Kroz dugu književnu tradiciju riječ je djelovala kao njen medijum, njena prirodna podrška, ali dramaturgija ide mnogo dalje. Dramaturgija nije samo stvar tekstualnih pitanja. Sve što je uključeno u konstrukciju argumenta, govora na sceni, u lutkarskom pozorištu, uslovljeno je istim zakonima: skulpturalnim i materijalnim, zvukom, ritmom, svjetlošću. Kada pišete za lutke, također je važno da lutkar-dramaturg može da osjeća tijelo lutke i da na taj način u lutki materijalizira svoja osjećanja i senzacije. Lutkar-dramaturg mora biti u stanju, uvijek i paradoksalno, da bude materija, lutka, lik, gledalac i pjesnik - sve u isto vrijeme.”

Tajna lutke

Sergej Obrazcov, veliki ruski slikar i glumac, u knjizi “Glumac s lutkom” zapisuje (prema Durakoviću):

“Bit je lutkina u tome da ona ostaje lutka i da je se oslobodi ozračja muzeja voštanih figura i mistične želje da je se pretvori u ljudsko biće. Tajna je lutke u njezinom preoblikovanju, pred očima publike, iz njezine pojave kao lutkolike lutke u glumca neograničenih mogućnosti. Glumac u lutkarskom teatru mora da ima malo ironičan način posmatranja. On krišom posmatra lutku, a samim tim sopstveno ponašanje. Čini mi se da bez ironičnog odnosa, bez osjećanja humora, ne može da se bude glumac u teatru lutaka.”

Duraković se u knjizi “Dramaturgija evropskog lutkarstva/fragmenti” posebno osvrće i na lutkarsku dramaturgiju u Jugoslaviji, ističe ulogu i značaj Bijenala jugoslovenskog lutkarstva pokrenutog 1979. u Bugojnu te navodi niz autorskih imena suvremenog lutkarstva. Jedno od tih imena je i Tamara Kučinović, diplomirana glumica-lutkarica i redateljica, koja također piše dramske tekstove za lutkarske predstave. Kučinović ističe:

“Za mene je lutkarstvo apsolutno najslobodniji medij za izražavanje stava, misli, osjećaja. U današnje vrijeme rijetko funkcionira stil ‘šakom u glavu’, a lutkarstvo je kazalište u kojem možeš reći nešto vrlo izravno - a kroz metaforu. Kad ga lupaš u glavu da progleda, čovjek ne razumije zašto to činiš, a ako ga tjeraš da sam misli - onda on to i čini. A metafora tjera ljude da misle.”

A upravo to čini i knjiga Vahida Durakovića - promišlja fenomen lutkarskog kazališta i navodi čitatelja da se i sam zapita: Što bi to lutka zaista mogla biti?